Vedo Tuco: Nadam se da ću za života dovršiti faktografsku knjigu o genocidu

0
3

b_160105043Tuzla – Kada se odlučivao za granu medicine koju želi specijalizirati, doktora Vedu Tucu (48), danas specijalistu sudske medicine, porodica i prijatelji pokušavali su pokolebati i nagovoriti ga da se opredijeli za nešto drugo. Međutim, u proteklih 19 godina, koliko se bavi ekshumacijama i identifikacijama žrtava proteklog rata u Bosni i Hercegovini, pokazalo se da je dr. Tuco prava osoba za zanimanje koje je odabrao.

Radio je na 150 masovnih grobnica širom Bosne i Hercegovine, a najviše njih je u regiji sjeveroistočne Bosne. Hiljadama ubijenih osoba vratio je identitet, koji su im zločinci pokušali izbrisati. Hiljadama porodica pružio je utjehu i prekinuo agoniju izazvanu neizvjesnošću, jer je, između ostalih, omogućio da se njihovi najmiliji ukopaju i da se zna gdje im je mezar (grob).

˝Moje kolege i ja ekshumirali smo zajedno 19.000 slučajeva, ali tu nije riječ o brojci kompletnih tijela, nego se negdje radilo i o samo jednoj koščici. Kolega dr. Rifat Kešetović i ja identificirali smo blizu 11.500 žrtava koje su ukopane, a najviše slučajeva bilo je 2009. godine˝, priča dr. Tuco, pred kojim su svakodnevno novi slučajevi.

Ništa ne prepušta slučaju

Dok se u svijetu njegove kolege odlikuju posebnim priznanjima i titulama za daleko jednostavnije aktivnosti, on svoju borbu za istinu vodi u tišini, radeći uz maksimum koncentracije. Radi temeljito i ništa ne prepušta slučaju, a uporedo piše i knjigu o svim masovnim grobnicama iz kojih je ekshumirao posmrtne ostatke, obradio ih i identificirao. Djelo obiluje pratećom dokumentacijom, uz dodatke sudskih epiloga i presuda ratnim zločincima.

˝Knjiga o zločinima i genocidu potkrijepljena je činjenicama, a podijeljena je po općinama, te imenima i prezimenima koja se navode u presudama. To je djelo od neprocjenjive vrijednosti, za koje ne tražim nikakvu satisfakciju. Knjiga je sama po sebi činjenica koja se ne može negirati. Imam mnogo materijala, ali vrlo malo vremena da se tome posvetim, pa pisanje ide sporo. Nadam se da ću doživjeti da to završim, jer je moja moralna i profesionalna odgovornost da se ti fakti objedine i sačuvaju˝, ističe Tuco, jedan od 12 aktivnih doktora sudske medicine u BiH.

Ovaj Travničanin, medicinu je studirao u Sarajevu, a rat ga zatiče na četvrtoj godini studija, kada odlazi u Tuzlu, gdje i ostaje nakon što završava fakultet sa prosjekom ocjena 9,5. Neko vrijeme radio je kao ljekar u Univerzitetskom kliničkom centru (UKC) Tuzla, a zatim se odlučio za specijalizaciju iz sudske medicine, poznate i kao forenzička medicina.

˝Konkurs je bio stalno otvoren, jer nije bilo interesanata, a obim posla se iz dana u dan povećavao. Roditeljima, rodbini i prijateljima teško sam objasnio kako sa diplomom ljekara i osobe koja treba da liječi pacijente, želim raditi posao sa mrtvim ljudima koji su umrli sumnjivom ili nasilnom smrću. Međutim, moja je odluka bila čvrsta i dobio sam specijalizaciju u Zavodu za sudsku medicinu UKC-a. Nakon toga sam magistrirao i doktorirao, uz skoro svakodnevne terenske poslove na grobnicama, koji su bili naročito prisutni do 2010. godine˝, priča Tuco, prisjećajući se da mu je prvi slučaj ekshumacije bilo plitko zakopano tijelo pored pruge u Memićima kod Zvornika.

Nakon toga uslijedili su dani i mjeseci kada su timovi skupljali razbacana tijela sa površine, da se pod utjecajem divljih životinja, ljudskih i faktora sredine kosti ne bi raznosile sa lica mjesta. Istovremeno su se, priča naš sagovornik, počele otkopavati masovne grobnice, od kojih je prva veća pronađena u Glumini kod Zvornika 1998. godine.

Jezivi prizori iz masovnih grobnica

˝Bila je to primarna masovna grobnica sa 274 saponificiranih tijela, zapakovanih u crnim, namjenskim tzv. ‘ZOV’ vrećama. Tada se radilo bez DNK analiza, pa smo članovima porodica pokazivali tijela i oni su ih prepoznavali. Bili su to jezivi i potresni prizori. Znali smo da će se kasnije raditi i DNK analize, pa smo uzimali uzorke kostiju i zuba od žrtava, a sav posao i ukop morali smo što prije obaviti, najduže za mjesec dana, zbog mogućnosti izbijanja i širenja zaraze˝, prisjeća se ovaj profesionalac, koji ne ističući vlastite zasluge, konstantno ukazuje na monstruoznosti zločina počinjenih nad civilima u BiH.

Kaže da se ne sjeća redoslijeda masovnih grobnica na kojima je radio poslije Glumine, ali svaka mu je, kaže, upečatljiva po nekoj svojoj jedinstvenosti. Ističe da je posebno tužno to što su iz svake masovne grobnice vadili djecu različitog uzrasta, a samo on identificirao ih je ukupno 166.

˝U Zaklopači kod Vlasenice za pola sata poubijano je puno djece, a pronađeni su izmiješani i raskomadani u sekundarnoj masovnoj grobnici. Dalje, u Suhoj kod Bratunca pronašli smo Zekiru Begić, koja je ubijena u visokom stadiju trudnoće, odnosno pred sami porod. Ispaljeno zrno prošlo je kroz njen stomak, usmrtivši i nju i plod. Bilo je još mnogo nezamislivih scena, poput onih kada u grobnici nađete majku i dvoje zagrljene dječice, ili otvorite vreću i ugledate majku sa bebom u naručju, a njeno drugo, malo starije dijete je u drugoj vreći. Pronalazili smo flašice za hranu, igračke, dječiju kosu vezanu u pletenice, ali iz masovnih grobnica vadili smo također i starce, kompletne porodice… Sve to čovjeka šokira i parališe˝, kaže Tuco, ističući da je u BiH izvršen dvostruki genocid i to prvi put nad prvobitno živim ljudima, među kojima je daleko najveći broj Bošnjaka, dok je drugi, stravičniji genocid, izvršen nad njihovim mrtvim tijelima, koja su pomoću teške mehanizacije i premještanja dodatno uništena.

Kada završi dnevne obaveze u Identifikacijskom centru Tuzla, dr. Tuco nastavlja sa poslom. Tada u sudovima obrazlaže nalaze ili ih priprema za naredne rasprave. Također, sa studentima razgovara o različitim slučajevima, te sam ili s njima vrši obdukcije u sali.

Osim što je fizički i emotivno iscrpljujući, ovaj je posao također i riskantan. Gledajući panoe sa fotografijama sa terena, Tuco se sjetio da je jedne prilike sa cijelim timom stručnjaka za traženje nestalih ušao u neoznačeno minsko polje, u kanjonu rječice Jezernice, u Turalićima kod Vlasenice. Uz mnogo muke i strahovanja za život, svi su se izvukli nepovrijeđeni i zdravi, ako se izuzme slučaj jednog stranog državljanina kojem je pozlilo zbog saznanja da se nalaze na miniranom terenu.

Najteži susreti sa porodicama žrtava

˝Bili su to stresni trenuci, ali sve se završilo bez većih posljedica. Inače, ako se bavite ovim poslom, ne možete se u potpunosti isključiti, mada ja, po završetku radnog vremena, nastojim ne misliti na protekli dan. Moj psiho-fizički sklop je takav da sve to proživljavam, a preživljavam, iako imate slučajeve koji ostave strašan trag. Bez obzira na to koliko dugo radite, koliko ste porodica upoznali i koliko ste slučajeva obradili, te koliko ste profesionalni, ne možete i ne smijete ostati ravnodušni. U posljednje vrijeme moj saradnik Salih Čičkušić preuzeo je odgovornost da porodice obavještava o njihovim pronađenim srodnicima. To je težak zadatak, jer tu ste vi jedan, a članova porodice je više i svako reagira na svoj način dok im objašnjavate zašto je tijelo nekompletno i slično˝, pojašnjava dr. Tuco.

Među posljednjim koje je radio, a koje smatra najtežim od kako se bavi ovim poslom, slučaj je porodice Ribić iz zvorničkog mjesta Skočić. Ubijeni su roditelji sa sedmero djece, dok je osmo, iako ranjeno, preživjelo.

˝Preživio je Zijo, koji je u junu 1992. kada se sve to dešavalo, imao samo osam godina. Dok je Zijo pričao o onome čega se sjeća, ja sam se veoma čudno osjećao. Šokiralo me to što je pričao. On je bio pogođen i uboden nožem u vrat, a probudio se na leševima. Ostao je bez šest maloljetnih sestara, dvogodišnjeg brata, majke i oca. Pored svih strahota i životnih gubitaka, on je danas divan mladi čovjek, koji je jak i stabilan i drži se pravog puta. Za mene, on je pravi heroj. Nisam mu nikakav mentor, ali smatram da se ovom čovjeku treba pomoći. Ostao je sam na svijetu, preživio je ranjavanje, a uspio je postati pozitivna ličnost. Žalosno je da mu se 23 godine poslije tog zločina nije pomoglo, ali još uvijek nije kasno. Društvo se mora pobrinuti za njega i dati mu šansu da vodi život dostojan građanina ove države. Ko god zatvara oči pred njegovom pričom, ne znam šta bih mu rekao˝, poručuje dr. Tuco.

(Anadolija)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime