Žitelji Gornje Maoče: Plaćamo “bijeli hljeb” političarima, a od vlasti poznajemo jedino policiju

0
6

itelji-gornje-maoe-plaamo-bijeli-hljeb-politi_trt-bosanski-39369BiH  ̶  Žitelji Gornje Maoče posredstvom Anadolu Agency (AA) dali su svoju ponudu koja glasi: Ako smo mi problem ovdje, ovih prostora i ako će naš odlazak sa ovih prostora riješiti sve probleme našeg naroda mi ćemo se sada pokupiti i otići bilo gdje.

“Učinit ćemo to ako ćemo mi sve belaje i probleme ponijeti sa sobom, ekonomske i političke krize. Ako smo mi problem. Ostavit ćemo im i kuće, stvari, hajvane: krave, koze… Toliko smo dobronamjerni da ćemo otići i ponijeti sve te belaje sa sobom”, istakao je u poruci, u okviru ekskluzivnog razgovora o svim do sada neispričanim pričama o žiteljima Gornje Maoče Edis Bosnić, član selefijske zajednice i mještanin sela.

Do  sada se govorilo kako u Gornjoj Maoči ne poštuju zakone BiH, odluke sudova…

“Što se tiče zakona Bosne i Hercegovine ili bilo kojeg drugog zakona mi se slažemo sa onim što se podudara sa Allahovom pravdom, Allahovim zakonom. A, sve ono što se kosi sa Allahovim zakonom mi se ne slažemo sa tim. Jer, Allahov zakon nam je preči od bilo čijeg hatra drugog. Ali, mi ne izlazimo izvan okvira tih zakona. Iako se mi ne slažemo s tim, mi ih ne kršimo. Tu smo, živimo tu, moramo tako postupati, moramo da plaćamo PDV, moramo da odvajamo za “bijeli hljeb” političara. Prisiljeni smo, primorani na to kao i svaki drugi građanin. Smatram da mnogi građani se ne slažu sa pojedinim ili mnogim njihovim odredbama. Ali, i mi smo dio građana Bosne i Hercegovine”, navodi Bosnić.

Člana selefijske zajednice i žitelja Gornje Maoče Hajrudina Ribića pitamo da li su oni zadovoljni sa brigom bh. vlasti o njima?

“Nisam zadovoljan. Što se tiče toga mi imamo veliko iskustvo ovdje sa vlašću, ne bi se moglo opisati kao nešto što je lijepa saradnja. U prvo vrijeme u ovaj prostor dolazila je američka vojska koja je bila čest gost: okupirali su ovo mjesto sa transporterima sa helikopterima iznad naših kuća, uznemiravali su nas, naše porodice. Neke su čak odvodili kao što je Sabahudin Fijuljanin: njega su tri mjeseca držali bez ikakvog povoda, bez ikakvog obrazloženja. Držali su ga zatvorenog i mučili ga. Pustili su ga bez ikakvih posljedica odgovornosti. Vlada, ova vlast nije ni prstom mrdnula da ga zaštiti. Samo su to zabilježili, policija koja je bila tu svo vrijeme. Nakon što su otišli Amerikanci oni nastavljaju tu politiku. Svakodnevno su tu, meni ne smeta nešto plaho. Ali, eto”,  priča Ribić.

– Signal BH Telecoma slab, VIP Hrvatska jak –

Sugeriramo da ne mislimo na odnos sa policijom, nego općenito sa vlašću – premijerom, načelnikom…

“Mi ne poznajemo te ljude. Mi poznajemo samo policiju. Ne znam da je iko došao. Meni nije poznato. Ne znam da je neko od političara dolazio ni za izbore. Znam da su dolazili da otvore to glasačko mjesto: dolazili su oni sa kutijama. To je sve”, naglašava Ribić.

 U selu, u kućama ima električne energije, a da li se plaća?

“Svakako. Da je ne plaćamo ne bi je bilo”, konstatuje Bosnić.

 Zanimalo nas je i imaju li žitelji Gornje Maoče televizore, plaćaju li RTV taksu? U medije, stalno se trude da to ukažu – nemaju povjerenja

“Ja i ne znam šta je RTV taksa. Ono što sam čuo od rodbine je da se to prikači na telefon, na liniju telefona. To nam ovdje nisu ni obezbjedili da imamo tako da niko od nas nije ni tražio tu RTV taksu”, pojašnjava Bosnić.

Član selefijske zajednice i žitelj Gornje Maoče Mersed Čekić imao je konkretan stav o RTV taksi, njenom plaćanju, televizoru uopće.

“U osnovi našeg učenja, izvorni islam zabranjuje ružan život. Zabranjuje vulgaran život. Tačno se zna u šerijatu šta je Allah zabranio i mi se toga pridržavamo. Mi se trudimo da se pridržavamo u svojim kućama, u svojim porodicama. Da se pridržavamo onoga što nam je Allah poručio šta možemo – šta ne možemo. I jedna od tih šejtanskih spletki je televizija”, navodi Čekić.

Zato je nemate u kući, pitamo?

“Zato nemam televizije. Naše mišljenje, odnosno stav islama je da je to jedan šejtan u kući. Zašto: zato što će u njemu djeca ili odrasli vidjeti sve ono što je nemoralno”, kaže nam Mersed.

 On na naše pitanje kako se onda uopće informišu o stanju u BiH, svijetu, kaže:

“Danas je dostup informacija brz. Televizija je zadnja koja može dostaviti informaciju. Jer, ti možeš nači informacija na internetu bar jedan dan prije televizije. A, neke objave po sedam dana zakašnjenja da li zbog cenzure, koje im vlasti ili neko zabranjuje, pa se procjeni situacija smiju li objaviti ili ne smiju, a to je već na internetu bilo. U svakom slučaju to je (internet) poznata stvar u čitavom svijetu. I nama televizija uopće nije bitna. Kad sprečavaš to da ti se svakodnevno vrti šejtan po kući ti si uveliko, mi nismo skroz uklonili taj problem odgoja djece, ali smo uveliko spriječili ulazak tog nemorala u kuću”.

U selu rijetko na kojim mjestima ima signala BH Telecoma za moblinu mrežu. tamo gdje je ona jača pokriva je VIP Hrvatska, pa se naplaćuje roming.

“Ono što ima je meni dovoljno. Meni lično je dovoljno. Ja imam jednu – dvije crte, negdje i tri – mogu da komuniciram da nazovem bilo koga i mene da neko nazove. Više od toga mi nije potrebno. Ne znam je li takvo stanje slabog signala namjerna posljedica. Ne bi se upuštao u to. Znam ovo nas što smo se okupili da na neki način budemo zaštićeni od štetnosti uticaja koji sam imao dok sam živio u Brčkom: u mom prvom komšiluku su živjeli ljudi koji su psovali, pili, glasno puštali muziku. To je štetno uticalo na odgoj moje djece. Nisam htio da ulazim tu u neke konflikte, pa sam došao da živim ovdje u jednom mjestu gdje imamo približno ista svatanja kako treba da živi jedan musliman”, navodi Hajrudin Ribić.

– Spor oko škole, muzičkog –

Kažu nije tačna informacija da u kućama nemaju WC, jer je toalet nužan zbog održavanja higijene. Likovno obrazovanje kao predmet u nastavnim planovima i programima njihove djece tvrde, nikada nije bilo upitno, ali muzičko priznaju jeste. No, problem je bio i sam početak rada škole u Gornjoj Maoči.

“Koliko znam, samo osnivanje škole u Gornjoj Maoči je bilo jako teško. Prije nas ovdje su živjele izbjeglice pa su kontinuirano napuštali selo. Dobili smo informaciju od zadnjih koji su bili, koje smo mi zatekli par dana prije da je ovdje bila škola prije rata i poslije rata do 2001./2002 godine kada su svi izašli odavde pojedinačno. Imali su školu: osnovnu. Kada smo mi došli oni su nam ukinuli školu. Znači, nama nisu dali školu. Onda smo mi išli u ministarstvo u Sarajevo pa smo tražili da nam pokrenu školu – niko nije imao sluha da naša djeca tamo to mogu imati. Ne mogu reći nisam analitičar, bilo je 30 djece koji su bili za škole tada, oni znaju u Srebreniku u glavnoj školi. Mi smo muku mučili dugo vremena da mi školu dobijemo da se imamo gdje obrazovati”, navodi Mersed Čekić.

Kaže, da se nastava izvodi na bosanskom, po kantonalnom programu iz Tuzle.

“Tražili smo, išli u Federalno ministarstvo i tražili smo da ukinu muzičko obrazovanje, odnosno da ono stave u izborni predmet kao što su stavili vjeronauku. Dajte nam izbor: mi ako hoćemo ili nećemo. Nama je tada zamjenica ministra rekla: “vi udarate na temelje države”. Čujte ove riječi od zamjenika ministra. Mi hoćemo da stavimo muzičko u izborni predmet, a oni kažu nama da mi udaramo u temelje države. To je sramota”, smatra Čekić.

Tvrdi da su im tada kada su išli na dogovor obećali da će pitanje muzičkog obrazovanja u Gornjoj Maoči staviti u javnu raspravu uz učešće eminentnih ličnosti, kulture, obrazovanja, vjeronauke, kao i roditelja djece.

“Rekli su da ćemo biti obaviješteni. Oni ne mogu mijenjati zakon kako oni hoće nego moraju da se ide na raspravu da se muzičko izbaci i da bude izborni predmet. Međutim, nisu nikada to učinili. Muzičko obrazovanje je ostalo – koliko znam moje dijete u knjižicama ima”, navodi Mersed Čekić.

Njegov komšija Edis Bosnić o raspravama u javnosti o muzičkom i likovnom obrazovanju u Gornjoj Maoči ima nešto drugačiji stav.

“Mediji i lijevo i desno su govorili da se ovdje radi po nastavnom programu Jordana ili da nema muzičkog. Ne ističem muzičko kao da se ponosim time, ali bi ovo pitanje samo Ministarstvo obrazovanja trebalo da riješi – ovo je bio direktan udar na njih i oni bi trebali da se oglase. Oni znaju šta je i kako ovdje. Ali, nikada nisu spriječili i izašli u javnost da kažu, da iznesu, ljudi o čemu vi govorite. Mi znamo valjda šta mi radimo. Nikada nisu, i mediji su uvijek ponavljali tu jednu te istu priču. Iz ovoga se stiče dojam da je ovo planirana kampanja da se ocrni ova zajednica od samog vrha do medija”, cijeni Bosnić.

– Gdje će raditi dijete čijeg babu vlast ne priznaje –

Djeca u drugim sredinama ako im roditelji ne rade ili su lošeg imovinskog stanja imaju pravo na dječiji doplatak. Kako je to u Gornjoj Maoči?

“Što se tiče dječijeg doplatka to zavisi od svakoga. Ko ima djecu ima pravo na to kao svi u ovoj državi. Da li to neko ostvaruje ili ne to je do njega lično. Može da ostavi to pravo ili neće. Da li to neko radi ja ne znam. Mi se ovdje ne ispitujemo da li to neko radi ili ne. Pošto smatram lično da to ne smeta da neko ostvari to svoje pravo”, zaključuje Hajrudin Ribić.

Kada završe osnovnu školu zanimalo nas je gdje djeca namjeravaju nastaviti školovanje s obzirom na specifičnost zajednice u Gornjoj Maoči.

“Ja bi postavio vama pitanje:gdje bi moje dijete radilo kad završi školu? Babu mu niko ne priznaje u državi (hvata se za svoju bradu i pokazuje da je smetnja). Od vlasti niko osim kad treba platiti nešto, prekršaj neki. Tu je onda ličnost. Da bi ja dijete zaposlio, da bi završilo fakultet – morao bi otići negdje, nekome i pitati da primi moje dijete. To je kao kada nama opštinari kažu da li pomaže opština ili kanton – rekli bi vidjet ćemo mi to. Godinama smo svašta vidjeli, ali ništa nismo osjetili. I kada bi završio školu, a svako voli da mu je dijete obrazovano, gdje će on naći posao kada svaki Bosanac bez obzira na naciju priželjkuje da izađe iz ove države”, navodi Mersed Čekić.

U bh. javnosti su selefije označene kao opasni ljudi, često teroristi. Interesovalo nas je zašto je to tako i šta oni kažu o sebi u tom kontekstu.

“Što se tiče uzroka kako ko postupa ja stvarno ne znam zbog čega se to radi. Ali, činjenica je ako se okrenete na ljude koje mi poznajemo, upitajte njih, naše prve komšije iz Donje Maoče koji su na teritoriji Brčko distrikta. Ja lično dolazim iz Brčkog: pitajte sve naše poznanike, koji nas stvarno poznaju: jesmo li mi prijetnja ili izazivamo strah kod njih? O čemu se tu zapravo radi. Ako to spominju ljudi koji nas ne poznaju, koji su sami žrtve propagande koja radi na tome da se izoluje naša zajednica, da se učini strancem u ovom društvu svako neka rješava svoj problem. Na vama je kao medijska kuća da pitate jesmo li mi stvarno opasni ili nismo od ljudi koji nas poznaju. A, obavještajne strukture su prisutne na ovim prostorima u samom našem selu su i oni znaju jesmo li mi opasni ili nismo. Pitajte njih”, poručuje Hajrudin Ribić.

– Selefijska zajednica nije izolovana –

No, zašto je prva asocijacija na selefije – terorizam?

“Ja to ne znam zašto. Zašto mene neko povezuje. Ako možete da ukažete na bilo kakvo zlo koje se kod nas nalazi mi bi rado da ga upoznamo i da to otklonimo. Ako ima nešto loše što mi praktikujemo, zastupamo ili što smo shvatili recite nam da to ispravimo . Ali, da mi sada razbijamo glavu zbog čega i da sebi nešto umišljam, ja neću. Neću da se opterećavam time. Imam dovoljno svojih briga. Imam ženu, djecu, imam brigu kako da ih opskrbim… Ne zanima me zbog čega neki nas nazivaju ovakvim ili onakvim. Normalno, ja ne smatram nikoga ovdje od svojih komšija teroristom, niti da bilo koga terorišemo jer bi terorisali sami sebe”, priča Hajrudin.

Edis Bosnić navodi da što se tiče selefija, to njemu nije nov pojam.

“Ljudi koji slijede Poslanika s. a. v.s. i razumijevaju vjeru kako su to razumjevale generacije prije i takvu je praktikuju oni su prisutni 1.400 godina. Zašto je to sada odjednom postalo problem: zašto to nije bio problem prije 20 godina. Ko ima interesa da predstavi ljude teroristima. Ako ćemo malo šire pogledati na ovim prostorima bilo koji neistomišljenik tako prolazio: na Zapadu komunisti su bili smatrani babarogama i oni su gledali – ljude su mogli da suzbiju njih da ih zatvore, da ih bace na Goli otok kao što su to radili. Kada je došlo do promjene vlasti postaju neki novi neprijatelji. Kome je u interesu ovdje nakon toliko godina, nije se spominjalo pojam selefija – da bi se u zadnjih desetak ili 15 godina taj pojam istakao i predstavio kao problematičan.Zašto to nije bilo prije 30 godina”, pita se Bosnić.

Interesovalo nas je ako neko kao običan građanin dođe u Gornju Maoču i pokuca bilo kome da li će imati problema zbog zatvorenosti zajednice?

“Zašto bi imali problema da pokucaju. Svakako da nije tačno. Svako ko je dobronamjeran je dobro došao. Zajednica se predstavlja kao izolovana, ali ona nije izolovana. Ovdje se pokušava da se spriječi naša poruka i sam bivši ministar sigurnosti je to istakao, rekao: mi moramo da poduzmemo sve mjere da spriječimo njihovo djelovanje. Kakvo djelovanje- da se naša poruka čuje. Šta je naš poziv, u šta mi pozivamo. Da se spriječi ta poruka. Mi pozivamo u održavanje rodbinskih veza, pozivamo u čist život, da se to spriječi na nekakav način. Mi imamo i užu i širu rodbinu i poznanike i prijatelje koji nisu naši istomišljenici – koji ne svataju islam na način kako mi to shvatamo. Zašto se ne obratite njima – zašto ne porazgovarate sa njima. Na desetine, ako ne na stotine ljudi koji su vezani rodbinski sa nama. Oni koji nas poznaju. Da li oni imaju isti taj, takav, dojam da smo mi teroristi. Ali šta mediji pokušavaju- da naprave lošu situaciju takvu da sutra ako bi se desilo nešto ovdje da zemlja proguta Gornju Maoču da niko ne zaplače za njom”, stav je Bosnića.

– Čekanje na granici i po četiri sata –

Nisu vele selefije samo sa problemima u BiH. Imaju ih i u Hrvatskoj.

“Svugdje smo mi diskriminirani muslimani. Ljudi koji se pridržavaju dina onako kako nam je Allah naredio, kako je poslanik Muhammed s.a.v.s. praktično pokazao. Diskriminirani smo svugdje. U Hrvatskoj poznato je ime agenta za islam i antiterorizam. Kada dođeš na granicu dobiješ njegovu vizit kartu u Hrvatskoj i kaže ako imate nekih problema obratite se meni – mi znamo šta to znači takav signal, odnos i ponuda”, navodi Mersed Čekić.

Ne putujem dugo, kaže, zbog prirode života, ali čuje šta se ljudima dešava.

“Može proći deset automobila, ali  kada naiđeš ti onda češ se parkirati i onda je tvoje čekanje i do četri sata. Ako kaže samo formalno onda je to pola sata – da li je to diskriminacija. Pa će reći vi ste opasni. A, koliko ljudi prođe sa punim autima droge, kriminalom, zabranjenim trgovinskim stvarima. To može lako proći – ja koji nisam upro prst nikada u nekoga ti češ sada čekati četiri sata dok dođe taj iz vinkovaca ili osijeka, vukovara pa dok ti postavi 50 pitanja. Ako mu se svidi pusti te ako ne još će te malo maltretirati. To je naš život. Mi to znamo”, navodi Čekić.

Interesovalo nas je i kako izgleda jedan dan žitelja Gornje Maoče.

“Svako ima svoje obaveze, ali su nam obaveze prema Allahu najpreče. Allah nas duži da živimo u zajednici u kojoj se, svakodnevno njemu obraćamo. Putem namaza, pet dnevnih namaza svakodnevno u džematu. Tu se susrećemo, zajednički molitvu obavljamo i prema tome svoje ostale dnevne obaveze korigujemo. Ko ima posao obićno radi poslije sabah namaza do podne, poslije malo odmori. Navečer sa svojom porodicom, između toga sve su namazi. Nakon toga večernji odmor”, priča Hajrudin Ribić.

(Anadolu Agency)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime