Trotoar, tortura ili “trotura”

0
3

Image result for akademik muhamed filipović

U vrijeme kada je u Bosni i Hercegovini vladala Miloševićeva policijska okupacija i diktatura, odnosno, kada je njegov pouzdanik general Petar Gračanin kontrolirao cijelu policiju, a u BiH vlast de facto preuzeo njihov pouzdanik po zlu, poznati Duško Zgonjanin, kružila je jedna šala.

Srpski interesi

U to vrijeme, nekoliko godina prije srpske agresije na BiH, uz sinhronu kampanju cijele srbijanske i velikog dijela hrvatske štampe, sistematski je stvarana neprijateljska atmosfera prema Bosni i Hercegovini, a za povod je uzeta nikada dokazana tvrdnja da je firma “Agrokomerc” iz Velike Kladuše ugrozila ukupnu jugoslavensku ekonomiju i totalno opljačkala državu. Čak i da je oduzela beogradskoj i zagrebačkoj djeci radost kupanja u bazenu, jer je u Velikoj Kladuši bio izgrađen bazen da bi se i tamošnja djeca mogla okupati u nekoj vodi malo većoj od obične bare i koliko-toliko čistoj, budući da je na cijelom terenu Kladuše tekla samo jedna tekućica po imenu Mutnik, čije samo ime kaže o kakvoj se vodi radilo. A kako tamo neka krajiška dječica da imaju prednost pred tolikom našom djecom, naravno srpskom i hrvatskom.

Tom metodom je proizvedena atmosfera pogroma nad Cazinskom krajinom, Velikom Kladušom, “Agrokomercom” i ljudima koji su tamo radili i, vidi čuda, uspjeli ostvariti intenzivan privredni rast i zaposliti više od 15.000 ljudi, u kojoj je jedna, recimo, i da jeste bila, finansijska afera s izdavanjem nepokrivenih mjenica pretvorena u veliku političku aferu koja je uzdrmala Bosnu i Hercegovinu i likvidirala jednu cijelu generaciju i liniju koja je zastupala prioritet bosanskih interesa nad tzv. jugoslavenskim interesima, odnosno razvijala politiku dosljednog zastupanja bosanskih interesa unutar jugoslavenske federacije.

sarajevski-trotoar

Vidjeli smo i smijali smo se, a i to je nešto 

Tom operacijom je teren policijskog obračuna prenesen s onih koji su izdavali, navodno, nepokrivene mjenice, mada su pravi ekonomisti i stručnjaci utvrdili da su sve mjenice bile pokrivene ogromnom imovinom “Agrokomerca”, na politički sistem i njegove protagoniste, odnosno na sve one koji su podržavali ekonomski napredak tog, u BiH najnerazvijenijeg i ujedno najnapučenijeg kraja, jer nigdje u Bosni i Hercegovini na manjem dijelu njenog teritorija nije živjelo više stanovnika u uvjetima narazvijenosti u kakvim se stoljeće nalazila Cazinska krajina.

Sve je to nastalo kako bi se spriječilo da se pokažu pozitivni efekti nove bosanske politike, tj. politike koncentracije na razvoj BiH kao najboljem putu razvoja cijele Jugoslavije i njenog jačanja putem politike, te snažnije i aktivnije uloge BiH u jugoslavenskoj politici. Oni koji su do tada držali monopol političkog odlučivanja bili su nezadovoljni time što je u BiH započelo nešto do tada neviđeno i nedozvoljeno, a to je da se u jugoslavenskom političkom životu počelo osjećati prisustvo bosanske politike, bosanskih političara koji više nisu redovno išli u Beograd po mišljenja i odluke, nego su počeli afirmirati BiH kao državu u okviru Federacije i bosanske političke i ekonomske interese preferirati naspram dotadašnje vladavine općeg, a to znači beogradskog i navodnog jugoslavenskog interesa kao dominantnog za sve nas u državi.

Osim toga, prisustvo bosanske politike ugrožavalo je dotadašnji debalans u odnosima u Federaciji koji je srpska politika strogo čuvala. Srbija je u svim pitanjima odnosa u tadašnjoj federaciji računala na Crnu Goru, Makedoniju i BiH kao sigurne partnere u održavanju premoći srpskih političkih i svih drugih interesa u državi, naspram hrvatskih i slovenskih interesa. Nastojanje da se ovaj odnos u cijelosti stabilizira, naročito je porastao nakon smrti dvojice utjecajnih političara kakvi su bili Edvard Kardelj i Vladimir Bakarić.

Ta tendencija u srpskoj politici je posebno ojačala i dobila maha otkad je Josip Broz, na insistiranje Rusa i Srba, poduzeo nesrazmjerno oštru represivnu akciju protiv snaga koje su se u hrvatskoj politici zalagale za demokratizaciju i oslobađanje Hrvatske iz svojevrsne blokade koju im je stalno nametala manja, ali veoma utjecajna grupa srpskih vojnih i političkih rukovodilaca, s vezama u cijeloj državnoj vojnoj i policijskoj strukturi, koja je dominirala u Hrvatskoj od oslobođenja do 1970. godine i čija je pozicija bila dovedena u pitanje procesima koje je otvorio pokret nazvan “hrvatsko proljeće”.

Interes Srbije i Srba uopće da se bosanska politika vrati na stare procedure i metode vezanosti za Beograd i srpsku politiku narastao je posebno u momentu kada je Srbija sve snažnije započela djelovati u prilog reforme Ustava i eliminacije u Ustavu iz 1974. godine definirane pozicije autonomija kao direktnih sastavnih dijelova jugoslavenske federacije.

Upravo tada je Bosna došla na red da njen predstavnik u Predsjedništvu države predsjedava Predsjedništvom i, kao budući predsjednik, on je istovremeno dobio funkciju predsjednika Komisije za izradu prijedloga za eventualnu dopunu Ustava. Tada je na tom položaju bio rahmetli Hamdija Pozderac.

Kako je bilo poznato da Bosna i Hercegovina podržava usavršavanje ustavnih rješenja iz 1974. godine u pravcu njihovog konfederacijskog značenja, a odbija svako vraćanje na čvrstu federaciju u kojoj će glavnu riječ voditi samo republike i gdje će sve najvažnije funkcije biti koncentrirane u njenom Predsjedništvu, tadašnji srpski politički centar odlučio je da se bosanska politika u cijelosti mora dezavuirati, a njen predstavnik u Predsjedništvu na svaki način diskvalificirati i zamijeniti s nekim ko će biti kooperativniji u smislu uvažavanja srpskih interesa.

Bile su to godine strahovlade tokom koje je u zatvor dospjelo više od pet stotina ljudi, od kojih su mnogi zbog posljedica policijske torture završili u bolnici i na psihijatriji, a sam sam svojim očima vidio desetak meni poznatih ljudi iz Velike Kladuše na psihijatrijskom odjelu klinike “Rebro”, koje mi je pokazao moj rođak i upravnik te klinike Muradif Kulenović. I sam sam bio saslušavan s intencijom da me primoraju da svjedočim o nekakvoj političkoj zavjeri u kojoj su umiješani Hamdija Pozderac, Branko Mikulić, Stanko Tomić, Munir Mesihović i neki drugi ljudi.

Zloglasni Zgonja 

Kako su glasovi o torturi u zatvorima prodrli u javnost, Zgonjanin, koji je trenirao strogost u Parlamentu BiH i ocjenjivao rad Predsjedništva, Vlade i svih državnih faktora, što je bez presedana u našoj historiji, osim u diktaturama, kao odgovor na vijesti o torturi, izjavio je da “troture” nije bilo.

Od tada se u Sarajevu, u raji koja nije opraštala ni manje gluposti, a pogotovo zločinačko ponašanje i vršenje terora nad ljudima zbog toga što žele da se u Bosni i Hercegovini vodi bosanska politika, koji je ova seljačina iz okoline Bosanskog Novog, uz dozvolu svoga šefa Slobodana Miloševića i klimoglav naših domaćih čuvara reda i poretka, obilato vršio, govorilo: “Ako ne budeš pokoran i ne budeš slušao Zgonju, dobit ćeš trotoar”.

Ova dosjetka, koja je izbjegavala direktno indiciranje onoga na koga se odnosi, bila je odgovor raje na psihološki, politički i jezički, a pogotovo faktički fizički teror koji je ovaj čovjek zaveo i koji je u Bosni i Hercegovini vladao tri pune godine.

To je bilo i prošlo i nadamo se da se nešto takvo neće ponoviti, mada ima mnogo kandidata da budu nasljednici Zgonjanina.

I evo trideset godina nakon tih sramnih i žalosnih događaja, presudnih za nas, jer naša politička i intelektualna javnost u njima nije prepoznala generalnu probu onog što je uslijedilo četiri godine kasnije, a to je agresija s ciljem uništenja bosanske države, u raji se ponavlja riječ trotoar, ali sada ne kao zamjena za riječ trotura i ne u nekadašnjem stravičnom sadržaju, nego sada u svojoj komičnoj i farsičnoj verziji, ali svejedno i jednako onom prvom.

Jer, kako god je kod Zgonjanina tako je i u ovom slučaju na djelu izraz udvoričkog mentaliteta maksimalne odanosti i spremnosti da se počini ne samo zloupotreba javnih sredstava (oko 360.000 KM) nego da se taj čin slavi uz apsurdnu pompu u grotesknom događaju svečanog otvaranja trotoara ispred Predsjedništva.

Nekada se radilo o fizičkoj i mentalnoj torturi, koja je zbog apsolutne nepismenosti autora izreke došla do izražaja u tipičnoj jezičkoj grešci za koju je još poznati novinar i pjesnik, izdavač “Fakela” i aktivista Socijaldemokratske partije Austrije Karl Kraus rekao da je jezik apsolutno istinoljubiv i da on sam, upravo putem specifičnih jezičkih pogrešaka, izda svog neprijatelja, tj. neprijatelja čovjeka.

Sada se ne radi o fizičkom, ali se nesumnjivo radi o svojevrsnom psihološkom šoku, koji je jednako udar na čovjeka kao i bilo koji drugi. Radi se o proizvodnji nevjerice ne samo zbog toga što se dogodilo, nego i zbog toga što sve to što je izazvalo zgražanje publike nije imalo nikakvog odjeka u političkom svijetu i posebno kod onih koji su podržavali ambiciju tog čovjeka da vlada općinom, inače, važnijom od deset drugih.

Počinilac tog skandaloznog akta i utroška javnih sredstava na način zbog kojeg ljudi idu u zatvore nije podnio ostavku niti su ostavku tražile njegove kolege i politički mu nadređeni ljudi, ali ni opozicioni političari, jer se sve opet svelo na onu da i oni vjerovatno imaju oraha u džepovima, te na komičnu predstavu uz učešće publike, od koje je nekoliko ljudi priredilo zaista zapažene performanse, kao na nekom iventu apstraktne umjetnosti, i mirna Bosna, kako se u narodu kaže, vidjeli smo i smijali smo se, a i to je nešto.

 

Autor: Piše: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime