5. Novembar 2013

srednja-mjesovita-skola01-315x236Tuzla – Biće da je utopijsko pitanje, koje evo, prepisujem iz pjesme Dine Merlina i nadam se da mi neće zahaturit, jer je ono samo uvod u jednu puno ozbiljniju priču. Naime, živeći u društvenoj neuređenosti Bosne i Hercegovine, koja je a to pokazuju i činjenice, bilten crne hronike, nameće se pitanje do kada?

Evo na svim portalima osvanuo je amaterski uradak koji ukazuje na jedan gnusan čin koji se desio skoro pred vratima Mješovite srednje škole u Tuzli. I ne likujem, desilo se to isto, prošle godine ispred Industrijske škole u Zenici, pa u Sarajevu, ubistvo učenika, opet od vršnjaka. Ima to svaki grad Bosne i Hercegovine i neka ne misle oni što su zapišali teren, omeđen konstitutivnom brojnošću, da se to uvijek događa tamo njima, dešava se, svima nama i sve češće, na žalost.

Da li je to zakazao obrazovni sistem ili smo zakazali mi?

Prisjećam se, prije skoro deset godina, kada sam aktivno učestvovao kroz vijeće rodtelja na preveniranju maloljetničke delikvencije, narkomanije i drugih gadosti, u osnovnoj školi u kojoj su se obrazovala moja djeca, direktorica škole, sada uposlenica federalnog ministarstva obrazovanja, inače Zeničanka, dočekala je moj istup ko da sam ne daj Bože sihirbaz. Samo sam želio da se uključenjem roditelja, nastavnika ali i organa sigurnosti, detektuju izvori problema i na vrijeme sankcionišu. Na žalost, inicijativa nas malobrojnih ostala je u sjeni političke promidžbe i karijerističkog napretka, pomenute direktorice čije ime nije vrijedno pomena, kad se već po djelu nije pomenulo. Kloni se ćorava posla, značilo je u prevedenom.

Zašto ovo iznosim kao primjer? Naprosto, želeći da se iz vizure svoga dvorišta, posmatrajući stvari realno i objektivno a ne preko tarabe kako smo to navikli, prihvati činjenica da je odgoj i obrazovanje djece na upitnom nivou, što se kasnije kroz visoko obrazovanje, reflektuje više nego poražavajuće.

 

zzz

Ponovit ću izreku A.G. Matoša, „Bolje je postati čovjek nego li postati kralj”, bez iluzije da će ostaviti valjanog traga na ovovremena shvatanja ljudskih vrijednosti, no podsjetit ću i to da ljudski rod hodi zemljicom duže nego li to i zapisi govore, što će reći da je uvijek bilo dobra i zla, samo je na ljudima, čemu će dati prednost.

 

Zato moram se malo i kritički osvrnuti, bez tvrdnje da nastavnici ne zaslužuju redovne plate, dostatne za normalan život, radno vrijeme su već izborili, godišnje odmore, brojne praznike i blagdane, izlete i eskurzije, neka. Plate trebaju i rudari, zidari pekari, ljekari, splavari, ratari, čuvari, trebaju svi. Samo bojim se da ne mogu djeca koja evo kako slika nemilog događaja govori, postaju odrasla, djevojke za udaju, ona ne mogu čekati. Djeca trebaju odgoj od samog rođenja a obrazovanje sukladno programu, bez odlaganja. Upravo nenaučena lekcija, kako se piše ljubav, poražavajuća je činjenica ružnih događanja.Tako bih volio čuti mlađahnog Šatorivća, čelnika sindikata odgoja i obrazovanja, kako samo jednom potegne i ovo pitanje, zašto školska dvorišta poprimaju sliku mjesta gdje se održavaju koride i kojekakva životinjska nefer nadmetanja, jer viđeno najmanje sliči ljudima. Jesmo li to prestali biti ljudi a težnja nam je biti kraljevi. Neshvatljivo je ali izgleda, to je to.

Kako to da mržnja izjeda dječija srca a cjelokupan sistem to ne zamjećuje ili prešućuje. Kako to da nam je važnije puno toga nego li djeca, ono što ona trebaju i ono što im se treba dati kako ne bi postala hendikepirana za dalji žvot. Kako to da ljubav koja se s toliko odricanja njegovala u školskim klupama i ispred školske table, bojena nestvarnim bojama, doživljena stvarnije od krede koju smo držali među prstima, kako to da je više nema.

Upravo ta djeca, sada odrasli ljudi, svoju „ljubav” iskazuju samo vidljivo, nikako osjetno, na ispisanim grafitima po zidovima i platnima na tribinama stadiona. E, tako se ne piše ljubav. Djevojke iz ove priče, zakrvavljenih očiju, na raskoraku da budu muškarci ili žene, libidom gonjene na krv, razumom zakržljalim tuđom greškom, priređuju nam još jedan crni petak. Još jednom, ne likujem, niti bih da je to u Banjaluci, Mostaru, isto bih bio tužan kao da je u mom rodnom Konjicu. Tamo gdje se ne nauči ljubav, instiktivno prljamo školsko dvorište ali i avliju svoga bitisanja.

(Tuzlanski)

Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR