Zašto se zatvaraju oči pred vakufom u dolini rijeke Jadar?

0
24

Zvornik – Nedovoljno se zna, a institucionalno i pojedinačno ne ističe (i po tome ne postupa) da je tzv. „Fatina crkva“ u Konjević-Polju podignuta na vakufu sultana Fatiha. To je mnogostruko bitna i obavezujuća činjenica…

Bilo je dobro zazimilo, već je bio decembar 1463. po Miladu, kad je, da bi se opravdao pred križarima iz Evrope zato što, osam mjeseci ranije, nije pritekao u pomoć posljednjem kralju srednjovjekovne Bosne Stjepanu Tomaševiću, ugarski kralj Matija Korvin provalio kroz Bosnu sve do u Jajce, koje se, maju te 1463. godine, bez borbe bilo predalo sultanu Fatihu. Upad u Jajce izveden je najpodlije i najmučkije. To je bio toliko utvrđen grad da bi ga se uzaludno godinama opsijedao. Ali, uz pomoć nekog katoličkog velikaša Hercegovića, kralj Ugarske odabrao je da to bude u petak. S vojskom je, u prikrajku, iščekao da nastupi podne. I, kad je započela džuma, Ugri uđu kroz širom otvorene gradske kapije. Nigdje žive duše. Što je bilo muška, što Bošnjaka –  a svi su postali muslimani, što Osmanlija, sve je bilo na džumi. Mađari upadnu u džamiju i – pokolju sve, potom i u gradu.

Poslije, kad Jajce bi vraćeno, došla je naredba iz Istanbula da se u svaki petak prije džume zatvaraju gradske kapije i da ostanu zakapijane dok ne prođe džuma, a i tada pod jakom stražom.   Sultan Fatih drugi put u Bosni Vijest o strašnom pokolju ozlojedila je sultana Fatiha. Jedva je čekao proljeće pa da iz Stambola ponovo krene u Bosnu. Ali, zima se otegnula. I oljetilo je kad sultan diže vojsku i zaputi se u Bosnu, na Jajce, i opkoli ga. Da bi se brže stiglo, osmanlijska vojska nije vukla topove, nego ih je kanila izliti pod zidinama Jajca. Utom stiže glasnik da su Ugari udarili na Zvornik, da se taj grad još drži, ali je opkoljen. Jajce je u sredini Bosne. Sultan naredi da se ojača granica na sjeveru, na Savi, pa su Ugri u Jajcu u potpunoj izolaciji, a on podiže glavninu vojske i krenu na sjeveroistok Bosne, ka dalekom Zvorniku – da spasi tamošnji bošnjački narod i Bosnu učini nedodirljivom i s te strane. Vojsku je podijelio u tri dijela: Mahmut-pašu je naputio prema Tuzli pa da Zvorniku priđe sa sjevera, Jašar-paša da se s vojskom hvata pravca na Olovo i Kladanj i priđe s juga, a on će na Vlasenicu pa drumom uz Jadar, Drinjaču i Drinu.Na petnaestak kilometara pred Zvornikom, sultan je namjerio konačiti u selu Konjević. Ime sela nastalo je po tome što su se ovdašnji šejhovi školovali u Konyi (u Bosni se uobičajilo Kon’ja, pa Konja), a ima i mišljenja da je prvi žitelj iz familije Orlović došao ovdje iz tog anadolskoga grada. Od puta kraj rijeke Jadar selo je dijelilo poprilično prostrano polje, nazivano Konjević-polje. U selu je živio sultanov šejh i musahib (lični prijatelj) Hamza-bali, u narodu već zvan i kao Hamza-baba. Istaknuti učenjaci i šejhovi slani su u Bosnu i znatno prije prvog dolaska sultana Fatiha, u maju 1463. godine. Malo se, naime, zna o tome da je do tada veliki dio Bosne bio zvanično unutar granica Osmanskog Devleta (Sultanata) i da su Bošnjaci na tim teritorijama već dugo bili muslimani. Tako je bilo i s ovim krajem. Alime je sultan vodio i sa sobom i ostavljao ih po Bosni. Njihovim znanjem i dobrostivošću, ukorjenjivao se i širio islam. Šejh Hamza se već odavno bio odomaćio s žiteljima Konjevića.

Helem, htjelo se da je sultan Fatih s konja zapazio da stari šejh s volovima ore u dnu sela, u tom polju. Začudio se i poslao da orača izvedu pred njeg.

Zgrada Osnovne škole također je izgrađena na vakufskom zemljištu; prije rata nosila je ime šejha Hamze Orlovća i prekrštena u sadašnje „Petar Kočić“, ali je (ne srpskom krivicom) nestalo i staro  ime naselja Tekija i predjeveno u Konjević-Polje
Zgrada Osnovne škole također je izgrađena na vakufskom zemljištu; prije rata nosila je ime šejha Hamze Orlovća i prekrštena u sadašnje „Petar Kočić“, ali je (ne srpskom krivicom) nestalo i staro ime naselja Tekija i predjeveno u Konjević-Polje

 

Čuveni dijalog dvojce evlija

Hroničari iz pratnje zapisali su pojedinosti tog susreta. Dijalog dvojice prijatelja često se spominje u sufizmu, ali i općenito svjetskom misticizmu. Prenijelo ga je i više starijih historičara iz Bosne u više verzija. Navodim najkraću:

– Zašto oreš bijele brade? Zašto si okasnio? Zašto nisi uranio? – upitao je sultan.

– Uranio sam, ali mi Bog ne dade!

Tim riječima je sultan prekorio Hamza-babu zašto se nije ranije oženio pa bi mu sin orao. Šejh-Hamzin odgovor značio je da se na vrijeme oženio, stekao i sina, ali da je sin podignut na asker, na Zvornik.

Sultan upita ima li gdje musafir prenoćiti. Hamza-baba, sav sretan, pokaza prema kućama na uzbrdici. Kad se sultan, s pratnjom na hitrim konjima, primakao selu, tu mu u susret iziđe Hamza-baba i pozva ga u kuću. Sultan se nije dao zbuniti time što je starac u međuvremenu uspio ispregnuti volove i pješke stići prije.

Kad su završili s klanjanjem akšama, zapitao je:

– Znaš li gusku očerupati?

Pomislilo bi se da sultan iskušava domaćina hoće li mu za večeru ponuditi pečenu gusku, a Hamza-baba odgovori:

– Ako bih je imao, znao bih je i u torbu metnuti.

Najveći učenjaci tog vremena, pod zakletvom da se boje Boga, a ne vladara na Zemlji, pa ni ovoga o kojem prosuđuju, pri čemu ne smije biti ni primisli o krivokletstvu, usaglasili su se da je sultan Fatih nesumnjivo posjedovao svojstva evlija, čija su srca svjetiljke upute i spas zalutalim u crnim tminama. Zato je sultan prihvatio šejhov odgovor kao potvrdu da se Hamza-baba, svojom predanošću vjeri, uzdigao na deredžu posebnih Božijih miljenika te je namjerio omogućiti izdržavanje njemu i dobrim ljudima s njim. Zato je, pred počinak, lično nešta zapisivao. Ujutro, odlazeći, sultan podiže dlanove, izreče zahvalnost Gospodaru na ovoj zemlji Bosni i ovakvim ljudima i uputi dovu da ljudi u njoj primaju dobronamjernike kao što su njega ugostili. To je jedna od tri čuvene dove za koje se pouzdano zna da ih je sultan Fatih izgovorio u Bosni o Bosni.

Nakon što ujutro isprati musafira s vojskom, stari šejh pod jastukom nađe svitak papira. Ne htjede ga razmotati. Sultanovo je. Koliko ga je god nosio konj pod njim, pohita za vojskom. Kad je sustigao začelje, kaza da treba do sultana.

– Sultan je zaboravio… – reče i pokaza svitak papira.

– Sultan je očekivao da ćeš nas sustići – dočeka ga zaduženi starješina. – Poselamio te i naredio da ti reknem da to odmotaš, prebereš i rastabiriš.

Bio je to berat o uvakufljenju državnog posjeda naširoko uokolo Konjevića, računajući. Da se to ne smije otuđiti, niti će se na to plaćati porezi i ostali nameti, a da su, zauzvrat, od prihoda s imanja, Hamza-baba i njegovo potomstvo dužni ugošćivati namjernike bez naknade u musafirhani koja se ima podignuti.

Kad Zvornik bi odbranjen, u potjeru za Ugrima sultan Fatih posla vojsku s Mehmed-pašom, a Jašar-pašu s vojskom ostavi u Zvorniku, da osokole narod i pripomognu u obnovi. Obradovan pobjedom na Zvorniku, sultan se duboko ražalostio kad se razaznalo da je u borbama, kao gazija, poginuo i stari šejh Hamza iz Konjevića!

Najveći sultanski ukaz, na kojem je on ličilno ispisao svoju tugru, odmah je ispoštovan i u Konjeviću podignuta prostrana musafirhana na boj (sa ozidanom magazom i spratom iznad). Poslije je sultan Fatih, s još dva berata, potvrdio prinadležnosti i obaveze koje je prenio na Hamza-babu i njegovo potomstvo.

Četnicima nije uspjelo srušiti turbe u kojem su kaburovi šejha Hamza-babe i njegovog sina Mustafe
Četnicima nije uspjelo srušiti turbe u kojem su kaburovi šejha Hamza-babe i njegovog sina Mustafe

 

 

Evlija Čelebija i sultan Sulejman

Poslije 200 godina, putujući iz Nove Kasabe prema Zvorniku, čuveni Evlija Čelebija boravio je u musafirhani u Konjeviću i tu vidio sultanske berate. Pouzdani putopisac navodi da je to naseobina muslimana sa (čak) stotinjak kuća i da je selo je zasnovao glasoviti Hamza-baba te navodi da je bio musahib i šejh sultana Fatiha.

Stotinu pedeset godina prije znamenitog putopisca, Konjević je pohodio praunuk sultana Fatiha, sultan Sulejman Zakonodavac. I on je lično potpisao tri berata kojima je potvrdio prava vakufa uz musafirhanu u selu Konjević, u nahiji Birač i kadiluku Vlasenica. Šejh s kojim se sreo također se zvao Hamza-baba (govorilo se i Hamza-dede), a njegov sin Mustafa otišao je s Kanunijevom vojskom na Mohač. U toj velikom boju istakao se kao gazija, ali i po tome što je u sepete na konju skupljao kruh koji je sita vojska odbacivala, pa je dobro došao za pravljenje popare kad su se borbe otegnule i spalo se dotle da askeri ostanu bez hrane. Iako je jasno da se taj kruh nije mogao ubuđati i skoriti zato što je provjetravan kroz šupljine na drvenim sepetima, ta priča mi je bila čudna sve dok nisam, od trebinjskog imama Huseina ef. Hodžića, čuo da je to isto – sa skupljanjem odbačenog kruha u sepete – tokom posljednjeg rata činio i hadžija Avdo Tučić, čuveni graditelj džamje s pet munara na Kula-Gradu nad Zvornikom, i da su taj kruh u popari slatko jeli izglednjeli borci Armije RBiH. Kula-Grad i Konjević su u komšiluku i hadžija Tučić je mogao znati za davnu predaju s Mohača. Nije li u tome i poseban berićet?! Naime, zna se da je uža porodica Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., nazvana Hašimijama po tome što je njegov djed Andulmutalib tako prozvan jer je ondašnje namjernike koji su dolazili na hadž u Mekku hranio poparom (hašim)!

Helem, kad se sin Mustafa vratio s Mohača u Konjević, ispričao je da mu je otac pomagao u bitkama. Kako je babo vilama razmahivao pšenicu na guvnu u Konjević-polju, tako su oko njega, od njegove sablje, poput snoplja padali ugarski vojnici.

– Da ne bi tebe, da ti nisi mahao vilama i razgonio dušmane, ja bih ti nastradao!

Na te riječi Hamza-dede, izmiren sa sudbinom, kaza:

– Sine, ti nas prokaza!

Obojica namah umriješe. Pred svima se ne smije razotkrivati evlijska moć.

Sačuvano turbe, uništena musafirhana

Eno i sad, u prikrajku sela, pokraj asfaltnog puta prema Hrnčićima i Bratuncu, turbeta s njihovim kaburovima. Na jednoj strani Hamza-babinog nišana uklesan je topuz, dok Mustafin nišan ima vojnički saruk, s uklesaninom sabljom na jednoj strani, a na drugoj je štit. U knjizi „Hamza-babino turbe u Konjević-Polju“, hafiz Mustafa Mehić piše da su četnici, tokom posljednje agresije, pokušavali srušiti turbe. Kad im nije uspjelo, poturali su požar, ali nije gorjelo. Navodi da su Srbi davali velike pare svojima da sruše turbe. Prvi se šlagirao, tako i drugi i više se niko nije usuđivao. Ali, spalili su musafirhanu (za koju se pouzdano zna da je bila najveća i jedina preostala na prostorima bivše Jugoslavije). Taj kraj su pokrstili imenom Arkanovo, a Nova Kasaba bila im je Dušanovo. Zatim su polje proglasili izmišljenim imenom Crkvine i podigli crkvu na vakufu najvećih sultana, u avliji preživjele Fate Orlovićke.

 

 Cijeli tekst u Preproodu od 15. marta

(preporod.com)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime