Zapis o zločinu i krvavoj povijesti (Kokići i Cvitovići)

0

jajceBošnjacima sela Kokići 25. juni 1992. godine ostaće u trajnom tužnom i ružnom sjećanju. Živi svjedoci Kokić Ibro i Enes o ovom zločinu su mi ispričali mnoge detalje, a za ovo podsjećanje izdvojio sam slijedeće: «U ranim jutarnjim satima (oko 05:00 sati) naše malo selo napali su četnici sa 620 vojnika: specijalna jedinica, rezervisti i druge paravojne formacije koji su na glavama nosili velike šubare sa četničkim kokardama.

Kompletno naše selo imalo je oko 200 stanovnika (45 domaćinstava). Omjer je jasan: tri i još više do zuba naoružanih četnika na jednog stanovnika Kokića uključujući stare, bolesne, nemoćne, žene i djecu. Naša straža koju smo držali iznad sela pružala je otpor do 11.00 sati i do tada je iz sela uspio izaći jedan broj stanovnika.

Upadom u selo četnici su ubili 13 muškaraca i dvije žene, a 10 muškaraca zarobili. Među onima koji su bili zarobljeni i prebačeni u logor bio je i Ibro (Alije) Kokić, naš sagovornik, čijeg oca Aliju i brata Jašara četnici ubiše pred njegovim očima, Dervišić Zahida zbodoše, a Kovačević Mehmeda i jednu ženu zaklaše. Zaista smo bili potpuno šokirani, jer nismo mogli ni zamisliti da se nešto ovako može nad insanima činiti“. Za izvršeni zločin nad Bošnjacima Kokića jedan devetnaestogodišnji četnik – komšija Kokićana nagrađen je od svoga komandanta – vojvode. Ibro dalje priča: ”Nas zarobljene najprije su odveli u Donji Vakuf, a nakon tri dana na Manjaču gdje smo proveli 2 mjeseca nakon čega smo razmijenjeni. Preživjeli smo razna mučenja, premlaćivanja, maltretiranja…“ Do danas nisu pronađeni Kovačević Ćamil i Dogan Zifa – hanuma,   jer su oni najvjerovatnije nakon što su ubijeni ostali u jednoj kući koja je kao i druge kuće potpuno izgorjela i uništena. Neshvatljivo je da do danas za zločin u Kokićima niko nije odgovarao niti je optužen, iako su živi svjedoci nekoliko puta davali svoje iskaze raznim istražiteljima i institucijama.

Zločin u Cvitoviću

Prema kazivanju preživjelih Bošnjaka i Bošnjakinja, četnici su u Cvitović došli 03.11.1992. godine, te su u kući Elkaza Nedžiba ubili šest žena. Slobodno se može reći da su ih ubili po dva puta, jer su u zaključanu kuću ubacili dvije bombe rekavši im: «Eto vam dvije kruške», a zatim su kuću zapalili – pa su tako neki ranjeni, a neki mrtvi u zapaljenoj kući izgorjeli. Isti dan su pred kućom ubili Fejzić Ibru, a Elkaz Šabana su bajonetom prikovali za krušku i tako je ostao do raspadanja tijela. Preživjeli očevici Mujo Mešinović, Huso Ejup i Zejna Elkaz su nam još 1996. godine o ovom zločinu kazali sve strahote, a Mujo nam je kasnije potvrdio gore izneseno, a zatim za svoju sudbinu još reče: »Pokupili su mene, Halila Mešinovića, i Šerifa Vunića kad smo pošli pustiti krave i odveli najprije u Bjelajce, zatim u Mrkonjić Grad, te u Donji Vakuf gdje smo u nekom magacinu bili više od jednog mjeseca. Magacin je bio pun zarobljenika sa područja Jajca. Ja sam razmijenjen u Bugojnu. Kao i za brojne druge počinjene zločine na području BiH tako ni za ovaj, do danas niko nije odgovarao niti izašao pred lice pravde.

(Drugi dio 2/3)

Iz arhive Preporoda



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime