28. Januar 2016

zu  zu                  1536

Višegrad, Rogatica – Najmanje 73 civila Bošnjaka iz Višegrada i Rogatice su bačena u ovu jamu poznatu kao “Jama Paklenik.”

DANI u broju 169 ,od 25. augusta / kolovoza 2000. godine pišu:
PROPAST, HLADNIJA OD SMRTI
Još jedna masovna grobnica krila je istinu osam godina. A 17. augusta dosje Paklenik je otvoren. Ekshumacija je u toku, a pretpostavlja se da u jami Propast ima barem šezdeset do stotinu tijela žrtava genocida. Dani su obišli mjesto zločina koji se godinama prikrivao
Pise: Irham Čečo

zu  zu                  1537

15. juni 1992: Polahko korača kroz šumu, u koloni je još pedesetak ljudi, oko kolone dželati. Dan je lijep, šuma miriše, ali koraci su teški, posljednji. Debela žica steže ruke, ali sve manje osjeća bol, dok pokušava da shvati šta mu se dešava. Jučer su ih okupili na gradskom trgu. Usred Višegrada, pozvali su ih na konvoj. Muslimani treba da napuste grad. Ne tako davno, rekli su da JNA garantuje sigurnost, da zavodi red. Da mogu ostati kod svojih kuća, vratiti se na radna mjesta, nastaviti miran život, kao da se ništa pretjerano važno ne dešava. A jučer su ih ipak potrpali u osam autobusa, sedam kamiona. Muškarce, žene, djecu. “Turci, idete svojima!”, “Mater vam balijsku!”, mržnja je kuljala na usta poznatih lica, komšija, prijatelja… Šutke je, kao i ostali, ušao na autobus. Kada je Željko Tasić kod Olova izveo žene i djecu da ih pošalje preko linije razgraničenja, ostao je u autobusu. Nije pustio ni glasa ni dok su ga tu večer prebijali u Rogatici. Šutke je predao i dokumente, novac, sve što su od njega tražili, kao i od ostalih. Papiri su potrpani u kese, i svima je već bilo jasno da nešto nije u redu. Kad su ih prije podneva potjerali kroz šumu, bilo je već jasno da ništa nije u redu. Šačica ljudi s puškama, ali oni su vezani i mire se sa sudbinom. Stižu na mjesto koje se, kako kažu sprovodioci, zove Paklenik. Nije mu jasno zašto, sve dok ih ne dovedu na rub jame, bezdana obrubljenog šibljem. Prvi pucanj, bol koja ga trga, u padu pokušava kriknuti, ali nema glasa, dok pada na dno, ne osjeća udarce o hladno stijenje, ne osjeća tresak vlastitog pada, samo hladnoću, posljednji put čuje još jedan pucanj i više ne čuje ništa. Ništa.

zu  zu                  1538

22. august 2000: Jama se zove Propast. I pored sablasnog naziva, Paklenik je sasvim običan grabov šumarak, koji već osam godina krije užas. Žrtvama se, pak, još ne znaju imena, a ni njihov broj. Strijeljanje 15. juna preživio je N.N., haški svjedok. Taj dan s njim su strijeljani višegradski Bošnjaci, mještani Gornjeg i Donjeg Dubovika, Velatova, Zagri, Smijeća, Župe i Dobruna. A na Pakleniku je bilo još zločina, čije tragove su ubice pokušali prikriti, istresajući u jamu zemlju, kamenje, crkotine i kosti životinja. No, užas istine ovdje počinje izvirivati ispod naslaga. Komisija za istraživanje ratnih zločina sprema se na još jedan radni dan. Krupan, sredovječan muškarac s ray-ban tamnim naočarama, koje skida i stavlja bez nekog vidljivog razloga, pozdravlja se s Amorom Mašovićem. Upozorava da su “šalunge” koje u jami drže kamenje sklonjene s leševa slabe, da bi ih trebalo pojačati. Popisuje prisutne, i ekipu Dana. Predstavlja se: “Renovica Miloš, krim-inspektor, CSB Srpsko Sarajevo.” Kolege sa BBC-a žele znati čemu popis. “Pratimo ko dolazi, da ne bi bilo zloupotrebe.” Policija RS-a zadužena je za osiguravanje mjesta zločina, kao i pripadnici talijanskog SFOR-a koji paze na jamu i osiguravaju pristupni makadamski put.

 

Eva
Specijalci federalnog MUP-a na skelu postavljaju konopce, prusike za osiguravanje, a ekipa se priprema za silazak niz ljestve. Patolozi i radnici koji će kopati navlače bijele, papirnate, jednokratne kombinezone i jedan po jedan spuštaju se u ambis niz ljestve oslonjene na daščanu skelu. “Ove ljestve su nam najbolja investicija poslije Eve!”, u polušali veli Mašović. A Elvira Eva Klonowski, Poljakinja koja živi na Islandu, zaista je uz Mašovića jedan od motora-pokretača čitavog tima. Sjedokosa, kratko podšišana i živahna, doktorica Eva stiže svugdje, radi sve. Sudska je antropologinja-forenzičarka, na bosanskim masovnim grobnicama radi od ‘96. “Znate kako je to, u Poljskoj ili na Islandu, imamo par slučajeva tu i tamo. A ovo se radi još samo u Ruandi. Počela sam raditi za Tribunal 1996.” Sada radi za Državnu komisiju, manje-više volonterski. “Radim ovo od srca za muslimane. Zapravo, od srca za žrtve. A zna se ko čini 92 posto žrtava u Bosni. To su žrtve agresije, zapravo žrtve genocida. Onih osam posto su žrtve rata. Zašto da ja radim samo za osam posto žrtava.”

U jamu se spušta i Sarajka Nermina Sačić, asistentica na FPN-u. “Moja mati je iz Višegrada, i dolje je, najvjerovatnije, četrnaest mojih nestalih rođaka, bližih i daljih.” Pokušat će da prepozna daidžu Muharema Zukića. Po trenirci, koju je obukao ispod hlača da ga manje boli ako ga budu tukli. “Ako nađem daidžu, bit će možda lakše. Nije to ni lakše, ali malo je ipak drugačije kad se svojima može otići na mezar, ako ništa drugo”, kaže Nermina po povratku iz jame i nastavlja: “Nisam ovo ovako zamišljala. Ne znam ni kako se to uopće može zamisliti, ali dolje je puno životinjskih kostiju, klizavo je, leševi na svakom koraku. Te žice, tako zvjerski su pobijeni. A valjda će i zločinci doći pred nekakav sud, znaju im se imena, hvala Bogu, ima i preživjelih.”

Fotografije dva tijela pronađena u ostacima trenirki pogledat će i ostala rodbina. To bi mogla biti prva identifikacija, ostalim će se pronađenim žrtvama odjeća oprati, radi lakšeg prepoznavanja, kad jednom iskopavanje okonča. Osim zemlje, u jamu je nabacano dosta kamenja, tako da je odjeća sporije truhnula. Uz jedan leš pronađeni su i ostaci novca, njemačkih maraka. Papir je struhnuo, ali plastične niti su ostale.

Bezdan
U jamu silazi i reporterska ekipa Dana (Ivan Lovrenović, Nerzuk Ćurak, Almin Zrno i potpisnik teksta). Kroz grotlo obraslo ljeskom, korovom i koprivama, sve dublje, sve je hladnije, kopriva, mahovina, a onda goli i vlažni kremeni zidovi škrape. U bijelim odijelima, svi djelujemo pomalo sablasno.

Na dnu ljestvi, na prvom koraku i prvi zgrčeni leš. Zeleni džemper, šačica kostiju. Na desnoj strani, daščana pregrada i gomila većuklonjenog kamenja i zemlje. Lanac radnika uklanja kantu po kantu iskrampanog kamenja i zemlje, sloj po sloj otkrivajući istinu. A istina je užas. S lijeve strane, donekle je rašćišćeno, pored svakog leša je pobodena mala žuta zastavica s brojkom sedam. Dublje lijevo, jama ima još jedan odvojak naviše. Na vrhu, odvojen od ostalih, bosonog ljudski leš, pored njega lisičji skelet i dva komada rasparene obuće. “Vjerovatno je ostao živ neko vrijeme poslije strijeljanja i pokušao ispuzati. Obuću je možda vukao sa sobom. Lisica je vjerovatno nešto nanjušila i upala u jamu”, pojašnjava Mašović. Ruke žrtve vezane su grubom, građevinskom žicom, razaznaje se plavkastobijela karirana ljetna košulja.

Na sredini je humka, sudski patolozi rade osjetljiviji dio posla, spahtlama cisteci odjecu i kosti. “Ne pitaj nas puno, istraga je u toku”, s kiselim osmijehom crnomanjasti patolog uzvraca na “tehnicko” novinarsko pitanje. Zauzet je, pazljivo spahtlom uklanja zemlju. “Evo jos jedne lobanje, daj nam neku kesu!” Kesa odgovarajuce velicine trenutno nema. A lobanja ima, ali mnoge su odvojene od trupla, i cesto se skotrljaju prema dnu. No, bitno je da se uz lobanju nadje i prsljen, radi lakseg sklapanja mozaika.

Esref
U jami je ledeno, sijalice, baterije i reflektori osvjetljavaju stratiste. Ostati priseban, raditi svoj posao u tolikoj smrti i uzasu nije lahko, crni humor je ocito jedan od glavnih obrambenih mehanizama. Radnici uz prepunjene kante jedan drugom dobacuju i masne posalice na racun bivsih i buducih supruga, sitna prijateljska podbadanja, ponekad se nasmijese, ali u tom smijehu je dovoljno studeni da se vidi da niko nije potpuno oguglao.

Jedan patolog uzvikuje: “Evo, imamo ime!” Pazljivo cisti rastvoreni novcanik, neciji. “Je l’ osobna karta?”, pita specijalac. “Ma jok, od Postanske stedionice Beograd. Al’ covjek je sto posto musliman!” Na pronadjenom dokumentu je ime Esrefa Muhica.

Oko podneva, na trenutak nestaje struje i jama je ponovo mracna, kao sto je bila onih osam godina skrivanja istine o zlocinu.

Natrag na povrsinu, korak po korak. Dok specijalci u cuturi kuhaju “Podravkinu” supu, tece razgovor sa dr. Nerminom Sarajlicem, specijalizantom iz tima sarajevskog Instituta za sudsku medicinu. Dr. Sarajlic ovaj posao radi dvije godine. Kako je to? “Zavisi od puno faktora. Valja posao nazvati poslom, biti profesionalan, raditi sto je moguce bolje. Ponekad je fizicki tesko, a covjek uvijek mora zatomiti neka licna osjecanja.” Moze li se to? “Ne moze”, odgovara doktor, i nakon krace stanke polahko nastavlja: “Vi novinari mozete pisati svasta, ali nema rijeci za te osjecaje. Mozda bi neko ko bi duze vremena proveo s nama svaki dan i shvatio. A mi moramo nastaviti, radi porodica tih ljudi, radi istine, radi cinjenica. Bitno je da svako odradi svoj dio posla najbolje sto moze, kao ovi momci, specijalci, koji nam sve pripreme. Kao Eva, vidjeli ste kako radi.”

Specijalci pak koriste pauzu da odmastaju planove o izletima na Prenj, neiskoristenim godisnjim odmorima, i pripreme se za ostatak radnog dana. Svi se vracaju u jamu, a ekipa Dana u Sarajevo. Preko sokolackih suma, koje su osam godina krile zlocin, a vjerovatno jos uvijek kriju njegove naredbodavce, Mladica i Karadzica. Tu negdje, zive valjda i svjedoci. Sutljiviji od zrtava.

scan0051

Thomas MIller, ambasador SAD-a:
Zasto sam rekao holokaust?

Agilni americki ambasador posjetio je Paklenik, mjesto uzasnog zlocina, i bez ikakvog dvoumljenja izjavio da je u pitanju holokaust. Specijalno za Dane gospodin Miller dao je sljedecu izjavu

Genocid nije rijec za izbjegavanje. Na kraju krajeva, nekim ljudima odavde je vec sudjeno radi genocida. Koristio sam rijec holokaust jer sam tako izabrao, mislim da se to desilo u ovoj zemlji. Ako nekom treba pravno tumacenje ove rijeci, moze pitati pravnike. Mislim da je strasno ovo sto se dogodilo na Pakleniku. To je jezivo: dok se uspinjete prema toj lokaciji, put postaje gori i gori, a pretpostavljam da su na zadnjem kilometru tih pedesetak ljudi vjerovatno morali sici s kamiona i ici s rukama na ledjima. Ne moze se ne pomisliti na to dok se krecemo tim istim putem: ti ljudi su bili vezani, i sigurno su vec znali da ce biti ubijeni. Zato treba otici na ovakva mjesta, pogledati ih. Nije isto kao o tome citati, jer covjek tu razmislja o onome sta se zaista dogodilo. Detaljno su mi opisali sta se dogadjalo na mjestu zlocina, i zamislio sam se nad onim sto se desilo, pitajuci se: kako su se ti ljudi osjecali. Oni su slusali pucnjeve, znajuci da im se sapatnici nece vratiti. Ocigledno je koliko brutalno, kako zlocinacki je bilo to sto im je ucinjeno.

Jako vazno je obici mjesta gdje su se masakri dogadjali i pokusati zamisliti kroz sta su ti ljudi prosli. Naravno, nikad necemo moci u potpunosti pojmiti sta im je prolazilo kroz glavu, ali moze se makar steci bolja predodzba o tome. Ti ljudi su dovedeni do ruba jame, nekih 15-20 metara duboke, pobijeni i gurnuti dolje. To je zaista zastrasujuce. Ali to nas podsjeca da nasa misija jos nije zavrsena. I ako neko zeli raspravljati sa mnom zasto sam rekao holokaust, nema problema. Bit cu sasvim spreman da branim rijec koju sam koristio. Pedeset ljudi je gore pobijeno, naprosto zato sto su pripadali jednoj religiji…

Ova vrsta ubistava, ovakvi zlocini se ne mogu tolerisati. Koliko god to potrajalo, odgovorni se moraju pronaci. Oni ce imati ono pravo koje ubijeni ljudi nikada nisu dobili. Pravo na zakonit proces, sudski proces, upravo ono sto su uskratili ljudima koje su masakrirali. Vrlo je bitno i da nacelo zakonitosti u ovoj situaciji nadvlada. Isto tako, i da porodice saznaju sta se desilo, pod kakvim okolnostima su njihovi najmiliji pobijeni. I da se stvari konacno privedu kraju.

Senator Dole dolazi u ponedjeljak ovdje. On, kao sto znate, vodi Medjunarodnu komisiju za nestale osobe, a oni sada rade na vrlo ambicioznom projektu identifikacije prema DNK. To je tezak i skup projekt. Ucinit cemo koliko mozemo da podrzimo ova i slicna nastojanja. A ako mogu pomoci, bilo svojim prisustvom na tim mjestima, bilo time sto cu progovoriti o tome, o zlocinima koji su pocinjeni, ucinit cu to najbolje sto mogu. I naglasavam, zaista se necu ustrucavati da koristim rijec holokaust.

Njeznost

Kako ista mogu znati o patnji ovih ljudi? Sto su osjecali dok ih je, sputane zicom, vodilo toga junskog dana prije osam godina sve dublje u sumu? Kakav uzas im je morao skociti u grlo, u mozdane, kad su nad ovim jezivim grotlom shvatili sto ih ceka? A tek – sto se dogadja u njihovoj izludjeloj svijesti dok im izresetana i okrvavljena a jos ziva tijela padaju, jedno preko drugoga, u mracni, hladni bezdan, udarajuci o nevidljive stijene, ne naziruci kraj tom nepojamnom, rastucem uzasu?

Ne, o tome se ne smije ni pokusati govoriti. Svaki pokusaj takvoga “posredovanja” bio bi tasta i oskvrniteljska laz.

Lazljiva je – sad vidis – i ona lijepa namjera plemenitih ljudi, izrazena u “misticnoj” teoriji, koja tvrdi kako patnja nevinih stvorenja zadugo poslije njihove fizicke smrti ostaje poput nevidljive supstance ili energije, i da ju je na ovakvim stratistima moguce osjetiti, gotovo “komunicirati” s njihovim dusama…

Nista od toga ne osjecas dok silazis niz dvadesetak metara solidnih metalnih ljestava, dodatno osiguran alpinistickim konopcem oko pasa, kojim i odozdol i odozgor upravljaju pouzdani Gaficevi “vikicevci”. Ni potom, dok se pod baterijskim svjetlima Masovicevih poslenika pentras po klizavom podzemlju, razabirajuci tuzne ljudske ostatke u bezoblicnoj masi kamenja, zemlje i starih zivotinjskih kostiju, cime su dzelati naknadno pokusali zatrpati i sakriti tragove zlocina. Daleki refleks, kojim se noga upravlja bojeci se da ne stane na ljudsku kost, mehanicki ti doziva u sjecanju starinsku babinu izreku: “Svaciju kost pogazi, insansku prigazi!” Tek ovdje i tek sad biva ti njezina ikavska maksima posve jasna: to je zapravo nalog ljubavi i njeznosti, a ne neki pretpostavljeni moralizam.

Jer, doista, jedino o cemu s ovoga mjesta mozes svjedociti kao o vlastitom istinitom i nepatvorenom osjecaju, to je potpuno zbunjujuca, i za tebe sama sasvim neocekivana – njeznost! Njeznost i neka tiha intimnost kojom ti pogled miluje zemne ostatke ovih nepoznatih bivsih Visegradjana: smedje male lobanje (kako su ljudske lobanje malene!), kosti krhke i tanke, i, nekako, elegantnih formi, dobro sacuvani dijelovi odjece – jednostavne radnicke hlace, plava ljetnja pepita kosulja, sivi pulover, platnene tene…

I jos nesto: prije nego sto se vratis na svjetlo i vrelinu vanjskoga svijeta, osjecas kako je zbog necega silno vazno da upijes i upamtis svaku pojedinost iz njihovoga strasnog podzemnog umiralista. (I. Lovrenovic)

130528076

Zlocinci imaju ime

Prezivjeli sa konvoja koji je 14. juna napustio Visegrad nisu vidjeli smrt svojih najmilijih. Ali su upamtili mnoge od onih koji su konvoj sproveli i odveli muskarce starije od 16 godina u “nepoznatom pravcu”. Za Zeljka Tasica se pouzdano zna da je na Pakleniku pucao. I za Dragana Lukica, nastavnika sa Sokoca. Spisak “oruzane pratnje” konvoja dali su nam svjedoci Mula, Dervisa i Rahima Omerovic, Rahima, Zineta i Nazija Zukic, te Juso Karaman i Zaim Spahic. Svi su tog dana bili na konvoju, ciji je dio zavrsio na stratistu.

Ljubomir Ljupko Tasic
Mirko Tasic
Pero Markovic
Ljubomir Gladanac
Borisa (Drage) Ceho
Milutin (Drage) Ceho, nacelnik SUP-a
Risto Perisic
Goran Pecikoza
Dusan Maric
Ljupko (Stevana) Maric
Predrag i Nenad Mirosavljevic (blizanci)
Milojko (Petra) Kovacevic
Zoran (Jovise) Stanojcic
Milan (Nikodina) Stanojcic
Vidoje (Jovana) Stanojcic
Milutin (Sretena) Savic
Sladjan (Dusana) Simic
Dusan (Antonija) Simic
Djordje (Radovana) Gacic
Pero (Nedje) Gacic
Zoran (Nedje) Gacic
Tomislav Sijakovic
Jovan (Andrije) Jelcic
Miljko (Ljubomira) Jevtic
Nebojsa (Milovana) Pejic
Ljupko (Milovana) Arsic
Branimir (Jovana) Ivanovic
Momir (Milomira) Savic
Nenad Neso Tanaskovic
Milenko (Branka) Baranac
Slavenko (Milomira) Andric
Nedjo Vukasinovic

hqdefault

“Ono”. Jezik zločina

Agencije zato valjda i služe: sve što se o zločinu srpskih vojnika nad 51 višegradskim Bošnjakom u romanijskoj jami Paklenik iz juna 1992. moglo saznati iz srpskih medija, bila je jedna kratka vijest Srpske novinske agencije. U vijesti je istražni sudija sarajevskog kantonalnog suda Ibrahim Hadžić potvrdio da je u toku ekshumacija tijela iz Paklenika. Iz šturog napisa dalo se zaključiti da je do prošlog petka (18. avgusta) u jami pronađeno 21 tijelo. Ali odgovora na pitanje ko, koga, kako i zašto, srpska javnost je bila pošteđena, osim što je navedeno kako “Hadžić vjeruje da su u jami zakopana lica bošnjačke nacionalnosti iz okoline Višegrada”.

Primaocima informacije ostalo je da sa jednako legitimiteta vjeruju da je kantonalni sudija možda budalast, pa on nešto vjeruje, da su “lica bošnjačke nacionalnosti” u Pakleniku zatekli Sloveni po dolasku na Balkansko poluostrvo ili da su u vjerskom zanosu izvršili kolektivno samoubistvo.

Naravno, primaoci informacije tačno znaju o čemu se radi, ali njihovi mediji, jednako vladini koliko i oni koji vole da se zovu nezavisnim, imaju prećutni sporazum sa svojom publikom o neuznemiravanju. Takav sporazum, logično, razvio je i jednu vrstu jezičke skrivalice, u kojoj mediji lijepo napišu “ono”, a narod tačno zna šta je “ono” i zašto ga ne treba nazivati nikako drugačije nego “ono”.

Ima tu mnogo razloga zašto je zločin postao “ono”, dok “ono” nikad ne može postati zločin. Prvo i ali ne i najvažnije, od troje među rijetkim srpskim novinarima koji su s obje strane Drine pokušali da naruše taj konspirativni jezik zločina, jedan je ostao bez nogu, drugi u niškom zatvoru izdržava sedam godina robije, treći je već godinu dana u Londonu i lakše bi mu bilo da se odatle pojavi u loncu nekog ljudožderskog plemena nego na granici svoje srpske otadžbine.

Ali postoji i fundamentalniji problem zašto “ono” u Republici Srpskoj ne može da ponese svoje pravo ime. Zato što sve promjene koje su se tamo dogodile smjenom vlasti prije dvije i po godine nisu dovele do bilo kakve društvene reforme. Većina nezavisnih medija strani novac koji se u njih ulaže opravdava tako što u parnim brojevima objavljuje intervjue sa Thomasom Millerom, a u neparnim sa nekim drugim Millerom. Zato što je u banjalučkoj prijestonici svaki pokušaj intelektualnog sablažnjivanja okoline ravan pozivu na sopstveni bojkot. Zato što je broj tamošnjih intelektualaca (dakle onih kojima su znanje i savjest u saglasnosti) jednak broju atomskih centrala, s tim što bi atomsku centralu još i rado vidjeli kako se gradi pored Banskog dvora, ali intelektualca sa torbom u koju staje više od dva dana boravka nikako.

Ništa, dakle, nije učinjeno na društvenoj reformi koja bi proizvela da “ono” postane zločin, jer bi time bila oborena fundamentalna pretpostavka za vladanje Srbima u posljednjoj deceniji. Milošević je prije 12 godina Srbima rekao: mi smo žrtve, a žrtvama je dozvoljeno sve. Ne samo da je njemu pomoglo da na taj način među Srbima opstane već i Miloradu Dodiku da njima zavlada tako što im je prije dvije i po godine modifikovao Miloševićev postulat: dobro, mi smo žrtve, ali o tome ćemo kod kuće, a ne kao ludi Slobo i Radovan.

A tamo gdje smo mi žrtve, mjesta za druge žrtve nema, one su “ono” što tamo neki Ibrahim vjeruje, što je tek malo bolje nego da se blesavom Ibrahimu učinilo. (Z. Cvijanović)

Objavljeno u broju 169 DANA, 25. august / kolovoz 2000.

fotografije:internet

(defter.bosnjaci.agency)

Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR