Srpska pravoslavna crkva – institucija duhovnosti ili fašizma

Autor: dr. Jahja Fehratović, predsjednik BDZ Sandžaka

Sramotne izjave srpskoga patrijarha Irineja prilikom posjete Petrovoj crkvi u Novome Pazaru svjedoče da u srpskom crkvenom vrhu još uvijek vladaju mračne sile koje su u mnogome i dovele do balkanskoga krvoprolića devedesetih godina.

Iz niza uvrjedljivih i najblaže kazano fašističkih stavova koje je patrijarh Irinej uputio kao poruku svom narodu o njegovim komšijama s kojima vijekovima žive u priličnoj harmoniji i dijele dobro i zlo kuljaju riječi neskrivene mržnje, ponižavanja i prijetnji koje izazivaju nelagodu i mogu dovesti do međunacionalne i međuvjerske mržnje na još uvijek trusnom sandžačkome i srbijanskome tlu. Nakon što je na samom početku patrijarhske karijere 2010. godine imao težak ispad prema muslimanima, za koji se poslije javno izvinuo i muslimani mu širokogrudo oprostili, za današnje fašističke izjave ne može se naći opravdanje i ne može se reći da ih je nesmotreno izrekao, već smišljeno birajući mjesto i vrijeme kada i gdje će javno ispoljiti svoju islamofobiju i nacističko opredjeljenje.

Drevna ilirska katedrala koja je kasnije pretvorena u ortodoksnu bogomolju Petrova crkva u Deževi kod Novoga Pazara, Bošnjacima i muslimanima Sandžaka najmanje je dva puta ostala u crnom sjećanju. Prvi puta kada su na Deževskom saboru 1282. godine utemeljivač dinastije Nemanjića Stefan Nemanja i njegov tek zamonašeni sin Rastko izvršili prvi pogrom bogumila i na najsvirepije načine pogubili, prema srpskim izvorima, oko 260.000 bogumila. Ukoliko srazmjeru te brojke računamo sa tadašnjim brojem stanovnika Balkana, ona bi se mogla mjeriti sa više miliona ubijenih s ciljem etičkog istrjebljenja.  Drugi puta opet na saboru u Deževi kod Petrove crkve 16. 9. 1990. godine kada je Vuk Drašković u naletu fašizma zaprijetio: „Svaki onaj ko u ruku, ovom raškom zemljom, stegne turski barjak, ustaški barjak, albanski barjak ili bilo čiji drugi barjak sem srpskog, ostat će i bez ruke i bez barjaka!“, i tada je krenula dvodecenijska golgota bošnjačkoga i muslimanskoga stanovništva – otmice, ubistva, likvidacije, represije, tortura i etničko čišćenje zapadnih i južnih dijelova Sandžaka. Evo, i danas 14. 5. 2014. godine treći put jedna strašna poruka prema Bošnjacima i muslimanima sa istoga mjesta i to od strane najznačajnijeg ovdašnjeg pravoslavnog poglavara koja se mora tumačiti kao zvanični stav Srpske pravoslavne crkve.

Bošnjaci i muslimani nemaju ništa protiv svetinja i svetaca drugih naroda i pripadnika drugih religija, respektiraju ih i uvažavaju, tome ih uči i časna vjera islam – „Nama naša vjera, vama vaša vjera“ (stoji u Kur’anu) – ali isto tako ne mogu ostati ravnodušni na pokušaje nipodaštavanja svojih svetinja od strane velikodostojnika drugih vjera. Irinejeva aluzija da su Bošnjaci potomci Rastka Nemanjića koji su bili primorani preći na islam najblaže kazano jeste neistinit iskaz koji opovrgavaju historijske činjenice, jer su preci Bošnjaka dobri Bošnjani baš zbog progona Nemanjića, bliskosti i čistote vjere islama Osmanlije i Mehmeda el-Fatiha dočekali kao spasitelje, što su i demonstrirali ne samo u Jajcu već na cijelom svom životnome prostoru od Bugarske (Pomaci) preko Makedonije i Kosova (Albanci, Torbeši i Goranci) do Sandžaka i Bosne (Bošnjaci). Uz to što je neistinita ova tvrdnja je i krajnje zloslutna jer Bošnjaci ne mogu zaboraviti ono što su Nemanjići uradili njihovim precima, makar se patrijarh pozivao na izjavu jednog od bošnjačkih političara koji uistinu skoro jeste izjavio nešto slično tome da je sveti Sava njegov predak. Srpska crkva nema pravo na osnovu stava jednog pojedinca osuđivati ili prisvajati cijeli jedan narod. To je individualni stav, i kao takav se mora i uzeti. Ukoliko im je toliko stalo do ovog izrabljenog sandžačkog političara i ukoliko on osobno to želi, Bošnjaci će, sa žaljenjem, prihvatiti i tu činjenicu, iako vjerujemo da je dotični takvo što izrekao usljed dodvoravanja srpskome narodu i svog ličnog poltronskoga odnosa spram vlasti, što je, donekle, moramo priznati, jadnije čak i od slučaja bivšeg muslimana Emira Kusturice koji je, na žalost, otvoreno prešao u pravoslavlje.

Bošnjaci i muslimani iz svoje urođene humanosti ne žele nikome zlo, te će ovu direktnu provokaciju shvatiti samo kao upozorenje da duhovne institucije srpskoga naroda još uvijek gaje hegemonizam i fašističku ideologiju, ali smo duboko uvjereni da većina srpskoga naroda ne dijeli iste stavove, pogotovu ne Srbi sa prostora Sandžaka koji su uvijek kod svojih komšija muslimana i Bošnjaka uživali duboko poštovanje i sa njima imali korektne susjedske odnose. A srpski patrijarh i SPC će ovoga puta morati mnogo više da se pomuče kako bi im povjerovali da nisu mislili onako kako su kazali, kao što je to bila Irinejeva isprika 2010. godine nakon što je brutalno uvrijedio muslimane.