Sarajevo – Sarajevo je danas utihnulo na nekoliko minuta kada su gradom prošli kamioni sa tabutima u kojima se nalaze ostaci 136 žrtava genocida u Srebrenici. Čuli su se samo jecaji osoba čiji se najmiliji nalaze u tabutima i građana koji se suosjećaju s njima.
Kao i svake godine, kamioni su zastali ispred zgrade Predsjedništva BiH. Starice, žene, mladići, drhtavim rukama su stavljali cvijeće na kamione i dodirivali tendu kamiona kao da miluju onoga ko je unutra, a više ga nema.
Nadžija Prndelj izgubila je brata. Imao je 35 godina kada su ga odveli na ispitivanje. Više se nije vratio.
“Pronašli su mu kosti bez šake i stopala u grobnici Crni vrh kraj Zvornika. Ukopali smo ga, ali svake godine dođem ovdje jer osjećam potrebu i suosjećam se sa porodicama”, rekla je kroz suze.
Dževada Karamuratić plačući je gledala u kamion prekriven cvijećem, držeći svoje dijete u rukama. Izgubila je brata i oca.
“Brata sam ukopala, oca još nisam. Dio lobanje smo samo našli. Svake godine smo ovdje i u Potočarima”, kazala je.
Šuhra Sinanović, predsjednica Udruženja Žene Podrinja izgubila je 23 člana porodice. Samo 1995. godine ukopala je muža i još šest članova. Traga za još petero.
“To je bol koja ne prestaje. Sada ukopavamo dječake od 16 godina. Bili bi sada pravi ljudi. Imali bi 36 godina. Bili bi porodični ljudi, a u subotu ih ukopavamo”, rekla je Sinanović.
Jecaji i vapaji odjekivali su ulicom
Premijer Kantona Sarajevo Elmedin Konaković rekao je da se žrtve srebreničkog genocida danas ispraćaju s posebnom gorčinom zbog neusvojene rezolucije o Srebrenici u UN-u.
“Ispraćamo danas u posebnim okolnosti tabute pod uticajem neusvajanja rezolucije. Čini mi se danas da ovaj broj ljudi koji vidim na ispraćaju, a zadnjih godina nije bilo baš tako, daju odgovor kako se mi ponovo moramo ponašati prema nepravdi. Ne možemo tražiti saveznike u onima koji nam nisu bili saveznici za vrijeme agresije 1992-1995 i logično je da se nekako moramo između sebe mobilisati, dati prave odgovore i ponavljati istinu”, rekao je premijer Konaković.
Član Predsjedništva BiH Bakir Iztebegović kazao je kako ne razumije spremnost da se negira genocid i da se pomogne u negiranju toga.
“U ovoj rezoluciji nije prozvan nijedan narod samo genocid i ljudi koji su to uradili i nejasna mi je ta spremnost da se i dalje negira”, rekao je Izetbegović.
Ćamil Duraković kazao je kako se posljednjih dana najviše spominje proces pomirenje, ali da zbog zauzimanja suprotstavljenih strana nismo spremni za taj korak.
“Nakon 20 godina ono što nas je najviše iritiralo je da je Vijeće sigurnosti koje je na neki način uspostavilo Međunarodni sud pravde i i za zločine u Hagu, ne poštuju iste zemlje koje su ga osnovale. Pala je svjetska pravda koja je uspostavljena da bude pravedna. Ta rezolucija, ako bi bila politički usvojena, ne bi puno promijenila, ali je probudila emocije. Mislim da iz ovoga niko nije izašao kao pobjednik, posebno zbog mehanizma veta koji je uložen i ne odražava mišljenje ostalih članica koje su glasale za”, rekao je.
Veliki broj građana izašao je na ulice Sarajeva kako bi se pomolilo za žrtve i bacio cvijeće kao simbol izgubljene mladosti, nedosanjanih snova, neodigranih igara i nasilno oduzetog života.
Među prisutnima bila je i američka ambasadorica Maureen Cormack koja je izjavila kako se suosjeća sa žrtvama, a posebno majke jer je i sama majka.
“Genocid je nešto najstrašnije što se dogodilo i mora se osuditi kao zločin. Sutra ću se priključiti učesnicima Marša mira u posljednjoj etapi kaki bih odala počast žrtvama”, rekla je ambasadorica koja je došla ispred Predsjedništva da se pomoli za žrtve čiji će ostaci proći u tabutima kroz Sarajevo.
Bijele ruže za nevino stradale
U tabutima koji će proći i drugim dijelovima BiH na putu ka krajnjem cilju – Potočarima, nalazi se sedam 16-godišnjaka koji će biti ukopani uz svoje očeve. Tu su i kosti Jusufa Smajlovića koji je imao 75 godina. Bit će ukopan s unukom Hedibom, a pored ranije ukopane trojice sinova Amira, Habiba i Asima. Svi oni naći će svoj vječni smiraj 11. jula kada će biti održana kolektivna dženaza i ukop.
“Žica me ne žulja više oko ruku mojih. Ni kuršum u mojoj lubanji. I na mjestu sam gdje spokoj je vječni… I na kraju ne budite tužni, našli ste me i tu sam sa vama. Šta je s onim što još uvijek traže, kosti svojih gdje ih jame kriju.”
(Klix)
