Tamo gdje otpočinje prošlost – Počitelj

0
51

dzamija pociteljKada god me put nanese, posjećujem ovaj grad, koji mi još iz djetinjstva ostavi onu ljubav kakvu malo koje mjesto može dati prolazniku. Da mu se vraćaš svaki put iznova s ushićenjem kao da si tu prvi put.

Autor: Said Šteta

Prisjećam se, ranih osamdesetih, kada sam dole pored ceste, u kafani, obuzdavao onu razuzdanu mladost, puštajući umilne zvuke harmonike da mi se kotrljaju niz ušne kanale do one duše duboko skrivene. A hrapavi glas, dragog pjevača, prikliješten negdje u grlu,što ga je činilo još tužnijim, ponavljao bi: „Dosta je samo da sklopim oči pa si kraj mene blistava sva!”.

Nepravedan sam bio prema ovoj tišini, kojoj se sada i iznova vraćam. U ovoj ljepoti ćutanja, nalazim dugo traženi mir za kojim tragam godinama. Tako i ovo avgustovsko poslijepodne, stajem na onu kaldrmu što se presijava na suncu i traži polagan korak kako se ne bi poput dvije preplanule djevojke, haman strankinje, jer ćakulaju na engleskom, poskliznuo.

Helem, hvatam dah u hladovini, pored žena i djece sa zembiljima i fišecima. Ovdje se puno toga krčmi na fišek, i suha smokva, i kajsija tek uzrela i breskva ali i košpice. Sve na fišek! Haman je isplatnije. Prođem naprijed u onaj uokvireni prostor što se poput amfiteatra uobličio između zidova i stanem okrenut prema gore. Poredane kuće ko lijepe figure u onom starinskom kredncu koje se s vremena na vijeme obrišu od prašine pa ponovo poslože sve po redu kako je i bilo.

Od kud ime Počitelj?

Nije li se upitao svako onaj ko je došao ili namjerava doći, ili je samo čuo za ovaj usnuli grad. Tragao sam, evo i tu se raspitivao ali niko mi ne znade pouzdanije reći odkud mu baš to ime. Ima raznih nagađanja lingvista o značenju istog no ona su neutemeljena. Čak se i to samo pretpostavlja, da je njegov osnivač i graditelj bio prvi bosanski kralj, Tvrtko I Kotromanić, 1382.godine. Ali se prvi put kao srednjovjekovni grad spominje tek 1444. godine, tada sjedište župe Dubrave.

Iz tog vakta stoji ona kula koju ugledate sa ceste lijevo na brdu koju dade sagraditi Ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin uz pomoć Stjepana Hercega, gospodara zemlje Humske, današnje Hercegovine. Zato je neki i zovu Korvinova kula. Ovo sve da bi se zaštitili od najezde Turaka.

Nakon osvajanja od strane turske vojske, Počitelj biva dograđivan. Sagrađeni su objekti i ustanove koje su označavale grad za taj vakat. No, važno je spomenuti da su u ove zidine, sebe i svoju imovinu ugradili i neki od uglednijih žitelja ovog grada prošlosti. Tako medresu nakon školovanja u Trskoj podiže Šišman Ibrahim-Paša Počiteljac.

pocitelj

On je dao sazidati još neke objekte kao što su hamam i han. Hadži Alija, sin Musaov dade sagraditi džamiju. Nešto kasnije a što za povijest i nije neko vrijeme, sahat-kulu sagradi Smail Gavran, kapetan, također Počiteljac, od kojeg nastade loza Gavrankapetanovića. Tu je i lijepa kuća Gavrankapetanovića koja sa stilom prednjači i ovom vremenu u kojem jesmo.

Grad sa svojim zidinama i kulama bio je bedem od napasnika koji su jednako prodirali sa istoka i sa zapada a nerijetko i sa juga i sa sjevera. Napast, poput one bure hercegovačke što u zimskim danima zamota i zapuše pa ne znaš sa koje strane udara. Samo u neka doba pomisliš kako ti kroz kosti svira kao na sviralu i ledi ono malo krvi u žilama.Eto tako se ovaj neveliki, rekao bi taman grad, branio i brani od silnika koji ga pohodiše, pališe i žariše a on se ponosito, ko čedna djevojka stasala za udaju, prsi i prkosi ljepotom onom zanosnom.

Uslikam nekoliko motiva pa krenuh kaldrmom i stepenicama što vuku ulijevo, penjući se do hadži-Alijine ili kako je još bilježe Šišman-pašine džamije, negdje skoro u vrh s desne strane. Prolazim pored Mutine kahve, nasuprot koje motaju stepenice u harem džamije. Kontam u povratku popiti kahvu i probati onaj sok od šipka ili nara, bilo divljeg ili pitomoga.

Ispred vrata džamije žena prodaje suvenire, uz smiješak dobrodošlice jer ne „čita” nas jesmo li domaći ili stranjski. Kad je upitah da uđem i klanjam podne-namaz, jer sam već mašio vakat, ona me ljubazno selami. Ja se primaknem česmama ispod zida, lijevo od ulaza i umivajući se ćutim hladinu vode ko da me Neretva miluje u onom najvećem zanosu moje mladosti i vreline krvi mladalačke. Uđoh sam. Ove moje, ne daju se zauzdati, pa čeprkaju i po zidovima i po ćilimu, zavlačeći se u svaku šipilu i stajući na svaku šaru prostrane džamije. Na kraju završiše u prozorima i pored mihraba, ibreteći se na onih jedanaest stubova od klesanog kamena, dva pored mihraba s lijeve i s desne strane po jedan i oni u svakom prozoru po jedan. Čemu li služe?

Izađoh i hanumu, koja je već uveliko ćakulala sa mojom suputnicom, životnom bezbeli, upitah još, natičući obuću na ove moje hodalice. Žena, oborena pogleda ali spremna odgovora, reče mi kako su ti kameni stupovi, nekada bili svijećnjaci.Kako nije bilo elektrike na njih bi se postavile svijeće da se što ne zapali. Još kaže kako na nekima imaju i inicijali darovatelja. Eto i tu sam nedoumicu riješio a bi me zaškakiljala plaho.

Stojeći okrenut Neretvi, i onim pohlepnim okicama nad ovolikom ljepotom, u koje teško da mogu sve ugurat, gledam i pitam se. Znamo li makar lijepo gledati na ono što nam naši preci ostaviše? Čuvati ne znamo, u to sam se beli, uvjerio nebrojeno puta. Na trenutak zažmirim i vidim dizdare, čuvare zidina i grada, još iz vakta Kotromanića, Stjepana Hercega, pa iz vakta Smaila Gavrana, kapetana, do ovog vakta i onih koji tu po onom sudbinskom određenju ostadoše da žive. Začudo, ne vidim niti jednog napasnika. Oni se ne daju niti u prisjećanju naslikati. Haman zbog nevažnosti njihove, šta li?

Dok tako odmaram oči opijene ljepotom, ćutim. Sa Neretve val hladine, onda val topline koju lagani povjetarac skine sa površine one bistre zelene ljepotice i sa onog bijelog hercegovačkog kamena i gurne među ove zidine. Miriše povjetarac onim uzrlelim travama hercegovačkim kojima je baš sad vrijeme i da se beru.

A Neretva zavodljiva kićena djevojka, rasipa se kapima koje se presijavaju na suncu poput bisera i odlazi dole moru. Ja ko ucviljeno momče samo je ispratih onim mojim čežnjivim očima. A onda pomislim kako će već tu oko Čapljine nestato ine njene plahovitosti, usporit će poput starice, sitnim koracima dovući se do mora i umrijeti. Što ti je život, prolazan i neuhvatljiv.

Spuštamo se niz one stepenice od kaldrme uglačane stopalima nebrojenih prolaznika, dobronamjernih i nedobronamjernih. A kamen onaj hercegovački kao i čovjek odoli i vremenu i nevremenu i suncu i onim burama. Pa mu se lice od tog pogolemog zohora samo još više usjaji ko u inat.

Zabljesne na onom suncu, sjajem najskupljeg dragulja. I dok koračamo vukući korake kao u svadbenoj povorci, kako bi trenutak ljepote i ushićenosti potrajao što duže, nailazimo na mnoštvo trgovaca suvenirima, rukom izrađenim ali i onim navrat-nanos što se na tovare uvoze sa istoka.

Ostavljamo grad u koji se ako Bog da, i ove hodalice posluže, valja mi, opet vratiti. Valja, jer malo je očiju ali i mastila za samo jednu priču. Iznova se vraćati gradu u kojem otpočinje prošlost ali se uči i sadašnjost, nije na odmet. Zagrabiti ljepote koliko ti je srce prostrano, i oči znaju ugledati. I Još džaba, da nikome ne daš ni krajcera, nema niđe na dunjaluku do ovdje. U Počitelju. A što se tiče kahve nisam je popio. Mustafa-Muta Alagić, neka mi halali a razumit će. Zna on kad se sa ženom na put krene. Ostaje i da mi odgovori značenje onog zanimljivog pauna pored imena i prezimena i još nadimka na maloj tabli urađenoj u bakrorezu iznad vrata na ulazu u njegovu kafanu.

Eto volio bi i o tome čuti.



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime