Svjetlo Emirine krvi iznad Prijedora

0
121

I zasita Emira je tu negdje iznad svih nas, zajedno sa 101 svojim ubijenim vršnjakom, piše autor teksta (Anadolija)

Znate li priču o Emiri Mulalić?

Emira je djevojčica od pet godina. Drži očeve prste čvrsto u svojoj ručici. Kraj je oktobra i ona bi već trebala u zabavište. Igrala bi se sa vršnjacima, mudrim okicama bi upijala znanje vaspitačica i pripremala bi se za školu.

A ovako…

Da si svjetlost

Ovako stoji ispred žice logora Trnopolje i nervoznom, znojavom ručicom steže te prste oca Emira, a ti prsti kao da prenose svojim damarima slutnju koja se širi po Emirinom dječijem tijelu.

I gleda dijete tu žicu u Trnopolju, gleda sa druge strane to veliko “nešto“. Gleda slobodu i strah. Čula je od logoraša-da i Emira je sa svojih pet godina logorašica-čula je od logoraša da su sa druge strane četničke horde koje su sa kao žohari razmilile po prijedorskoj regiji. Ne zna Emira šta su to četnici. Možda su to strašni ljudi u uniformama kao i ovi što ih drže ovdje u Trnopolju, što stalnio nešto popisuju, što kundacima pušaka udaraju starije, što se smiju kad je neko na samrti od gladi. Možda su sve to četnici? A jesu!

Stišće ruku Emira ocu svom, pulsira joj dlan, pa se otkucaji očevog srca sinhronizovani sa njenim srcem prenose po tijelu. Pulsira joj život maleni u njoj sa pitanjima koja nadilaze predstavu o sili zla u kojoj već neko vrijeme živi Emira. I čini joj se da bi mogla postati svjetlost, baš svjetlost satkana od nepojmljive materije, pa proći kroz ovu trnopoljsku žicu.

A onda se pojavi svjetlost i pisak u glavi djeteta. To je neka druga, neka strašna svjetlost koja bolom para slijepoočnicu Emiri, svjetlost koja donosi tamu, obara i uspavljuje. Ništi život. Svjetlost je to smrti, nakon koje dolazi zvuk.

Da si snajper

Taj zvuk snajpera Emira nikad čula nije. Palo je dijete pored oca. Samo se spustilo, bez glasa, bez bez otpora, skliznula joj je ručica iz očeve. Tek tako, pred žicom Trnopolja, žicom koja je razdvajala četnike zlostavljače naroda Prijedorske regije od četnika koji su ubijali u logoru.

Otac Emirin, Emir Mulalić će kazati: “U Trnopolju smo bili, u logoru. Stajala je, igrala se između nas ovako… Stala je meni uz nogu i samo pade dijete. Odmah sam rekao snajper. Pogledao sam sa 200-300 metara u zraku spušta se roletna, prozor, povikao sam snajper ona je pala odmah je krenula krv iz ušiju. Kako je pala na asfalt na sve strane je liptala krv. Bila je tu prva pomoć, preporučili su mi da ne idem za Banju Luku spasiti dijete pošto ima punktova, ne garantuju mi da ću proći. Ona je podlegla ženi mi u krilu pred bolnicom u Banjoj Luci”.

Dakle, monstrum je pucao iz jedne od logorskih prostorija. “Igrao“ se Gospoda Boga tako što je snajperom dodjeljivao ili oduzimao život. Ovaj put, bila je to Emira sa svojih pet godina. Kriva zato što je živa i prisutna.

Ako ste gledali Šindlerovu listu, sjećate se sigurno Amona Gotha i njegovog snajperskog pira po Aušvicu. E to se isto dešavalo u našoj stvarnosti, tu Prijedorčanima ispred vrata.

Tako je ubijena Emira.

Logoraš Hariz Halilović će reći: “Scena Emirine egzekucije bila je poput onih iz filma ‘Schindlerova lista”. Mislim da je trnopoljski Amon Göth, stražar Dragan, bio iz Gline, u Hrvatskoj. Gdje li je danas stražar iz Trnopolja? Ako ga nije stigla neka Božija kazna, ljudska sumnjam da jeste”.

Hariz je bio i ljekar u logoru, kako sam kaže pod debelim znakovima navoda, jer je kao bolničar pomagao kako je znao i umio ostalim logorašima. A šta je sa istinskim ljekarima? Pa pobijeni su. Najjedostavnije, četnici su u okviru prijedorskog genocida izvršili i elitocid pobivši prijedorske ljekare nesrbe. Oni koji su imali sreće, protjerani su.

Hariz je danas univerzitetski profesor u Australiji. I danas čuva pismo natopljeno Emirnom krvlju. Kaže, pismo sam sačuvao kao dokaz zločina i kao dokaz postojanja djevojčice Emire. Jednom, kad se škola u Trnopolju nazove po Emiri Mulalić, donirat ću to pismo školi.

Da se kladiš u kutiju cigareta

O gađanju ljudi iz zabave, o ubijanju krvničkom, o igranju snajperista nešto više će reći Haaškom tribunalu bivši inspektor Državne bezbijendosti Predrag Radulović.

Pričao je tada o Omarskoj, ali isti “recept smrti“  bio je i u Trnopolju: “Ja sam se popeo u prostoriju koja se nalazi iznad društvene ishrane. I onda sam pogledao kroz prozor koji gleda na pozadinu te zgrade gdje je bio velik prostor, uglavnom sav je bio u travi. I gledao sam i vido na dva, tri mjesta siluete. Ljudi su to bili. Ja sam pitao šta se ovo dešava, ko je ove ljude natjerao da leže na ovom suncu, da ih muči i maltretira?  Onda mi je jedan iskusni radnik Službe nacionalne bezbijednosti rekao, jel’ se ti praviš lud il’ si ćorav?

Ja sam ga upitao u čemu je problem.

‘To su mrtvi ljudi.’

Kako mrtvi ljudi?

‘Ubijeni su sa krova.’

Takmiče se pripadnici određenih oružanih formacija ko će koga gdje pogoditi. To se kladilo u pivo. Znači ljudski život je bio vrijednost jednog piva. Ili kutije cigara.“

Eto tako, sad imamo sklopljen mozaik ubistava već zarobljene djece.

A Emira je jedno od 102 ubijena prijedorska djeteta. Ubijena je sa svojih pet godina samo zato što je rođena kao Emira, e ne neka Svjetlana ili Dragana. A ubio ju je neki Dragan, samo zato što je bio vojnik zločinačke ideologije, samo zato što je bilo legalno i poželjni ubijati Bošnjake i Hrvate, kao da su divlje zvijeri, ubijena je samo zato što su na početku stradanja svi ti ljudi bili obilježeni bijelim trakama.

Genocid je mogao početi.

Da si smrt, tri puta ponovljena

I šta je bilo sa tijelom djeteta?

Zapravo, možda bi ovdje tek počela priča, koja prevazilazi u pojedinim segementima i onu iz “Šindlerove liste“, jer ako mislite da mrtvom djetetu pripada mir, varate se. Ooo, kako se varate!

Tijelo ubijenog djeteta završilo je prvo u Banjaluci, ali porodica pet dana nije mogla da ga preuzme. Otac Emir je nekako namolio srpske vlasti da ga u pratnji iz logora Trnopolje odvedu do mrtvačnice banjalučke po kćerkino tijelo.

I tek onda počinje kalvarija:

“Ukopali smo je kraj džamije u Trnopolju. Poslije par godina pošalje me žena iz Amerike da nišan stavim djetetu. Dođem, nema djeteta, iskopano, ne znam šta je, ali se gubi svaki trag kostima”, kaže otac Emir Mulalić.

Emiru je ubio neki Dragan, samo zato što je bio vojnik zločinačke ideologije, piše autor (Ustupljeno Al Jazeeri)

Možete li zamisliti:

Prvi šok zarobljavanje djeteta. Pa ubistvo djeteta. Pa zabrana ocu da preuzme tijelo djeteta. Pa improvizovana sahrana djeteta. Pa nestanak tijela djeteta.

Ciklični krugovi pakla, koji ne prestaju i nakon agresie, zločina i genocida. Pakao koji se rasteže na poslijeratnu zbilju i traje do današnjih dana.

Članovi porodice su dali krv na analizu u ”kući mrtvih” u Šejkovači i tek 2016. su im javili da su pronađene kosti u susjednom selu.

Nakon svega otac Emnir Mulalić će kazati: “Uvijek ćemo se nadati da je ona tu negdje. Mi se uvijek nadamo i živjet ćemo u tom ubjeđenju da je ona tu negdje”.

Da si Emira

I zaista Emira je tu negdje iznad svih nas, zajedno sa 101 svojim ubijenim vršnjakom. Ona je tu oko nas, u nama, ne da nam mira dok pravda ne izađe na svjetlo istine. Emira je i duša duše svakog od 3.172 ubijena ljudska bića u prijedorskom genocidu. Emira je u dušama preko 50 hiljada duša zauvijek protjeranih.

Emira je ukucana i u podsvijest onih Prijedorčana koji skoro tri decenije poslije mučki šute na zlo koje su odobrili i šutnjom aminovali. I kad nastoje svoju savjest ubiti Emira im onako mrtva, a življa od svih njih to ne dozovoljava.

Emira je ubijena sa pet godina. Emira bi danas imala 34 godine. Bila bi majka. Bila bi srećna žena. Pomagala bi svijetu oko sebe i gradila i taj svijet. Neko će reći, nema Emire, ali je ima itekako.

Od one žice trnopoljske pored koje se samo spustila, od onog mezarja iz koga je bagerom iskopana, iz one masovne grobnice iz koje je izvađena, od onog smiraja zemnih ostatak koje je našla u Kamičanima kraj Kozarca, Emira je svaki dan sve življa, nadrasla je odavno ovaj svijet, svijet zločinaca na slobodi, svijet žrtva o kojima se ništa ne zna.

Samo smo se trabali kleknuti, spustiti ruku na zemlju krajišku i ona bi nam sama ispričala ovu priču. Priču koja kazuje kako se tog 22. oktobra 1992. u 15 časova Emira Mulalić sa svojih pet godina vinula u svjetlost, da nam svima osvijetli put.

Nikad više!

Da se ne zaboravi!

Danas je dan Bijelih traka i Dan početka prijedorskog genocida!

Za Emiru i sve Emire ovog svijeta ubijene zločinačkom rukom!

Autor: Dragan Bursać

Izvor: Al Jazeera Balkans



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime