Kao čovjek vjernik pandemiji coronavirusa pristupam sa dva aspekta – jedan je da se pridržavam uputstava i ograničenja, a drugi je da to kao i sve ostalo gledam kroz teološku dimenziju to jeste da je sve u Bozijim rukama i da je susret sa Gospodarom svih svjetova finale postojanja za svakog pojedinca.
No dok još bitstvujemo na ovom svijetu smatram da čovjek treba dati sve od sebe uvijek imajući cjelokupnu sliku nastalih situacija.
Tektonski poremećaji koje za sobom vuče pandemija, čija glavna jačina u odnosu na sve prošle pandemije iz bliske ili daleke prošlosti se ogleda u snazi marketinga globalno uvezanog dunjaluka protkane pozadinskim interesima, neće se odražavati kroz samo oboljenje nego kroz ekonomske katastrofe koje će za sobom vuci vjerovatno uspostavljanje novih poredaka i odnosa u svijetu počevši vjerovatno od implantacije čipova pod paskom zaštite od infekcija do raznih drugih mehanizama i trendova koji će se pojaviti, sto bi se u narodu reklo “nova podjela karata”.
U tom kontekstu mjere koje se poduzimaju moraju da sadrže u sebi cjelokupnu implikaciju na sistem i društvo, a nipošto selektivno da se urade čime mogu doprinijeti da primarni problem postane nebitan.
Šta to znaci? Ako država nastupa na način da stvari preuzima u svoje ruke i određuje pravila igre onda mora tu utakmicu da odigra do kraja, a ne selektivno, sebično i bez strategije. Kako? Preko noći je država ugasila nekoliko segmenata ekonomije. Nas narod koji dobrim djelom živi od danas do sutra sada kada ostane i bez posla može se desiti da samo u Sarajevu na desetine hiljada ljudi se suoče sa egzistencijalnim problemom, a onda taj broj multiplicirajte sa članovima porodice i eto problema zeznutijeg od Corone. Kolaps, neimaština, kradje, pljačke, anarhija teško da će biti zaustavljene i uvodjenjem policijskog sata. Takve posljedice su gore nego kad bi rekli: “hajmo se ponašat kao da se ništa ne desava, nek se svi zarazimo virusom, prebolovacemo ga na nogama bez da ćemo raditi invaziju na bolnice, ko se izvrne takva mu je sudbina” i tu bi i bio kraj do iduće pandemije. Emotivno bi bili skrhani zbog gubitka voljenih starih osoba, ali kao društvo, sistem i ekonomija nastavljamo dalje.
No posto nije posrijedi ovaj scenario nego intervencionistički onda on mora da ide do kraja, a to znaci da banke moraju da uspostave sistem reprograma kredita i besprekidnog plasiranja novca u privredu, država da smanji namete i preuzme odredjene obaveze, a da se svim uposlenim čije branše rade bilo iz privatnog ili javnog sektora bez izuzetka se odredjeni procenat odbija od plate koji bi išao u fond iz kojeg bi se davao vid minimalca za preživljavanje svima koji ostanu bez posla, a koji bi zauzvrat ponudili svoje usluge državi kao vid crvenog krsta ili polumjeseca u pomoći suzbijanju pandemije tipa da kupuju namirnice starijima da ne izlaze iz kuca i tako dalje da ne nabrajam.
Intervencionizam se mora odigrati do kraja, nipošto selektivni pristup, jer je to uvod u katastrofu, čime će se pojaviti neko drugi da upravlja sa nama, ako sami nismo u stanju kako bi se izbjegao haos.
