Ubili joj tri sina i muža: Vrijedne ruke i veliko srce majke Šuhre Kadrić

0
21

sudra kadric (6)

Srebrenica – U Gladoviće, naselje udaljeno nekih 25 kilometara od Srebrenice, stižemo nakon polusatne vožnje, uglavnom lošim asfaltnim putem.

No, uživajući u prelijepim srebreničkim krajolicima i netaknutoj prirodi, rupe na cesti se brzo zaborave. Iz Gladovića se pruža impozantan pogled prema jezeru Perućac u susjednoj Srbiji.

U naselju, tvrde mještani, danas živi preko 20 porodica. Nekada, bar je tako popisano 1991. godine, u Gladovićima je živjelo 526 Bošnjaka. Brojni mještani su ubijeni u genocidu, neki žive u Federaciji i širom svijeta, dok su se tek rijetki vratili.

U donjem dijelu naselja nalazi se nekoliko obnovljenih kuća. U njima žive Kadrići. Ispred jedne kuće zatičemo Šuhru Kadrić. U rukama drži ručnu testeru, a pored nje su čekić, ekseri i drvene letve. Ova vrijedne žena pravi improvizovanu ogradu.

– Šta ću, sine, sve moram sama. U ovoj kući nema muške glave – govori nam Šuhra, koja se u Gladoviće, zajedno sa još tri porodice Kadrić, vratila 1. marta 2002. godine. Kuće im je obnovilo Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica.

Šuhra nam govori da je u Gladovićima živjela do 1993. godine.

– Napustili smo ovo mjesto kada je pala Kragljivoda. To je, čini mi se, bilo između 20. ili 23. marta. Nisam sigurna. Ali, znam da je tih dana bilo. Borili smo se do marta 1993. godine, dok nisu tri korpusa navalila na Kragljivodu – priča nam Šuhra.

Sve do tada, govori nam ona, mještani su živjeli u svojim kućama, a zemlju obrađivali po noći.

-Sjećam se, moje krave su bile u jednoj tamo livadi. I, kada je zapucalo, jedna krava je ranjena. Tada smo morali napustiti Gladoviće. Otišli smo u Srebrenicu – priča nam Šuhra.

Veli, nakon sedam dana je napustila Srebrenicu.

– Ovaj sin stariji mi je imao dvoje djece. Tada su konvoji dovlačili pomoć, i on kaže: majko, hajde sa Suvadom i dvoje djece. Mali imao tri mjeseca, a curica nije imala pune dvije godine. I ja sam otišla. Otišli smo kamionima prema Tuzli – prisjeća se Šuhra.

U Srebrenici su joj ostali trojica sinova, kćerka i muž. Najmlađi sin Omer je poginuo 12. aprila 1993. godine, u masakru na stadionu u Srebrenici, kada su poginula 74 civila.

– Ranjen je na stadionu, nije mogao preživjeti, rekao ovaj Ilijaz Pilav, doktor. Rekao da ga šaljemo za Tuzlu, ne može preživjeti – govori nam Šuhra, dodajući da je Omer ukopan na mezarju u Srebrenici.

Padom ovog gradića, u genocidu, ubijena su joj još dva sina i muž. Starijeg sina Jusufa i muža Jusu, ukopali su u Memorijalnom ventru Potočari. Kosti trećeg sina Hazreta još uvijek traži.

-Jeste nađena samo noga, cjevanica do koljena. Prošle godine dolazio jedan i kaže: nano, sačekaj još dvije godine, pa ćemo vidjeti, govori nam ova hrabra žena.

Danas živi sama u kući u Gladovićima. Bavi se poljoprivredom. Veli, uprkos svemu, živjelo bi se lako, da nije dodatnog povratničkog stresa. Naime, u nedavnoj policijskoj akciji Ruben, u RS-u, uhapšen je, pa pušten na slobodu i Ramo Kadrić. Šuhra je Ramina strina, i svjedočila je njegovom hapšenju. Živi dvadesetak metara od njegove kuće.

Nada se da se ovakvi incidenti, i neosnovana privođenja povratnika, preživjelih žrtava genocida, u budućnosti više neće ponoviti.

(S.K./Faktor.ba)

(Faktor)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime