Zukorlić za Preporod: Moja kandidatura nije samo investicija u politiku nego i investicija u Islamsku zajednicu

1
3

3-2BiH, Sandžak – Kandidatura Muamera Zukorlića, dugogodišnjeg muftije Mešihata IZ Srbije, za predstojeće izbore u Srbiji (24.03.20i6.god.) izavala je veliku pažnju javno­sti, ali i veliku paniku u redovima onih koji se plaše njegova rada i utjecaja među građanima u San­džaku i šire. Razgovor s poštova­nim Zukorlićem, upriličen je na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru kojeg je on ute­meljio, a na dan presude ratnom zločincu Radovanu Karadžiću u Hagu. Upitali smo, najprije, gosp. Zukorlića da upravo ocjeni ovu presudu? On odgovara:

Za masovni zločin nivoa geno­cida na ovom svijetu ne posto­ji adekvatna kazna. Takva kazna kakva god da je ona, ne može bi­ti konačna satisfakcija niti poro­dicama žrtava niti narodu. Ali u svakom slučaju da bi dobili io­le pretpostavke da ne ostanemo taoci prošlosti neophodno je da se zločinci sudski procesuiraju i da konačno dobijemo epilog tih procesa. Kako bi sve to postalo jedan svojevrstan materijal poru­ke i pouke za budućnost i kako bi i mi Bošnjaci među se našli i za­jedno sa drugima narodima po­kušali graditi budućnost koja ni po čemu neće ličiti na prošlost, pogotovo na prošlost koju su obi­lježili zločini.

Zvanično ste istakli svoju kan­didaturu na predstojećim izbori­ma u Srbiji. Zašto ste se baš sada politički aktivirali i šta očekujete od izbora?

Dvadeset i tri godine sam obavljao razne dužnosti sa pozi­cije muftije. Imao sam čast , oba­vezu i teret da na neki način pre­vodim obnovu strukture Islam­ske zajednice na području San­džaka i Srbije. Na tom putu sam bio počašćen da predvodim osni­vanje brojnih vjersko prosvjet­nih , humantarnih, medijskih organizacija i ustanova kako bi Islamska zajednica ovog prosto­ra postala jedna od najozbiljni­jih organizacija i sistem koji uprkos svim problemima s kojim se suočavala djeluje veoma stabil­no. S 23 godine sam postao muf­tija. To je specifičnost koja je ve­oma rijetka i koja prosto daje ve­like mogućnosti i nosi izvjesne rizike, ali jedna od tih mogućno­sti je da, zapravo, ja sa svojih 46 godina sada mogu kazati da sam jednu karijeru zaokružio. U mo­jim godinama ljudi obično poči­nju ozbiljne karijere, a to ozbilj­no znači da sam ja od Uzvišenog

Boga počašćen da, možda, na­pravim i drugu karijeru, odnosno drugo poluvrijeme, na putu ko­ji se suštinski ne razlikuje da li se borim pod ahmedijom ili bez nje. Prije svega islam nije poput drugih religija ili religijskih insti­tucija tako distanciran od civil­nog društva, odnosno od drugih društvenih tokova uključujući i politiku. Jer, mi nemamo mana­stire. Kod nas se vjera ne zaokru­žuje u džamiji. Naša vjera odno­sno mi kao vjernici se samo na­pajamo u džamiji. Kvalitet naše vjere se pokazuje izvan džami­je u individualnom, porodičnom i društvenom životu. Tako da mi nemamo principijelan razlog da moramo ostati taoci zvaničnih pozicija u Islamskoj zajednici. A, s druge strane, poglavarstvo, vo­đenje Islamske zajednice u for­mi muftije ili nekoj drugoj formi kod nas nema nikakve elemen­te svetosti. To je prosto uloga, pa čak i po našim aktima Ustava IZ BiH kao i našim aktima ovdje na području IZ Sandžaka, te pozici­je se ostvaruju ili gube na izbo­rima. Naravno, kao što je općepoznato biti muftija administra­tivno i biti muftija titularno nije jedno te isto. Titularno ste muf­tija bilo da obavljate tu funkciju ili ne, ali samo u mjeri u kojoj vas muslimani tako doživljavaju. To je razlika između administrativ­nog i suštinskog autoriteta. No, ja sam imao , također, i u sebi iza­zov, između dvije mogućnosti da li ostati i naredne godine sada već u jednom svojstvenom kom­foru zaokružene pozicije institu­cije koja je već veoma stabilna i uspješna, i baviti se akademskim i nekim drugim manje rizičnim poslovima gdje bi mi bilo lakše i ljepše, i meni i mojoj porodici. A, pri tome bih morao samo prigu­šiti sopstvenu savjest posmatrajući oko sebe pustoš kod pripad­nika Islamske zajednice općeni­to kod građana, u političkom, so­cijalnom, ekonomskom i svakom drugom pogledu. Ja nisam čo­vjek koji je mogao izabrati ovu lakšu varijantu. I, evo, sam sko­čio u jednu vodu prilično mut­nu. I svjestan sam toga. Osjećam se veoma lijepo, jer sam uspio da mi ahmedija i muftijska pozicija ne postanu idolatrija što je veo­ma realna mogućnost za nas ko­ji smo tako dugo na tim pozicija­ma. Tako da mislim da je ovo va­žan iskorak za mene, najprije, za moju porodicu, za Bošnjake San­džaka i Srbije, ali mislim i za ci­jelu Islamsku zajednicu. I, mi­slim da Islamska zajednica tre­ba da bude ponosna što uspijeva da iznjedri pojedinca koji može da se ponudi široj zajednici, a ne samo da ostanu službenici te in­stitucije. Mislim da ja nisam prvi slučaj te vrste i da IZ u BiH čak ima puno takvih primjera .To je nešto što nema implikacije s tim što sam ja nastojao po svaku cije­nu i, prije nekoliko dana, svojom ostavkom da stavim tačku na po­grešna tumačenja.

Po pitanju vašeg ‘zamrzava­nja’ statusa muftije zarad poli­tičkog angažmana bilo je izvje­snih nejasnoća?

Pa kada se to desi prvi put, lo­gično je da postoje neke nejasnoće. Dakle, ja sam prvi muftija ko­ji je postao nosilac jedne liste za parlamentarne izbore. I, logično je da se i neki ljudi ne snađu od­mah. S druge strane, činjenica je da moj postupak ne ostavlja rav­nodušnim moje političke protiv­nike. Svakako da su oni pohitali telefonima da zovu Sarajevo i da vide šta se može učiniti u njiho­vu korist jer je kampanja počela. Svakako da je odluka Mešihata na moj zahtjev da stavim funkci­ju muftije na mirovanje ostavila neki prostor da li ja ulazim u poli­tiku eksperimentalno ili stvarno.

Da li je to aktima Islamske zajednice dorečeno?

Aktima to nije dorečeno. I, to nije sporno pravno, ali možemo kazati da ostavlja prostora, ako ništa mojim protivnicima da ka­žu da ja ne želim da uđem u po­litiku svim svojim kapacitetom već želim da zadržim neki kon­formizam iz muftijske pozicije , a da eksperimentiram u politici. Nakon razgovora sa reisom Kavazovićem ja sam nedvosmisle­no donijeo odluku da podnesem ostavku i da, zapravo, kao i sve što sam dosada radio etički čisto, transparentno, a da ne ostav­ljam prostora da je to neka igra ili eksperiment. Ja sam ovim otvo­rio jednu novu stranicu i nisam ostavio prostora da se na bilo ko­ji način različitim tumačenjima škodi meni u kampanji, a pogo­tovo ne Islamskoj zajednici.

PORUKE POMIRENJA I VRAĆANJA ETIKE U POLITIKU

Zagovarate, u političkom smi­slu, promjene koje bi donije­le prosperitet i bolju budućnost građanima Sandžaka. Koliko je to odista realno s obzirom na globalna kretanja u regiji i svi­jetu. Jesu li moguće takve pro­mjene?

Promjena je jedino što ostavlja prostor ljudima za nadu. Jer, kad bi vidjeli da je ona nemoguća, lju­di bi izgubili nadu. A nada je ne­što što u najtežim okolnostima održava ljude uspravnim. Zato je promjena neminovna, a to znači i moguća. Svakako da mogućnost promjene nisu uvijek iste , i šansa za promjenu nije jednaka. Ja vje­rujem u mogućnost promjene i ulazim u politički prostor sa pro­gramom za kojeg tvrdim da je je­dini svjež program. Jer, mi ov­dje imamo, zadnjih 25 godina na­kon pada Berlinskog zida i uspo­stave višepartijskog sistema da su skoro sve ideologije, pa i po­litičke ideologije i metodologijeoprobane, i da je teško naći da se nešto novo vidi ili čuje. Ja izla­zim sa dvije nove poruke za koje mislim da su veoma svježe i veo­ma nedostaju u političkom pro­storu. Prva je poziv na pomire­nje i slogan liste mi je „za pomi­renje”. Na prvi pogled za mnoge to izgleda kao jedna patetička po­ruka, ali ona bi mogla biti patetička za nekoga ko u nju ne vjeruje. No, ja vjerujem u nju i tvrdim da je ona postulat na kome je mogu­će otvoriti novu stranicu odnosa na Balkanu.

Mislite na bošnjačko-srpsko pomirenje i dijalog?

Mislim na dijalog i pomirenje unutar Bošnjaka u Sandžaka, na pomirenje bošnjačkosrpsko, po­mirenje srpsko-hrvatsko, srpskoalbansko i dr. Dakle, potrebno je pomirenje u svim smjerovima. Ako malo analizirate postulate nastanka Evropske unije vidjet ćete da je pri osnivanju Evropske unije važnu ulogu imala vrijed­nost pomirenja. Neophodno je bilo da se historijski pomire Fran­cuzi i Nijemci kao i svi drugi da bi se došlo do jedinstva koje se zo­ve Evropska unija. Mi imamo u političkom žargonu mnogo pri­sutnije pojmove dijaloga i jedin­stva od pomirenja. Ali tu fali baš ta kopča, jer dijalog je metodič­ka veza, ljudi pozivaju na dijalog. No, to nije cilj ni vrijednosna ka­tegorija. To je metodička katego­rija koja treba da nas dovede do nečega.

Do čega?

Pa, evo, recimo do jedinstva, do stabilnosti. A, da li je dijalo­gom moguće doći do jedinstva?. U nekim temeljnim civilizacij­skim vrijednostima bez pomire­nja nakon svega što se dešavalo – nemoguće je. Zato ja nudim to što nedostaje između dijaloga i jedinstva. To je pomirenje.

Da se vratimo vašoj drugoj po­ruci, koju ste naveli pored pomi­renja. Koja je to druga poruka?

To je vraćanje etike u politiku. To je moja ambicija i ja ću tu osta­ti dosljedan do kraja.

Vaša ambicija veže se za va­šu borbu za pravdu i poštenje. Je li moguće biti političar, a bi­ti pošten?

To i klija, upravo, iz ovog opre­djeljenja. Znači vratiti etiku u po­litiku to znači biti političar, a po­šten, biti političar, a ne lagati, biti političar a ne varati. E, sada ja ne znam koliko ću uspjeti vratiti eti­ku u politiku sopstvenog okruže­nja, ali ja ću sigurno, ako Bog da, uspjeti unijeti u politiku u mje­ri u kojoj unesem sebe u politi­ku. A to je potpuno. Dakle, to će definitivno biti novina u Parla­mentu Srbije ili bilo gdje da bu­dem obavljao političku funkciju. Ja ne mogu nametnuti etiku dru­gim političarima , ali definitivno je neću nametati sebi. Jer je ona već u meni. Ja ću je unijeti u taj prostor. I vjerujem da su to dvi­je temeljne vrijednosti (pomire­nje i etika) za bilo kakvu novu bu­dućnost Sandžaka, Srbije, Balka­na i šire.

Ipak, moramo priznati da je politika poprilično prljava. Ulazi­te na prljav i klizav teren. Šta ako se pokliznete i ne dobijete po­dršku birača?

Nije politika prljava. Politika je prostor koji je čist ili prljav u mje­ri u kojoj su igrači na tom prosto­ru čisti ili prljavi. Suštinski je bit­no da ljudi daju boju tom prosto­ru. I onoga trenutka kada bude još ljudi poput mene u politici taj će se odnos prljavih i čistih početi mijenjati. A, svaka promjena po­činje prvim korakom. Zapravo, promjena i ima smisla zato što ta­ko nedostaje šta vrijedi. Kao i sve drugo što sam radio do kraja tako ću i sada raditi. Što se tiče toga da se okliznem, pa iskušenja su pot­puno jednaka kako u politici ta­ko i izvan politike. Je li vi stvarno mislite da u drugim društvenim sektorima, sektoru vjere, sektoru kulture, obrazovanja, umjetnosti nema prljavštine? Ona je samo manje izražena iz dva razloga: je­dan je što je manje svjetala na tim poljima pa se manje vidi, a drugi je što je manje motivacije u bor­bi za osvajanjem tih sektora. Ina­če su odnosi skoro identični. Jer, ljudi su ti koji određuju kvalitet prostora na kome se nalaze tako da ja nemam te strahove. Veoma sam svjestan da će borba koja me čeka biti značajno teža od ove koju sam dosada vodio, ali isto ta­ko ja sam prije 20 godina na pozi­ciji muftije bio početnik. Sada me neko može smatrati novim u po­litici, ali ne i neiskusnim.

Neki vam zamjeraju puno funkcija, kao i muftija ste, i po­litičar i biznismen. Kome ćete, ustvari, ponajviše smetati?

Ja mislim da ću smetati istima kojima sam i dosada smetao. Pr­vo, oni me nisu dovoljno pozna­vali. Oni su prizivali moj ulazak u politiku. Stalno su govoriliski­ni ahmediju, komodiraj se, ne­moj se kriti iza ahmedije i slično. Mislim da to nisu iskreno željeli, već su smatrali da ja to nikada ne­ću uraditi.

I, evo, sada kada ste to uradi­li, još više im smetate i više vam zamjeraju?

Sada su se dobro ujeli za jezik.

Jer sada sam došao na njihov te­ren. Naravno da ću smetati nji­ma. Nažalost, politka se i smatra takvom prljavom, jer se ona pro­sto bezočno pretvorila u surovu borbu interesa. A tamo gdje su interesi, tamo obično bježi mo­ral i pripadajuće vrijednosti. S druge strane smeta ću onima koji nemaju časne namjere prema mome narodu, prema mojoj vjeri i prema vrijednostima koje ja ba­štinim i za koje se borim. To je sa­svim logično da im smetam. Me­đutim, mislim da 23 godine mo­je investicije u jedan opće kori­stan društveni rad kroz vjeru, ob­razovanje, humanitarni rad i sve druge aspekte moga angažma­na predstavlja jednu investiciju u moj budući politički rad. Oni ko­ji su zazirali od mene, moje vje­re, od mog naroda sada će imati prilike da me bliže upoznaju kroz političko-medijske aktivnosti i bi­ti će sve više onih koji će kaza­ti i na nivou Sandžaka i nivou Sr­bije e pa hajde pošto taj čovjek sa svom ideologijom, metodolo­gijom i tehnologijom za 23 godi­ne nije nanio nikome štetu na ni­vou svog naroda i nivou komšijskog naroda i države e pa hajde­mo iskoristiti tu njegovu energiju i kapacitete , a ne da to tek sma­tramo nekim negativnim fakto­rom.

Moramo priznati da su Vas vlasti Srbije osporavale i margi­nalizirale . S obzirom da se jav­ljate kao politički faktor i partner države nailazite li sada na razu­mijevanje?

Za ovaj protekli period mogu reći da smo imali jednu krivu­lju koja je šetala od zone svjetla do zone potpunog mraka u od­nosu državnih vlasti prema me­ni. Za prvih sedam godina mog muftiluka tada je to bilo zlo za sve nas. Nisam tada imao nije­dan zvanični kontakt s predstav­nicima Miloševiceve vlasti. Na­kon njegove smrti bio sam u prili­ci da dvije godine imamo zaokret gdje je vlada Zorana Đinđića bi­la odlučila da mijenja odnos pre­ma Bošnjacima u Srbiji. Ja sam tu bio jedan od ključnih sagovornika. Rezultat tih napora je osni­vanje Internacionalnog univerzi­teta u Novom Pazaru. Nažalost, nakon toga imamo prelazan pe­riod koji nije ni pozitivan ni ne­gativan. Koštunica objavljuje rat Islamskoj zajednici 2007. sa svo­jim partnerima, pokušava ote­ti i potom podijeliti Islamsku za­jednicu. Poslije toga Tadić igra li­cemjernu politikujedno priča, a drugo radi da bi 2010. eskaliralo specijalcima za otimanje vakuf­ske imovine sa kojima su se vjer­nici sukobili itd. Poslije Tadićeve vlade imamo redukciju pritisa­ka gdje Vučićeva vlada zaustav­lja sve represije prema Sandžaku i prema Bošnjacima, ali nemamo ni veliki iskorak u pravcu rješava­nja neriješenih pitanja. Ali, mi se ne možemo zadovoljiti s time da je prestala represija već tražimo progresivne odnose u kojima će­mo rješavati nagomilane proble­me a sarađivati na polju razvoja gdje je prostor Sandžaka zai­sta zapušten.

I pored takvog odnosa ipak očekujete podrš­ku vlasti?

U svakom slu­čaju moj ula­zak u sferu politike značit će iskorak a Vlada Srbije moći će prepoznati auten­tičnog sagovornika za razliku od onoga što je bilo dosada. Naža­lost, do sada smo imali dvije poli­tičke opcije u Sandžaku gdje na­rodni poslanici tih politika dobi­ju mandate i onda, dok se nalaze u Beogradu zaborave da su pred­stavnici Bošnjaka u Beogradu po­našaju se kao predstavnici Beo­grada u Sandžaku.

POMIRENJE TREBA DA KRENE OD NAS SAMIH

Ruku pomirenja ponudili ste Vučićevoj vladi. No, više brine što bošnjački političari Ljajić i Ugljanin to ne prihvataju…

Kao prvo, moj poziv na pomi­renje treba da krene od nas sa­mih, jer koji je smisao bošnjačkosrpskog pomirenja ukoliko nje­ga nema unutar Bošnjaka i unu­tar Sandžaka. Prema tome teško je uređivati druga dvorišta. Za­to ja vjerujem da polahko sazri­jevamo i kao narod da možemo praviti izvjesne korake. Istina, to je u političkoj sferi najteže zbog koncentracije različitih interesa koji teško uspijevaju da se podre­de općem interesu. Dakle, da sam u ovome potpuno odlučan i do­sljedan svjedoči činjenica da sam prije odluke da se kandidiram na predstojećim izborima zdušno podržao pokušaj Bošnjačke de­mokratske zajednice (BDZ), či­ji sam kandidat da se dogovori sa Sulejmanom Ugljaninom o zajed­ničkom nastupu, I, nažalost, pre­govori su trajali veoma dugo. Oni na kraju nisu uspjeli zbog toga što politička organizacija Ugljanina nije imala hrabrosti da se odrekne para Islamske zajedni­ce. To je jedini razlog zbog kojeg je propao dogovor. Meni je to za­ista žao, jer bi se time izbjegao moj ulazak u politiku. Tada to ni­sam imao u planu. Smatrao sam da će dogovor BDZ i SDA u San­džaku biti prvi korak ka tom po­mirenju i jedinstvu. Ta koalici­ja bi ovdje mogla dobiti dvotre­ćinsku vlast. No, nismo uspjeli. Pošto od 2007. pojedini političa­ri u Sandžaku, pa čak i pojedinci u BiH, pa i Turskoj tvrde da sam ja na čelu muftijstva Sandžaka kao glavna prepreka za vraćanje jedinstva IZ, pa čak i ako se uopće ne slažem sa time. Ali, ako jesam evo, gospodo, vratite se. Jednostavno, mo­ja kandidatura ni je samo investici­ja u politiku ne’ go i investicija u Islamsku za­jednicu. Na­ime, otkla­njanje čak tog po sljednjeg izgovopokazat će da je bio lažan. U sva­kom slučaju to će se dinamizira­ti i parazajednica Adema Zilkića će se vratiti ili će nestati. Jer, de­finitivno su i posljednji psihološ­ki elementi retorički otpali to je svakako počelo da se sasušuje i to nema budućnost. Jedinstve­na Islamska zajednica je realnost, budućnost i uskoro stvarnost.

Podijeljena Islamska zajedni­ca je najviše odgovarala vlastima u Beogradu?

To je jedan aspekt. Motiv je bio još dublji. Definitivno, odlu­ka o cijepanju IZ jeste politička, i ona je bila produkt dogovora po­litičkih faktora u Beogradu, San­džaku i Turskoj. Svi sa različitim interesima. Stvarni razlog za ta­kav udar na IZ leži u činjenici da, nažalost, svi ti faktori nisu mo­gli da se pomire se time da na­kon komunističkog jednoumlja da se dobije slobodna IZ, sa slo­bodnom mislećom ulemom. I sa slobodnom administracijom ko­ja štiti muslimane, razvija islam i dimenzije misli, obrazovanja i cjelokupne misije, a ne može da koristi raznim režimima kao po­luga kontrole muslimana i povre­meno servisiranje interesa Beo­grada i drugih. Sada kao političar moram biti oprezan i u nekim tu­mačenjima, jer domaći politički faktori poligon Balkana, najžešće na prostoru BiH i Sandžaka, vi­de kao svoj interes. Naprosto svi­ma odgovara da imaju poltrone sa zvaničnih pozicija. Od mene to nisu mogli dobiti. I, naravno, re­kli su ovaj mora da ide. To je su­štinski razlog. I vi znate da mi da­nas razne probleme koje imamo, a koji zadiru vrlo često i u vjer­ski sektor, da oni vrlo često dola­ze spolja, te da su vjesnici politič­kih i ekonomskih interesa različi­tih zemalja, bilo sa Zapada bilo sa Istoka. Prema tome Islamska za­jednica će i dalje ostati u iza­zovu, neovisno o rješenju pitanja jedinstva Islamske zajednice u Sandžaku, IZe u BiH i IZ na Balkanu. Ona će permanentno biti u iskušenju da li da klekne pred političare pa da živi komforno, a da se za ni­šta ne pita ili da se bori za svoju ustavom zagarantovanu autonomiju, i ne bude u milosti vladajućih struktura. Ja mislim da ću sada kao budući poslanik u Parlamentu Srbi­je pomoći IZ -e da se odbrani i da se razvija. Do sada sam je gradio i branio iznutra, a sada ću to raditi spolja. Mislim da ću sa te pozicije moći odvratiti mnoge protivnike da je napadnu.

Kao muftija gradili ste i izgra­đivali mnoge objekte na područ­ju Sandžaka od dječijih vrtića, medrese, fakulteta, islamskog centra do univerziteta. Šta dalje treba graditi?

Sada ćemo graditi sve ono što nedostaje. Putevi sjever-jug i sli­če na nešto. To su putevi koji po­vezuju Srbiju i Crnu Goru. Ali ovi koji vezuju Sandžak i Bosni u Hercegovinu su gori nego oni putevi u Africi. Nužno je graditi puteve po hitnom postupku. Po­stoje projekti u ozbiljnoj fazi, ali mi tražimo da Sandžak bude svo­jevrsno auto-putno čvorište što nam je strateški bitno. U našem programu je i asfaltiranje svih se­oskih puteva. Ujedno, naš razvoj­ni plan su energetika kroz vodni resurs a također i korištenje vje­tra za energiju. Naš najveći po­tencijal je turizam. Tu imamo ve­like kapacitete. Također, jedan od resursa razvoja Sandžaka je prerada poljoprivrednih proizvo­da. Međutim, sve to ima smisla ukoliko se uspijemo izboriti pro­tiv korupcije i kriminala i ukoliko one etičke vrijednosti o kojima sam govorio uspijemo da uteme­ljimo tako da prosto više lisica ne čuva kokoške i da koza čuva ku­pus. Hoću reći, do sada smo ima­li takve rasporede gdje su čuva­ri nečega zapravo bili ti koji naj­više ugrožavaju to što čuvaju. Za­to mi insistiramo na ovoj dimen­ziji pomirenja i etike te borbi pro­tiv kriminala i korupcije kao ute­meljenju za sve ostale razvoj­ne projekte. S druge stra­ne ja insistiram na tome, nakon svih L iskustava u vjer| skom i akadem­ikom životu, l da ekonomski ‘ problemi nisu bazirani na ne­dostatku ne­kog velikog znanja nego nedostatku poštovanja onih osnov­nih lekcija ko­je smo mi nauči­li u onoj ele­mentarnoj ekonomiji koja se zo­ve domaćinstvo. I razlika između domaćinske i nedomaćinske ku­će nije bla u ekonomskom zna­nju već u etici jedne kuće u od­nosu na drugu. Tamo gdje se nije kralo, to je bila domaćinska kuća, tamo gdje se nje rasipalo to je bila domaćinska kuća, tamo gdje se puno radilo, to je bila doma­ćinska kuća. Ne krasti, ne rasipati i puno raditi su osnovni postulat svake ekonomije. Danas se drža­ve hvale što su uspjele da dobiju kredite od međunarodnog fon­da. Kod nas su porodice propale zato što su zajmile. Ja ću biti najsrećniji i moja borba će podrazu­mijevati to da energiju našeg čo­vjeka , naših mladih ljudi objedi­nimo i organiziramo i da tu ener­giju, zapravo, investiramo u bu­dućnost Sandžaka i budućnost Bošnjaka i svih ostalih građana. Ja mislim da je to moguće. Ilsutrirat ću vam, to i ovim od 1993. godine kada sam postao mufija do sada je u svim institucija­ma koje smo pokrenuli zaposle­no 600 ljudi. Dakle, ako me ne­ko pita o radnim mjestima ja sam predvodio zapošljavanje 600 lju­di. I sve su to sistemi od vjerskih preko prosvjetnih do univerzi­teta koji samoodrživo rade. I ko­ji nisu ni na jednom dinaru dr­žavnog budžeta. Volio bih da mi neko drugi nađe promjer jednog političara koji je uspio u svojoj karijeri da obezbijedi pet radnih mjesta, a da to ne budu rođaci ili članovi njegove partije. Pre­ma tome, to je moj model koga ja nudim građanima i gdje sam u prednosti jer im ne trebam da pričam bajke o budućnosti i za­pošljavanju već imam moguć­nost da kažem, evo, gospodo sa pozicije muftije to nije bio moj posao ja sam to uspješno uradio. Onog trenutka kada dobijem po­ziciju i povjerenje naroda i legi­timitet da mogu upravljati sa re­sursima države na različitim ni­voima kroz etičke norme znati ću to investirati. Uopće ne sum­njam da će stvari biti mnogo bo­lje kao što se ne zanosim da bi to moglo biti lahko. Neće biti lahko, jer su koze navikle da jedu kupus, a lisice kokoške koje ni­su njihove.

Razgovarao: SELMAN SELHANOVIĆ

(Preporod BROJ 7/ 1065 • 1. APRIL 2016)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime