U Sarajevu održan naučni skup: Pola stoljeća djela Maka Dizdara, Meše Selimovića i Derviša Sušića

1
3

mak2Sarajevo – S Kamenim spavačem Maka Dizdara, Dervišom i smrti Meše Selimovića i Pobunama Derviša Sušića načinjen je svojevrstan prevrat u dotadašnjem shvatanju i razumijevanju bošnjačke književnosti i otvorena su vrata za nastanak brojnih drugih važnih bosanskohercegovačkih književnih ostvarenja.

Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” i Bošnjački institut – Fondacija Adila Zulfikarpašića organizirali su 15. i 16. decembra naučni skup povodom obilježavanja 50. godišnjice od objavljivanja pjesničke zbirke Kameni spavač Maka Dizdara, romana Derviš i smrt Meše Selimovića i zbirke pripovijedaka Pobune Derviša Sušića. Na skupu su učestvovali uvaženi profesori književnosti i jezika iz cijele Bosne i Hercegovine, kao i lingvisti i drugi naučni i kulturni radnici.

O Maku Dizdaru i njegovom Kamenom Spavaču govorili su: akademik Muhamed Filipović, akademik Dževad Jahić, prof. dr. Sanjin Kodrić, prof. dr. Vedad Spahić, dr. Gorčin Dizdar, prof. dr. Vanda Babić, mr. Naida Osmanbegović, prof. dr. Fahira Fejzić-Čengić, prof. dr. Amira Turbić‑Hadžagić, doc. dr. Edim Šator, mr. Jasmin Hodžić, mr. Novica Vujović i mr. Dajana Ajanović‑Selesković. O Meši Selimoviću i romanu Derviš i smrt svoje radove predstavili su prof. em. dr. Elbisa Ustamujić, doc. dr. Selma Raljević, mr. Dijana Begović, doc. dr. Lejla Žujo‑Marić, doc. dr. Aida Džiho-Šator i prof. dr. Almedina Čengić, dok su o Dervišu Sušiću i zbirci pripovijedaka Pobune izlagali prof. dr. Amira Dervišević, doc. dr. Sead Šemsović, prof. dr. Dijana Hadžizukić, doc. dr. Vildana Pečenković, doc. dr. Amra Memić, Nehrudin Rebihić, MA, i mr. Mirzana Pašić‑Kodrić.

Prevrat iz 1966. godine

Učesnici su se složili kako sva tri djela ukazuju na isprepletenosti Bosne i bosanskog čovjeka: budući da je Bosna u jednom trenutku prolazila kroz ideološku i političku potlačenost, takvo što se neminovno odrazilo i na njenog čovjeka koji trpi, ali se i opire. Bilo je govora i o samom jeziku ovih triju djela, ali i onih drugih koja nastaju nakon 1966. godine i uopće o njihovoj važnosti za književnost, kulturu i društvo u cjelini. S distance od pedeset godina učesnici su ponudili sasvim moderna i savremena tumačenja i razumijevanja ovih djela, kao i njihovog značaja za cjelokupnu bošnjačku i bosanskohercegovačku književnost i kulturu.

S Kamenim spavačem Maka Dizdara, Dervišom i smrti Meše Selimovića i Pobunama Derviša Sušića načinjen je svojevrstan prevrat u dotadašnjem shvatanju i razumijevanju bošnjačke književnosti i otvorena su vrata za nastanak brojnih drugih važnih bosanskohercegovačkih književnih ostvarenja. Sanjin Kodrić, predsjednik Matičnog odbora BZK “Preporod” i profesor bošnjačke književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, u uvodnom izlaganju o književnohistorijskom značaju ovih djela ukazao je na njihovu važnost ne samo za savremenu bošnjačku i bosanskohercegovačku književnost već i za samoprepoznavanje i prepoznavanje naše kulture.

“Nakon pojave pjesničke zbirke Kameni spavač Maka Dizdara, romana Derviš i smrt Meše Selimovića, ali i zbirke pripovijetki Pobune Derviša Sušića, koja se nerijetko zaboravlja u ovom kontekstu, a koja po svojoj važnosti i književnopovijesnoj poziciji vjerno slijedi Dizdarevo i Selimovićevo djelo, stanje u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti bitno je promijenjeno, prije svega iznutra, u imanentno književnome smislu, ali se istovremeno mijenjao i status ovih do tada zvanično nepriznavanih, nepostojećih književnosti unutar tadašnje jugoslavenske interliterarne zajednice.

Nakon perioda izrazito ideološki orijentiranog socrealizma neposredno nakon Drugog svjetskog rata i nešto liberalnijeg vremena poratnog predmodernizma iz druge polovine pedesetih i početka šezdesetih godina prošlog stoljeća, u kojem se počela konstruirati najznačajnija generacija u našem savremenom književnom stvaranju, i Kameni spavač Maka Dizdara, i Derviš i smrt Meše Selimovića označili su, između svega ostalog, i veliki povratak Bosni u savremenoj bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, a isti je slučaj i s Pobunama Derviša Sušića”, pojašnjava Kodrić, te ističe kako je taj povratak Bosni najuočljiviji na tematskoj ravni, ali da “u skladu s karakterističnim modernističkim osjećanjem svijeta i života, pričajući o Bosni i njezinom svijetu, ova tri djela istovremeno pričaju i univerzalnu ljudsku priču i time Bosnu i njezin svijet, kvalitetom ovih djela, odnosno njihovim estetskim dometima, uvode na velika vrata u okviru prvorazredne književnosti u znatno širem književnom i kulturalnom kontekstu”.

Kodrić smatra da su ova djela bila i važan “dokaz” o stvarnom postojanju i o stvarnoj vrijednosti ovdašnje književne prakse, a koja je dotad bila smatrana “prije svega pokrajinskim, provincijskim i marginalnim dijelovima srpske ili hrvatske književnosti”.

Otvarajući pitanje postojanja književnosti Bosne, već 1967. godine Muhamed Filipović objavit će “danas glasoviti tekst Bosanski duh u književnosti šta je to?, a koji je bio potaknut upravo Dizdarevim Kamenim spavačem i apsurdom na koji je ova knjiga, prepuna upravo Bosne, tako jasno ukazala – apsurdom da izrazito bosanski književni tekst zvanično nije niti može biti bosanski”, istaknuo je Kodrić.

Bosanski duh Muhameda Filipovića

Skupu je prisustvovao i akademik Muhamed Filipović, koji je govorio o odnosu bosanskog društva i javnosti prema Maku Dizdaru, Meši Selimoviću i Dervišu Sušiću te, kao neposredni svjedok vremena, prisutnima rasvijetlio neke detalje iz života i rada sva tri autora, ističući kako su bili napadani, protjerivani te kako su prolazili kroz mnoge nedaće upravo zbog onoga što su kao književnici pisali, kao i zbog ideja koje su bile protkane kroz njihova književna djela. “Postavljajući pitanje šta je zajedničko trojici pisaca i svim našim ostalim književnicima, došao sam do zaključka da se oni kao nosioci duha nalaze u konstantnoj opoziciji prema nosiocima vlasti, i to je njihov najveći problem. Vlast ne zna da tolerira duh, a duh ne zna za vlast, jer duh je sam po sebi vlast, vlast nad samim sobom”, naznačio je Filipović.

Akademik Muhamed Filipović istakao je kako živimo u vremenu skrivanja istina, u vremenu laži o ljudima, vremenima i situacijama, kada pojedinci govore neistine ignorirajući elementarne pretpostavke, jer kako kaže, „jezik sam izda svoga lašca“.

– Stjecajem okolnosti bio sam prijatelj sve trojice ovih autora. Dok je Meša Selimović predavao Teoriju književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, mladi, neadaptirani ljudi željeli su nazor biti književnici. Dolazili su sa sela, gdje su čuvajući ovce pisali pjesme i mislili da ih to čini književnicima. Meša Selimović dao je uvjerenje ljudima da imaju svoje mjesto i utočište, kao što je i on imao u književnosti – naglasio je Filipović.

Na naučnom skupu izlagao je i akademik Dževad Jahić, koji je kao lingvist govorio o 1966. godini i njenom značaju za bosanski jezik. Jahić je naglasio da govoriti o godini moderne književne afirmacije bosanske jezičke tradicije, zapravo, znači pokušati pronaći ono što je najdragocjenije i ono što je u razmišljanjima o ovoj trojici naših velikih pisaca ključno, a što bi na svoj način predstavljalo i neku novinu za sve one koje ovaj fenomen iz 1966. godine zanima.

“Te godine pojavljuju se tri djela koja uistinu jesu čin pune afirmacije onoga što se više vjekova prije toga događalo na ovim prostorima i što je ugrađeno u ono što mi lingvisti nazivamo jezičkom tradicijom. Bez ove jezičke tradicije, njene dubine, slojevitosti i kontinuiteta, nijedno od ovih djela ne bi se moglo pojaviti, jer svako od ova tri djela i svaki od ova tri pisca u sebi i u svojoj umjetničkoj viziji duboko nose Bosnu, doživljaj Bosne, vraćanje Bosni, bježanje od Bosne i neizbježno ponovno vraćanje u Bosnu, u zemlju u kojoj je dugo osporavana ta kulturna linija razvoja i taj kontinuitet koji određujemo kao jezički kontinuitet Bosne i Hercegovine i samog bosanskog jezika.” Godina 1966., smatra Jahić, označava godinu afirmacije bosanske jezičke tradicije upravo zbog toga što su tada “ova tri izuzetno nadarena pisca” objavila svoja najznačajnija djela, “a svaki od njih na svoj specifičan način pripada ovoj jezičkoj tradiciji, iako se u to vrijeme, šezdesetih godina prošlog stoljeća, ta ista tradicija ne naziva bosanskom u jezičkom smislu, niti se razumijeva kao takva”, objašnjava Jahić.

mak1

(Faktor)

 



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime