Ugrožena egzistencija arapskog svijeta

0
1

Bliski istok – Problem više nije u tome ko vodi arapski svijet, nego u sudbini tog svijeta koji se našao na vjetrometini.

Piše: Fahmi Huwaidi

U svom obraćanju u Washingtonu na Univerzitetu nacionalne odbrane pri američkom Sekretarijatu odbrane, ambasador Ujedinjenih Arapskih Emirata rekao je: „UAE vodi arapsku regiju svojim inicijativama i učešćem u šest saveza sa Sjedinjenim Američkim Državama“. Ambasador UAE Yousef Al Otaiba dodao je i to da je njegova država jedina koja je učestvovala i dalje učestvuje sa SAD-om u svim vojnim akcijama u proteklih 25 godina, bez obzira da li je riječ o Afganistanu, Iraku ili Siriji.

Prema pisanju lista Al Quds Al Arabi, 10. januara je ambasador naglasio kako se u njegovoj državi nalazi velika američka vojna baza sa 3.000 vojnika, kao i da sve operacije koje obavljaju američki ratni brodovi u regiji kreću iz luke Jebel Ali. Također je govorio da UAE ima važnu ulogu u širenju umjerenog islama preko Vijeća muslimanskih mudraca, koje se nalazi pod njihovim pokroviteljstvom. Vijeće okuplja progresivne učenjake koji vjeruju u centrističku ideologiju, a ne u radikalizam. Govorio je i o koordinaciji koja postoji između UAE i SAD u borbi protiv radikalnih ideja zajedničkim učešćem u Centru SAWAB koji je specijaliziran za obavljanje ovog zadatka putem društvenih mreža.

Pravo pitanje ne glasi ko će voditi arapski svijet, nego koji su to standardi za preuzimanje liderske pozicije i postoji li kapacitet da se ispune njeni zahtjevi sa aspekta osnovnih arapskih interesa.

Paralelno sa tim, pisac i akademik iz Emirata dr. Abdel Khaleq Abdallah, koji je blizak krugovima političkog odlučivanja u UAE, napisao je na svojoj internetskoj stranici 11. januara da je Saudijska Arabija danas centar arapske i muslimanske političke težine, što priznaju i prijatelji i neprijatelji. U njegovom komentaru, objavljenom prošle sedmice, navodi se kako su Dubai, Abu Dhabi, Sharjah i ostali gradovi Zaljeva – a ne Bejrut, Kairo i Bagdad – ti koji vode pokret prosvjetiteljstva i modernosti u arapskoj regiji u 21. stoljeću.

Zatim je rekao: „Pojedini nas osuđuju kada ponavljamo da su Emirati danas država koja je uzor u arapskom svijetu, te da je ovo pogodan trenutak za Zaljev u savremenoj arapskoj historiji.“ Ovu posljednju ideju artikulirao je kuvajtski politički veteran, ambasador Abdullah Bishara (bivši generalni sekretar Vijeća za zaljevsku saradnju) kada je izjavio da su se centri arapskog odlučivanja preselili iz „država sa vodom“ u „države sa naftom“.

Prošlo doba slavnog Egipta

Egipat ima svoj udio u novonastaloj viziji karte regije. O tome govori i jedan istaknuti saudijski pisac i akademik dr. Khalid al-Dakhil, profesor političkih nauka, u svom članku koji je objavljen u londonskom listuAl Hayat 29. novembra 2015. Govoreći o atmosferi koja vlada u egipatsko-saudijskim odnosima, navodi da problem definiranja te relacije u kontekstu trenutnih regionalnih okolnosti počiva u želji egipatske intelektualne elite da Egipat povrati svoju vodeću ulogu u regiji, kao što je bio slučaj u prvoj polovini prošloga stoljeća. Zvanični egipatski stav izražava potpuno jednaku viziju u pogledu kriza koje haraju regijom. Međutim, dvosmislenost takvog stava reflektira frustracije nastale kao rezultat, kako se čini, čvrste spoznaje da više ne postoji mogućnost ostvarivanja ove vodeće uloge kao nekada ranije. Egipat u vremenu vladavine predsjednika Abdel-Fattaha al-Sisija, te prije njega, tokom kratke vladavine Muhameda Mursija, više nije kao Egipat iz perioda monarhije niti iz doba Gamala Abdel Nassera.

Arapski svijet se danas otuđuje od sebe, baš kao što je to bio slučaj pred kraj 19. i početkom 20. stoljeća. Postalo je jasno da vraćanje vodeće uloge Egiptu zahtijeva promjene u Egiptu prije nego bilo gdje drugdje, što bi mu pomoglo da preuzme lidersku poziciju u regiji koju je imao nekada ranije.

Dodao je da se niko ne protivi tome da Egipat povrati svoju raniju ulogu, međutim, politika i liderske uloge u regiji ne ostvaruju se željama niti snovima o dalekoj prošlosti. Egipat ne predvodi regiju ni u ekonomskom ni u političkom pogledu, pa čak ni po pitanju razvoja i nauke. Prošlo je doba slavnog Egipta prema egipatskim standardima. Egipatska država danas pati od onoga od čega pate i mnoge druge arapske države, uz prihvatanje činjenice da su promjene pogodile njeno društvo kao što su pogodile regiju i svijet. Međutim, Egipat očekuje da se ove promjene prilagode njemu, a ne da se on prilagodi njima i njihovim zahtjevima.

Dakhil govori i o tome da, nakon kolapsa kojeg su doživjele Sirija i Irak, regija ne može biti spašena osim uz saradnju sa Saudijskom Arabijom. To zahtijeva zajedničku viziju sa Egiptom za rješavanje problema i pronalazak izlaza. No, čini se da Egipat, zbog svoje teške ekonomske i političke situacije u kojoj se nalazi, strahuje da bi postizanje zajedničke vizije sa Rijadom išlo u korist regionalnog priznanja kristalizacije liderstva Saudijske Arabije u regiji na račun Egipta.

Komentirajući navedeno, kaže da Egipat „želi saudijsku i zaljevsku finansijsku pomoć, ali ne želi platiti cijenu toga unutar jednadžbe uzajamnih arapskih interesa“.

Nije tajna da je Egipat napustio politički vrh arapskog svijeta nakon odlaska predsjednika Gamala Abdela Nassera te potpisivanja sporazuma sa Izraelom u Camp Davidu 1979. godine. Još od tada to mjesto stoji upražnjeno i pored toga što je ponekad irački predsjednik Saddam Hussein pokušavao popuniti tu prazninu, a ponekad i pukovnik Muammar al-Gaddafi. Nakon sukcesivnih raspada sistema na Istoku, konkretnije u ambijentu nastaloga vakuuma, na scenu istupaju države Zaljeva.

Ni zadužbina ni monopol

Ovaj govor ne predstavlja samo lično mišljenje ili tumačenje grupe intelektualaca u državama Zaljeva, nego izražava viziju koja se iskristalizirala tokom posljednjih godina i odražava pojedine aspekte novonastale karte arapske regije u svjetlu činjenice koja se mora priznati, a to je minimiziranje uloge Egipta i jačanje uloge drugih država.

Unutar zagrade stavljam pretjerivanja i nebuloze navedene u pojedinim komentarima, posebno u onim koji negiraju ulogu Bejruta, Kaira i Bagdada u korist Dubaija, Abu Dabija i Sharjaha, te liderstvo drugih koje je dovelo do progresa i modernizacije u dvadeset prvom stoljeću. Inače, nije neutemeljena priča o prebacivanju arapskog centra odlučivanja u zemlje nafte (bez obzira na smanjenje njene cijene), a također nije bez osnove ni Dakhilova logika analitike.

U prethodnim tekstovima sam više puta istakao da rukovođenje arapskim svijetom nije zadužbina niti monopol u rukama jedne države, nego je to odgovornost koja ima i svoje uvjete. Takve uloge dostojan je svako ko je u stanju podići ovu regiju na noge. Stoga pravo pitanje ne glasi ko će voditi arapski svijet, nego koji su to standardi za preuzimanje liderske pozicije i postoji li kapacitet da se ispune njeni zahtjevi sa aspekta osnovnih arapskih interesa.

Nije tajna da je Egipat napustio politički vrh arapskog svijeta nakon odlaska predsjednika Gamala Abdela Nassera te potpisivanja sporazuma sa Izraelom u Camp Davidu 1979. godine. Još od tada to mjesto stoji upražnjeno, i pored toga što je ponekad irački predsjednik Saddam Hussein pokušavao popuniti tu prazninu, a ponekad i pukovnik Muammar al-Gaddafi. Nakon sukcesivnih raspada sistema na Istoku, konkretnije u ambijentu vakuuma koji je nastao, dolazi do isticanja uloge zaljevskih država s obzirom da su posjedovale ekonomske potencijale koji nisu bili dostupni drugim državama u regiji.

Uz takvu snagu, ove države izbijaju na vrh scene dok njihova politička uloga relativno jača. U najmanju ruku, može se reći da su unutar Arapske lige preuzele centralnu ulogu u donošenju odluka, što se dogodilo u izuzetno složenim okolnostima. Tvrdim da su to bile najteže okolnosti u modernoj arapskoj historiji. Istina je da je pad cijena nafte ograničio finansijsku sposobnost tih država, međutim, one i dalje imaju relativnu ulogu u usmjeravanju arapskih odluka, jer je situacija ostalih arapskih država daleko slabija. Što se tiče kompleksnih okolnosti sa kojima se suočavaju ove države, radi se o sljedećem:

– Zaljevske zemlje pate od ozbiljne neravnoteže u demografskoj slici što dugoročno može utjecati na njihovu stabilnost. Prema procjenama Statističkog centra zemalja GCC-a, ove države imaju približno 49 miliona stanovnika (2013.). S tim da broj radnika iz azijskih država trenutno iznosi 16 miliona, a procjenjuje da će se popeti na 30 miliona 2025. godine. Na osnovu procjena dr. Husseina Ghobashija, istraživača iz UAE, stopa stranih radnika u UAE iznosi 9 posto, u Kataru 85 post, dok se u ostalim zemljama kreće između 30 i 60 posto.

– Države GCC-a, koje prednjače na arapskoj sceni i drže uzde odlučivanja u svojim rukama, pate od straha i zabrinutosti zbog situacije u okruženju, pogotovo nakon iranske intervencije u Jemenu. I pored toga što se države GCC-a nalaze na vrhu liste zemalja koje najviše troše na oružje, UAE se čak ubraja u prvih pet zemalja na svijetu po kupovini oružja, i dalje se gotovo isključivo oslanjaju na stranu zaštitu. Zbog toga su strane vojne baze rasprostranjene u svakoj od ovih država bez izuzetka. Više nisu u pitanju samo Amerikanci, Englezi  i Francuzi, nego su im se pridružili i Australci i Južni Korejci. Ovoj listi se nedavno pridružuje i Turska uspostavljanjem svoje vojne baze u Kataru.

Stanje krhkosti od kojeg pati arapski svijet učinilo ga je podložnijim  fragmentaciji i općem haosu, što suzbijanje problema i pokušaj da se premosti raskol čini veoma teškim procesom. Takva dešavanja dovela su do eliminiranja uloge bilo kakvog arapskog rukovodstva.

– Odluka o budućnosti arapskog svijeta donosi se izvan njegovih granica. Glavni igrači u regiji sada su Sjedinjene Američke Države, Evropska unija, Rusija, Iran i Turska. To se najbolje očituje kroz sirijski slučaj kojim upravljaju ove države, dok Rusija ima jaku riječ s obzirom na njeno prisustvo na sirijskom terenu. Jasno je da arapska odluka nema nikakvog utjecaja na sirijsko pitanje, pored toga što nije riješila ni probleme u Libiji i Jemenu.

– Stanje krhkosti od kojeg pati arapski svijet učinilo ga je podložnijim fragmentaciji i općem haosu, što suzbijanje problema i pokušaj da se premosti raskol čini veoma teškim procesom. Takva dešavanja dovela su do eliminiranja uloge bilo kakvog arapskog rukovodstva. Znakove podjele mogli smo uočiti u Iraku, među šiitima i sunitima, pored poziva predsjednika pokrajine Kurdistan Massouda Barzanija na referendum o nezavisnosti.

U pripremi su, također, i karte za podjelu Sirije i uspostavljanje alevitske države. Neizvjesna je i sudbina libijske regije, a pitanje Darfura još nije zatvoreno u Sudanu. Takva krhkost ostavila je odvezane ruke Izraelu na okupiranim palestinskim teritorijama, uslijed čega je nametnuta blokada u Ramallahu, Al Birehu i  Qabatiyi, pored tradicionalne blokade nad Pojasom Gaze i daljih pokušaja upada u kompleks džamije Al-Aqsa.

Stogodišnjica podjele arapskog svijeta

Ove godine se obilježava stogodišnjica podjele arapskog svijeta na temelju Sporazuma Sykes-Picot, potpisanog 1916. nakon Prvog svjetskog rata. Međutim, koračanje u narednih 100 godina nagovještava samo loše vijesti. Sporazum je potpisan nakon raspada Osmanskog carstva koje je opisivano kao „evropski bolesnik“. Takva situacija nalikuje raspadu arapskog sistema i opadanju uloge Egipta koji bi se mogao opisati kao „arapski bolesnik“.

Jednako tadašnjem slamanju osmanske države, slomljena je i arapska volja egipatskim istupanjem iz konsenzusa arapskih država o pitanju mirovnog sporazuma sa Izraelom, te ekonomskih i političkih potresa koji su pogodili ovu državu. Takav lom za sobom ostavlja brojne pukotine koje kod mnogih bude apetit te počinju govoriti o ponovnoj podjeli arapskog svijeta i iscrtavanju novih karata za ovu regiju. Ranije sam spomenuo kakva sudbina prijeti Iraku, Siriji i Sudanu unutar tih planova, kao i da se projekat halifatske države (grupe Islamska država Iraka i Levant) čini kao manifestacija navedene podjele.

Postoje dva osnovna zapažanja koja je važno spomenuti u tom pogledu. Prvo, da u ambijentu iscrtavanja novih karata regije nisu ugrožene samo granice arapskog svijeta nego i njegova egzistencija. To se trenutno dešava bez invazije izvana, i to zbog unutrašnjih faktora u većini slučajeva.

Drugo, odnosi snaga u okruženju su drugačiji ovoga puta. Prije stotinu godina su iza potpisivanja Sporazuma Sykes-Picot stajale Engleska i Francuska, dok su patroni podjele ovoga puta dvostruko brojniji. Njima se pridružuju i SAD, Rusija, Iran, Turska i Izrael.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Source: Islamski svijet



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime