Srpska akademija nauka i umjetnosti negirala bosanski jezik

1
15

gramatika

Sarajevo, Banjaluka, Srbija – Odbor za standardizaciju jezika Instituta za srpski jezik Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) objavio je saopćenje o statusu bosanskog ili bošnjačkog jezika, koje je potpisao predsjednik odbora dr. Ivan Klajn. Prenosimo ključne dijelove ovog saopćenja.

Već nekoliko godina novinske stranice pune tekstovi o različitim pitanjima vezanim za status tzv. bosanskog jezika, i to ponajviše u Srbiji i Republici Srpskoj. Tako čitamo da „Bošnjaci ne razumiju srpski jezik”, da je u Novom Pazaru i Prijepolju blokirano na stotine sudskih predmeta zbog nedostatka „prevodilaca na bosanski jezik” sa srpskoga, da je „Ministarstvo pravde Srbije objavilo oglas za postavljanje stalnih sudskih prevodilaca za bosanski jezik”, da je ministar prosvjete obećao da će se na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru vršiti „obuka za bosanski jezik”, da đaci bošnjačke nacionalnosti u Republici Srpskoj neće da prihvate knjižice ni svedočanstva u kojima je jezik nazvan „bošnjačkim” a ne „bosanskim” itd.
Dva su pitanja na koje lingvistika mora dati odgovor. Postoji li „bosanski jezik” kao jezik različit od „srpskog jezika”? Moraju li Srbi upotrebljavati naziv „bosanski jezik”, na kojem insistiraju Bošnjaci?

Prvo pitanje tiče se pitanja jezičkog identiteta. Od deset međunarodnih dokumenata u kojima se spominje status jezika – uvijek se govori isključivo o jezičkim pravima pojedinaca i pripadnika nacionalnih manjina. Nigdje se ne spominju jezička prava naroda, niti država, a kamoli da se propisuje pravo naroda da svoj jezik nazove svojim imenom, a ni u jednom od dokumenata ne navodi se eksplicitno kada jedan jezik treba smatrati posebnim jezikom.

O identitetu jednoga jezika, o dovoljnim razlozima za proglašenje nekog idioma za poseban jezik, posredno se govori jedino u Evropskoj povelji o regionalnim ili manjinskim jezicima gdje se kaže da su regionalni ili manjinski jezici oni jezici koji su tradicionalno u upotrebi na određenoj teritoriji jedne države od strane državljana te države koji čine brojčano manju grupu od ostatka stanovništva i koji su različiti od zvaničnog jezika te države, što ne uključuje dijalekte zvaničnog jezika te države ili jezike radnika migranata. Zaključak je da dva ili više idioma koji se ne razlikuju ne mogu lingvistički (naučno) biti posebni jezici, što će reći da jedan ne može biti većinski a drugi manjinski.

U saopćenju se navode jedinstveni stavovi bošnjačkih lingvista (Alija Isaković, Midhat Riđanović, Ibrahim Čedić…) koji unisono tvrde da između bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika nema suštinske razlike. U pitanju je, prema njima, samo pravo naroda da imenuje jezik onako kako ga je tradicionalno imenovao, odnosno, da narod u BiH govori jednim jezikom…

Prema bošnjačkim lingvistima, razlika između srpskog i tzv. bosanskog jezika je samo u imenu. A Bošnjaci hoće da jezik kojim govore zovu „bosanski”, nikako „bošnjački”. Ako se taj naziv shvati kao izraz „simboličke” a ne komunikativne funkcije, onda treba podsjetiti da nijedan narod ne mora prihvatiti naziv za jezik koji je u običaju kod drugog naroda. Ne mogu Slovenci Srbima nametati da jezik kojim govore i Srbi zovu „slovenski” kad ga Srbi zovu „slovenački”, niti Romi mogu zahtijevati da jezik koji oni zovu „romani” i Srbi tako (a ne „romski”) zovu.

Od naziva „bošnjački narod”, koji su Muslimani sami izabrali, može se jedino i isključivo napraviti naziv bošnjački jezik, kao što je rečeno i u prvoj odluci Odbora od 13. februara 1998. godine. To je posebno važno za Republiku Srpsku, u čijem Ustavu stoji: „Službeni jezici Republike Srpske su: jezik srpskog naroda, jezik hrvatskog naroda i jezik bošnjačkog naroda”. Naziv bošnjački jezik odgovara nazivu bošnjački narod, dok bi naziv bosanski jezik odgovarao terminu, nepostojećeg, bosanskog naroda.

Iz svega proističu nužni zaključci:
Da bi dva jezika bili posebni jezici, oni moraju biti različiti po lingvističkim kriterijumima (genetskom, strukturnom i komunikativnom). To nije slučaj sa „bosanskim jezikom” kad se on posmatra u odnosu na srpski jezik, jer i svi bošnjački lingvisti tvrde da su bosanski i srpski jezik različiti samo po imenu, ali da se prema lingvističkim kriterijumima radi o istom jeziku. Jasno je da „bosanski jezik” ne može imati ni lingvistički ni pravni – nego samo simbolički – status posebnog jezika, pa se na njegove govornike ne mogu primeniti „Ustavom i zakonom zagarantovana prava da se sudski i upravni postupak vodi na maternjem jeziku stranke”, jer se postupak na tom jeziku vodi i kad se taj jezik zove npr. srpskim ili hrvatskim.
Naziv koji za jedan jezik koristi jedan narod ne mora biti naziv jezika kod drugog naroda. Prema tvorbenim pravilima srpskog jezika od „srpski narod” izvodi se ekvivalentan naziv „srpski jezik”, od „hrvatski narod” izvodi se „hrvatski jezik”, a od „bošnjački narod moguće je jedino izvesti bošnjački jezik”, a nikako „bosanski jezik”. U srpskom jeziku jedino je ispravno jezik kojim govore Bošnjaci zvati „bošnjačkim jezikom”.

Nema nikakvog ni lingvističkog ni pravnog osnova proizvoditi nekakve „tumače za bosanski jezik”, niti pak izvoditi posebnu nastavu na „bosanskom/bošnjačkom” jeziku, jer svi koji znaju srpski jezik znaju podjednako dobro i „bošnjački”, i obratno. Državne institucije Republike Srbije i Republike Srpske moraju toga biti svjesne, i u skladu s tim moraju i djelovati, piše u saopćenju Instituta za standardizaciju jezika.

(Politika.rs)


Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime