Dok je obnova većine džamija izvedena sjajno, entuzijastički, dotle je situacija sa obnovom džamija koje predstavljaju historijske spomenike kulture užasno loša. Većina nije ni obnovljena, dok tamo gdje se krenulo u obnovu iskrsavaju nebrojeni problemi koje je skoro nemoguće prevazići.
Registracija džamija – spomenika
U doba komunizma vršena je neka evidencija i kategorizacija spomenika kulture. Vjerovatno su to radili zavodi zaštite koji su postojali pedesetak godina, zapošljavali nekoliko desetina stručnjaka. Kako ti zavodi nisu nikad popravljali nijednu džamiju, pod izgovorom da nema para osim za njihove plate, za pretpostaviti je da su bar registrovali spomenike. Za nas je to ostala tajna dokumentacija do koje nikad nismo uspjeli doći, sve do danas. Mi ni danas ne znamo koliko je džamija registrovano kao spomenici, niti koje kategorije. Povremeno su mi uplašene džematlije govorile da je i na njihovu džamiju prikačena «smrtovnica». To znači ona pločica na kojoj piše «Ovaj spomenik kulture je pod zaštitom države». Zašto su džematlije u pravilu bile očajne umjesto da budu ponosne? Zato što je ta pločica upravo i bila «smrtovnica». Ona je značila da na tom objektu niko ne smije ništa raditi bez dozvole Zavoda zaštite sve dok se objekat ne sruši. To je bila podmukla taktika komunističke Jugoslavije. Oni su prvi potpisivali sve međunarodne konvencije, a onda su ih bagatelisali i izrugivali se s njima, ne radeći ništa. Ovo je bio posebno savršeni patent za uništavanje džamija. U čemu se sastoji podvala? Od svih spomenika jedino su džamije ugrožene, posebno barbarskim nasrtajima ljudi. Spomenici Rimske imperije samo su temelji ili mali predmeti sklonjeni u muzeje, tako da je zaštita lahka. Isto važi i za spomenike srednjovjekovne Bosne, a to su, uglavnom, masivni kameni stećci. Katoličke i pravoslavne crkve uglavnom su stare stotinjak godina, u dobrom su stanju, solidno su građene, niko na njih namjerno ne nasrće pa je njihovo čuvanje lahko. Isto važi i za spomenike NOR-a. Jedini objekti koji su ugroženi od ljudi i višestoljetnog djelovanja atmosferilija su džamije. Njih je i najviše. Jedino njih i treba štititi. Zato je patentiran ovaj zločin sa predumišljajem: deklarativna zaštita, a stvarno zaštita od bilo kakve intervencije popravki, sve do rušenja.
U ovoj podmukloj dugoročnoj akciji uništenja džamija indirektno je pomagala i Islamska zajednica. Naime, džematlije su skupljale dobrovoljne priloge namjenski za popravak džamije, ali su te pare išle u zajedničku kasu IZ-a uz obrazloženje da će oni odlučivati o prioritetima obnove u saradnji sa zavodima zaštite. Nikad nijedna ugrožena džamija nije došla na taj prioritet. Sjećam se da je jednom, davno, prioritet bio taj da ogromna delegacija IZ-a ode na dugo turističko putovanje u Uzbekistan.
Kako narod ipak sve vidi i razumije, džematlije su odgovorile sjajnom inicijativom. Vidjevši da novac ide za sve osim za popravke džamija, dogovorili su se da se više i ne daje novac. Tako su, naprimjer, zatražili od mene da im, naravno besplatno, uradim projekat za sanaciju Bijele džamije čiji je krov kisnuo i truhnuo, a i inače je bila u lošem stanju. Tražili su i vrlo precizne specifikacije materijala. Tada je rečeno džematlijama da umjesto da daju novac, kupe nešto od potrebnog materijala. Mogao je svako kupiti nekoliko greda ili crepova. Zatim je uslijedio dobrovoljni rad i džamija je spašena.
Bio sam presretan i ponavljao sam «živjet će ovaj narod». Spasili su svoju džamiju uprkos zavodima zaštite i IZ-u. Istina, u to doba, uvijek kad neko pozvoni na moja vrata pomislio bih da to po mene dolazi milicija ili UDB-a. Srećom nije. Spasonosni patent je bio uspostavljen. Upravo kad smo pomislili da gore ne može biti i da svaka promjena odnosa mora ići nabolje, došla je agresija 1992. – 1995. i dejtonska Komisija za spomenike.
Dejtonska Komisija za nacionalne spomenike
U ludilu agresije na BiH 1992. – 1995. godina, Srbi su srušili određen broj katoličkih crkvi, Hrvati mnogo manji broj pravoslavnih crkvi, a zajednički su se strastveno i predano sručili na sistematsko uništavanje džamija. Postigli su najveći podvig barbarstva. U RS-u, od 600 džamija preživjele su samo dvije, a u Herceg-Bosni, koliko znamo, samo jedna. Nijedan spomenik, naravno. Na zidu jedne srušene džamije blizu Kiseljaka, koju je srušila specijalno formirana minerska jedinica HVO-a nakon Vašingtonskog sporazuma, stoji nacrtan simbol sramote. U velikom slovu «U» upisana su četiri «C» a sve uokvireno u oblik srca. Uspomena na udruženo barbarstvo Srba i Hrvata. Tu nije kraj nevolja sa džamijama. Dejtonski sporazum ustanovio je mnoge odrednice koje garantiraju da BiH nikad ne stane na svoje noge. Jedna od tih odrednica je Komisija za nacionalne spomenike. Formira se jedna ad-hoc grupa u vidu dejtonskog svetog trojstva koja treba da registrira i kategorizira «nacionalne spomenike». Stranci su pod ovim nazivom, vjerovatno, podrazumijevali spomenike Bosne i Hercegovine, ali sveto trojstvo je to protumačilo kao spomenike tri nacije u BiH. Tako se dva člana bore da što više njihovih «nacionalnih» spomenika uđe na tu listu, a jedino se Amra Hadžimuhamedović, koja je u tom trojstvu umjesto predstavnika Bošnjaka, bori da tu bude što manje džamija. I dok se druga dva člana hvale svojima koliko su svojih spomenika ugurali na zajedničku listu, dotle naša Amra javno oglašava koliko je od kandidiranih džamija ona izbacila. Ostaje tajna ko bira i postavlja članove Komisije i po kakvim kriterijima. Teško je naći nekompetentniju osobu od Amre koja je u toj Komisiji umjesto bošnjačkog člana. Ona je urbanista a ne arhitekt, njeno minorno radno iskustvo nema nikakve veze sa spomenicima. Nije mogla, kao urbanist, uraditi projekat i izvesti nijedan kokošinjac, a sada su u njenim rukama sudbine najvrednijih džamija. Da li su stranci uveli ovu nedemokratsku proceduru ili su to uradili domaći mešetari? Sveto trojstvo iz Komisije preuzima i funkcije Zavoda za zaštitu i upliće se u stručna pitanja rekonstrukcije. To još dublje širi jaz između Komisije i Islamske zajednice pa se dođe do apsurda da brojni službenici IZ-a ne žele da kandidiraju džamije na listu, a mnogi traže da se one već upisane brišu sa liste. Sve izgleda suludo, ali u suštini ima logike. Jer, ako neka džamija dođe na listu spomenika, to znači da će o njenoj obnovi odlučivati Amra, a to znači da nikad i neće biti obnovljena. Osim, ako to nije džamija u njenom Stocu. Ukratko, tri člana Komisije, od kojih niko nema pojma o džamijama, odlučuju o sudbini ovih objekata. Tako se dogodilo da se na prvoj listi upisanih spomenika od njih 700 samo našlo mjesta za 80 džamija. Kako džematlije uporno žele obnavljati i spomeničke džamije, onako kako su obnovili ostale, dolazi do unutarbošnjačkih sukoba koji su blamaže za naš nesretni narod. Da navedemo nekoliko primjera.
