Srebrenički glas iz tišine

0
3

39- zene srebrenice  JPGSrebrenica – Bol koju nosi u sebi zbog silovanja što ga je preživjela nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine, vidljiva je i na njenom licu. Međutim, kaže da više ne plače, ali najviše voli kada je sama.

O onome što je preživjela u julu 1995. godine, u vrijeme činjenja genocida u Srebrenici, ova žena, čiji je identitet poznat redakciji BIRN – Justice Reporta, nikada nije javno ispričala.

Razlog zašto o tome ne priča, niti je prijavila policiji, jeste što joj je teško da se prisjeća, i pokušava to izbjeći.

“Nikada nisam kontaktirala Tužilaštvo, jer možda mi neće vjerovati, reći će mi da izmišljam. Mada, bilo je svjedoka koji su vidjeli kako sam izgledala. A još uvijek me strah, ne mogu da pričam. Neke sam detalje zaboravila… No, ne možeš zaboraviti ono… Teško mi je”, objašnjava žena koju je silovao vojnik kojeg sada ne bi mogla prepoznati.

Njenu priču donosimo u cijelosti, a zbog traume koju je preživjela štitimo njen identitet.

“Živjela sam u Prohićima, kraj jezera u blizini brane na Perućcu. Tu sam se udala 1987. godine. Djeca su poslije došla… Nisam radila, ali živjelo se dobro. Imali smo zemlju, stoku i bilo nam je lijepo.

Sjećam se godine kada je počeo rat. Bilo je proljeće. Posijali smo krompir i buraniju. No, sve je to ostalo…

Iznad jezera nalazi se planina. Odatle je počelo da puca. Na početku, nama je bilo zanimljivo da gledamo kako i gdje granate padaju. I vidimo iz Srbije kad pukne, a padne blizu naših kuća. Mi iziđemo, a ono plamen. Jednom je tako sedam granata palo oko naše kuće. Počeli smo da se skrivamo. Sa djecom sam se krila po pećinama, a spavali smo u vodenici. Muž je s komšijama čuvao neke straže.

Ubrzo smo svi iz sela krenuli ka Srebrenici. Tako i mi. Nećemo ostajati sami.

Tada sam mislila da će kratko trajati i da ćemo se vratiti našim kućama. Moj muž se samo vraćao po hranu… U Srebrenici nije bilo hrane. Narod se mučio jer nije imao šta da jede. Brašna nam je najviše falilo. I soli.

Nas šestoro je živjelo u jednoj kući. Jedno vrijeme smo imali kravu, ali to nam je neko ukrao. Snalazili smo se na razne načine. Moja sestra je nešto šila na mašinu, a ja sam to prodavala za brašno.

Išli smo i u Žepu po hranu. Do tamo hodaš cijelu večer, pokupiš nešto hrane i onda sljedeću noć opet putuješ. Moj muž je išao više puta u Žepu, a ja samo dvaput. Ali taj jedan put je bilo opasno jer smo upali u zasjedu. Svekrva je mislila da sam poginula. Ali nekako smo se uspjeli izvući, nas nekoliko u toj grupi.

Na dan kada je pala Srebrenica, 11. jula 1995. godine, muž je došao sa straže. Sjećam se da je donio neke konzerve i kaže: ‘Neka imaš djeci.’ Rekao mi je: ‘Gledaj djecu i vidimo se u Tuzli.’ On je otišao s drugim muškarcima preko šume. S djecom sam oko sat vremena hodala do Potočara. Granate su padale. U onom strahu, ti ne gledaš puno oko sebe. Samo sam djecu držala uz sebe. U Potočarima smo ušli u jednu zgradu, pa podu je bila voda.

Ostavila sam djecu sa starijima, i sa jednim rođakom krenula do polja da uzmem sijena da djeca mogu leći.

Naišli su vojnici i njega odveli iznad, a mene ispod te kuće. Mlad je bio taj vojnik, sad ga ne bih mogla prepoznati.

Uveo me je u jednu prostoriju i uperio pušku u mene. I potrgao mi majicu. Bila je bijela majica na meni. Imala sam na sebi i dvoje pantalone. Govorio mi je da skinem pantalone. Ja u onom strahu, nisam ih mogla skinuti. On je sve pokidao. Znam da me je pitao nešto, ali ja… Koliko sam bila uplašena, ja sam zanijemila.

Samo sam mislila na svoju djecu. Rekoh: ‘Ubit će me, ostadoše djeca, nema ih ko gledati.’ Samo sam molila da me ostavi živu, pusti da idem.

Srećom, neko ga je zovnuo i ja sam izišla. Bila sam sva crna… Nisam mogla ništa pričati. Samo sam plakala, ništa drugo nisam mogla. Samo sam rekla jetrvi da ne ide u blizinu one kuće, da ne bi i nju.

Moj svekar, misleći da plačem za mužem, tješio me je govoreći da ćemo se ubrzo sastati.

Tu večer sam djecu pokrila po glavi jer su vojnici dolazili, gledali ima li ko… Ujutro sam izišla i krenula autobusima zajedno sa djecom. Ušli smo u autobus. Svekrvi sam dala sina. Kada smo stigli u Tuzlu, tražila sam i čekala muža. Nije došao. Ukopali smo ga prije dvije godine u Potočarima. Tijelo mu je nađeno u Kamenici.

Poginuli su mi i rođak, djever, njegov 17-godišnji sin i moj svekar, kojem nisu dali da s nama iz Potočara krene autobusima ka Tuzli. Svekar je bio 1932. godište. Sjećam se kada su ga odvajali, samo je držao moju djevojčicu za ruku i u nju gledao.

Kada smo bili u Tuzli, dolazile su televizijske ekipe i snimale žene koje su silovane, ali ja nisam mogla da pričam.

Teško mi je da o tome pričam. Išla sam kod psihijatra nekoliko puta, dao mi je neke tablete. Nisam išla na preglede”, završava svoju priču žena koja ni skoro 20 godina od počinjenog genocida ne može da nađe smiraj zbog onog što je preživjela.

Nakon što je Vojska Republike Srpske (VRS) zauzela Srebrenicu 11. jula 1995. godine, muškarci, među njima starci i dječaci, odvojeni su od žena. Prema presudama Haškog tribunala i Suda BiH, tada je ubijeno oko 8.000 muškaraca. Žene i djeca su autobusima prevezeni u Tuzlu, koja je bila pod kontrolom Armije BiH (ABiH).

(BIRN)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime