Srebrenica jučer, danas, sutra…

0
8

Piše:  Dr. Edis Rastić

Tarik_Samarah_ruka_u_ruciI
Bješe to vreo i sunčan julski dan. Muhe su nasrtljivo dosađivale, a sunce je bespoštedno peklo. Gužva… Galama… Iznemoglo gledajući preneražena svjetina hrlila je čas tamo, čas amo… Čuo se plač beba, zbunjući žamor, topot koraka te ogromne mase ljudi koja se, poput sardina u konzervi, našla u Potočarima. Halil, dječačić od svojih četrnaestak godina, sav žgoljav i iznuren, grčevito je držao svoju mater Merjemu za ruku ne puštajući je niti jedne sekunde. Njegovo dječačko srce lupalo je poput doboša, k’o da hoće da iskoči iz prsa. Slutio je nešto, iako bješe maksum. Slutio je nešto loše… Neki crni oblaci nazirali su se sa istoka.

– Sine, biće sve u redu – bojažljivo je prošaptala Merjema i uzvratila na stisak djetinje ručice.
– Još ovo koji dan pa ćemo vidjeti babu i brata. A, ako Allah da, biće i prohe i kvare koliko ti duša išće, a naći će se i pokoja kocka šećera – nasmiješi se ljubazno Merjema, najednom ozarena podsjećajući tako na one sretne dane bez rata kada je u miru i rahatluku sa svojom djecom i mužem Hilmom eglenisala.
– Doći će tebi tvoj brat Mujo pa ćete povazdan lopte igrati. Ne da majka dušicu svoju – tepala je Merjema svome sinčiću, jedinoj vrijednosti koju je u tom trenutku zasigurno imala uza se i za kojom poče da osjeća neku zebnju u dubini svojega bića, zebnju od koje joj tijelo poče bjesomučno drhtati.
Najednom besjedu između majke i sina prekinu bujica ljudi koja pohrli u susret nekolicini vojnika sa kokardama, koje su grozničavo pratili ljudi sa kamerama i fotoaparatima, i još nekoliko uniformisanih lica sa plavim šljemovima koji su zvjerali poput posjetioca zoološkog vrta u vidno napaćeni i izmrcvareni narod iza improvizovane žice koja je u sveukupnom dojmu tjerala na zaključak da se vrijeme vratilo i da je Aušvic opet sadašnjost. Svi su bili vidno uplašeni, u stanju panike gurali su se prema vojnicima, čak su i gazili jedni preko drugih u svoj toj halabuci, haosu, prašini, znoju i suzama… Nekim čudnim odabirom sudbine u svoj toj gunguli Halilov prijatelj, dvanaestogodišnji Izudin, plavušan, naivnog i veselog pogleda, nađe se tik ispred jednog od vojnika koji se, sirovo tapšući ga po obrazu, kao da bješe primoran na nježnost, i ne gledajući u hudo dijete kao u insana, obrati široj masi i reče:
„Svi koji žele da ostanu mogu da ostanu. Svi koji žele da napuste ovu teritoriju također mogu. Obezbijedili smo dovoljno i autobusa i kamiona, bit ćete prebačeni do Kladnja.“
Po završenoj TV maskaradi namršteni glavati lik, sa rukama na kukovima podbočenim, onako šepureći se poput pauna, hvatajući posljednje kadrove TV kamera za taj dan, bezvoljno dijeleći srebreničkoj dječici slatkiše, napusti lokaciju.
Dan je sporo proticao. Uskomešani narod se najednom smirio. I najpametniji su zašutjeli i taj muk je bio možda nešto najstrašnije što se zbilo tog 11. jula 1995.

II

Hilmo je sjedio šćućureno u punom kamionu. Prevozili su ih negdje, sam Bog zna gdje. Bilo je polumračno i sumorno, zagušljivo i prljavo. Mogla se osjetiti samo nemoć. Na kraju kamiona sjedio je četnik nalakćen na pušku, sav neuredan, zamašćen i s nekakvim podsmjehom u očima koji nikoga od prisutnih nije mogao ostaviti ravnodušnim. Tišina… Oboreni pogledi, briga, strah i neizvjesnost su bili jedini saputnici ove nekolicine. Leden znoj prekrivao je Hilmino čelo, koža se bješe sva naježila, a neopisiva muka ga stisnu, skoro da je povratio. Vozeći se tako besciljno sa ostalima u grupi, prisjećao se svoje porodice, porodičnog života, svojega kraja, razmišljajući koja sila natjera njegove komšije da udare najednom tako divljački na sve što bješe muslimansko. Sjećao se svoje Merjeme, njihovih višesatnih ašikovanja pred pendžerom Asim efendije, Merjeminog poočima koji ju je kao djevojčicu od svega pet ljeta prisvojio i koji im je rado dao blagoslov da se uzmu. Nezaobilazna oaza u njegovim mislima su bili dvojica njegovih sinova, dva sokola Mujo i Halil, te njihovi brojni nestašluci. Sve je to sada bilo daleko od njega, a sve je to tako silno želio dovesti u sadašnjost. Ah, da je samo mogao makar na tren… Hilmine misli prekinu naglo zastali kamion i grubi glas stražara koji viknu: „Izlazite marvo!“ – te ih kundakom poče ćuškati jednog po jednog iz kamiona. Pod pratnjom uz nacionalističke poklike, masne psovke i pokoju ćušku odvedoše Hilmu i njegovu družinu u gimnastičku salu osnovne škole u Grbavcima. Ušavši unutra Hilmo vidje unezvjerene poglede vidno preplašenih ljudi. Bilo je tu i njemu poznatih lica. Bio je tamo i Hidan, Hilmin školski ahbab, i Zulfo pekar i Nurija, komšija Hilminih roditelja… Puno poznata svijeta. Vrata se najednom iza njih zalupiše i ta pretrpana sala postade Hilmino boravište. Bez oklijevanja se Hilmo zaputi da poselami svoje poznanike, prijatelje i komšije. To je bio možda jedini trenutak koji je makar na tren smaknuo breme sa Hilminih pleća i dopustio mu da bar i na trenutak udahne zrak punim plućima, čak se u par navrata i nasmijao, sit se ispričavši sa svojim jaranom Hidanom. Kada se jedini dnevni događaj, dolazak nove grupe završi, najednom se nadoveza tema o tome šta se dalje čeka u ovoj sali i šta će se dalje zbivati.
– Mah, nemamo se zašto toliko sikirat bolan, ljudi smo majku mu. I oni su ljudi. Ima naših gorih nego njihovih, sve će ovo dobro da se završi- veli Hidan.
Na to će ti Zulfo, onako ljutito, sav zajapuren u licu, podignutog glasa.
– Kako te nije sramota, Hidane! Pa svu su ti skoro familiju poklali, a ti im tetošiš i pričaš neke gluposti, aman aman…
– Dobro de, ljudi, nemojmo se sada svađati. Nije ni vrijeme a ni mjesto, sabur – promrlja grubi glas čovjeka sa ćoška sale. Bješe to Salko efendija, svima dobro poznati mjesni imam.
Kada se malo strasti smiriše najednom se dinamika života u sali vrati na staro – tišinu, čekanje, beznađe, nervozu…
U kasnim popodnevnim časovima otvoriše se zamandaljena vrata gimnastičke sale i jedan četnički oficir sa svojom pratnjom uđe, tutnjajući poput vjetra. Autoritarno se obrati iznurenoj skupini koja cio dan nije ni koricu hljeba u usta stavila niti je vode pila.
– Ovi vas vaši u Tuzli neće pa sad ja moram o vama da brinem, reče.
To je bilo jedino čime se obrati, te onako osoro i grubo iziđe iz sale i opet nastade tajac. Niko nije znao ni zašto ni kako ni zbog čega sve ovo…
Noć je. Tišinu u goloj i zastrašujuće mračnoj sali je prekidalo poneko mrmljanje, katkad hrkanje onih koji su u tom ludilu mogli zaspati i zlosutni zvuk sove izvana. Napolju se naziraše sjene ljudi koji okolo hodaše. Hilmo začu zvuk kamiona koji se zaustavi, po svemu sudeći, ispred sale. Možda se u tom trenutku ponadao da će doći do neke informacije i da će ovaj svoj obesmišljeni boravak uspjeti da objasni zdravom razumu i da će se svo ovo iščekivanje najzad okončati, možda je došao kraj nedoumicama, možda ima vijesti i od Merjeme, možda… Ali ne! Sve je to uzalud… Najednom se začuše žestoki rafali nedaleko od sale, jauci, krici… Tutnjalo je više od pola sata. Fijukali su meci, pa su se razlamali krici i tako u krug… Strašno, nestvarno… Tog momenta svi su dobili odgovor na svoje pitanje…

III

Mujo je bio momčić od petnaestak godina kada ga je rat zatekao. Išao je u školu i marljivo učio, htio je biti hećim. Tu njegovu silnu želju jako je podupirala njegova voljena majka Merjema, vidjevši u njemu jaku i stabilnu ličnost koja je itekako mogla zadužiti svijet naukom. On je bio Halilov zaštitnik i najstrožiji kritičar njegovih djetinjih „prekršaja“. Kako su se samo njih dvojica voljeli i od te silne ljubavi, k’o sva braća što znaju, povazdan „tukli“…
Već satima Mujo hoda nepreglednim šumama sav iznuren, kaljav, bos, gladan i žedan. Na putu je vidio skoro na svakom koraku raznijeta tijela, ranjenike, izbezumljene ljude, ali uvijek bi nastavio da korača dalje. Iz raznih pravaca su pristizali očajni ljudi, formirala se pozamašna kolona. Neko naredi da se ranjenici nose sa sobom. Jedan iz kolone je prišao nepomičnom tijelu i uzeo glavu mrtvaca u ruke, iako su ga upozoravali da ispod tijela može ležati mina. No, on je samo kazao:
-Ovo je moj sin…
Bilo je oko pedesetak ranjenika. Najednom, hodajući tako dezorijentisani, Mujo i kolona kojoj je pripadao, upadoše u četničku zasjedu. Zavlada potpuni metež, svi se razbježaše na sve strane, zvuk pucnjeva se prolamao bespreglednom šikarom, ranjenici ostadoše prepušteni četnicima. Četnici ih bjehu potpuno opkolili. Očajni ljudi su se spremali na predaju. Formirali su grupu za pregovore od četiri-pet ljudi. Jedan od njih bješe Nazif iz Bratunca. Neko od četnika iz zasjede ga prepozna pa reče:
– Otkud ti ovdje, jebo te Alija…
– Nemojte da nas dirate, nismo ništa krivi! – govorili su uspaničeni ljudi u koloni.
– A ko je pucao oko Srebrenice?- uzvraćali su drugi.
Postrojili su ih. Prvo su odvojili jedan dio bliže šumi za streljanje. Mujine usne su se zalijepile, potpuno zanijemile, brada je počela da mu jako podrhtava. Čula se komanda da se puca po njima. Mujo se od straha bješe umokrio. Osuo se rafal, počeli su bježati, Mujo je sletio sam niz neku strminu, pa potom u šumu, kotrljao se tako naglavačke, i sav izudaran najednom se zaustavi. U podnožju naiđe na veliki broj izbezumljenih ljudi. Posvuda mrtvi i ranjenici koji jauču. Čuo se glas kako viče:
– Muslimani, balije, do jučer ste bili Srbi, a sada ste srpski otpad. Predajte se, dovoljno je da podignete samo komad platna…
Ljudi su se počeli meškoljiti, pa su se na kraju skoro svi predali. Svi su pobijeni. Mujo je odlučio da se nikada neće predati. Ostao je sam. Hrabrio se, sve će biti dobro, jer Allah štiti obespravljene. Nakon dugog lutanja srete usamljenog čovjeka, koji nije imao skoro ništa na sebi, pa pomisli morao je biti naš. Krenuli su zajedno i lutali cijelu noć. Ujutro su prešli Kravičku rijeku i sreli grupu ljudi, jedan od njih je bio nekoliko puta izboden nožem, pa tako pušten. Bilo je tako nestvarno, neodoljivo je podsjećalo na scene i prizore iz nekog horor filma. Na sve je ličilo više nego na zbilju.
Ubrzo nakon toga uđoše u selo Burnice. Mujo i njegov saputnik živjeli su tako nekoliko dana od šumskog voća, pekli divljač na koju bi naišli, malo se bjehu opustili i sav teret koji poniješe na plećima kao da postade lakši.
Jednog jutra iznenada pojavila se grupa vojnika, koja je, vičući s razdaljine od 70 do 80 metara, tvrdila da su Bošnjaci iz Tuzle, da su došli da im pomognu. Ali bili su to četnici. Mujo je prepoznao da su to bile agresorske snage i bjesomučno se dao u bijeg ponovo proživljavajući taj udar adrenalina, drhtanje i bezgranični strah koji ga je vodio u nepoznatom pravcu. Nakon silnih lutanja nastavi put. No, poslije nekoliko pređenih kilometara ponovo se našao u četničkom okruženju, čuo je i njihovu motorolu, ali sada je bio apsolutno sam… Nastavio je svoj marš smrti i svaki put iznova pitao bi se da li je sve ovo samo jedan ružan san. Jednostavno, njegov mladi nepatvoreni um, njegov odgoj i vjera nisu mu dozvoljavali da ikako drukčije poima svu ovu strahotu i ovaj težak hal. Razmišljajući tako o svemu naiđe na riječicu i na jednog starca pored nje, izranjavanog od bombe. Raspadao se… Između Bajkovice i Nezuka konačno Mujo pređe na makadamski put i osjeti da je to komadić slobodne teritorije. Jednostavno je znao… Bio je to 15. dan njegove golgote. Tu je ostao sedam dana. Osmog dana se obreo kod jednog šumarka i tu ga je zatekla grupa bošnjačkih momaka iz Žepe. Konačno slobodan…

IV

Mnoge godine su prošle od dana srebreničkog pakla, čak njih devetnaest. Ta nedaća bješe simbol genocida, nesnosne patnje, otpora i slobode. Mnoge muke su prošle preko Mujine glave. Danas, kao etablirani berlinski psihijatar, uživao je ugled i slavu i njegova strast za naukom ga je odvela daleko, ali taj žig progonstva je trajno tištio njegovu dušu i tijelo. Bio je oženjen svojom voljenom Lejlom i sa njom je imao kćerku Merjemu, i sinove Halila i Hilmu. Poslije svih poteškoća sve je nekako krenulo nabolje…
Jednoga kišnog majskog jutra šetkao se Mujo ulicama Berlina, sa rukama na leđima, povremeno češkajući bradu, zamišljen… Prolazio je pored Židovskog muzeja i kao grom iz vedra neba bljesnulo mu je pred očima. Opet ona stara bol, one zastrašujuće slike, opet ono neizdrživo ludilo koje je tjeralo strah u kosti i ledilo krv u žilama. Nije se mogao oduprijeti mislima koje su se poput gejzirskog mlaza okomile na njega. Žurnim korakom vratio se u svoj stan…
Lejla je već bila spremila ukusan doručak, mogao je to osjetiti već sa vrata jer se prijatni mirisi razastirahu iz kuhinje. Halil i Hilmo su bili u mektebu, a Merjema je bila u školi. Cijelo jutro bilo je samo za Muju i Lejlu. Ništa nije moglo narušiti tu porodičnu idilu, tu jedinstvenu priliku za ašikluk supružnika, čak ni one zle misli koje progoniše Muju. Najednom zazvoni telefon… Mujo zabrinuto pogleda na stranu odakle je dopirao ubojiti zvuk i odmah se zapita ko li zove tako rano. Žurno se trgnu iz stolice i javi se na telefon. S druge strane čuo se glas:
– Dobar dan. Da li je to g-din Mujo Hodžić?
-Da – odgovori Mujo.
– Ja sam iz ICMP-ja i obavještavam Vas da smo pronašli posmrtne ostatke vašeg oca, brata i majke – nastavi glas s druge strane.
Najednom kao da je vrijeme stalo, ogromna vrelina iz stomaka mu pređe u lice, počeo je da se tetura poput pijanice, no ipak smognu snagu, pribra se i nevoljkog glasa promrlja:
– K..kkk…kako, molim?
Onda glas sa druge strane ponovi rečenicu i dade Muji potrebne informacije te mu uputi pozivnicu da dođe i izvrši identifikaciju pronađenih posmrtnih ostataka svojih najmilijih. Tu razgovor bi završen. Nije bilo lahko, nimalo….
Mujo je već bio u avionu za Sarajevo. Prisjećao se svoje domavije iz koje su vodili najznačajniji trgovački putevi još od vremena Kelta, Ilira i Rimljana. Mislio je na drevne bosanske vladare koji su znali da cijene vrijednost Argentarije i koji uz pomoć Sasa unaprijediše rudarski esnaf u domaviji. Na um mu pade i srebrenički dinar, potvrda Mehmedove Ahdname od sultana Bajazida II, mislio je i o Srebrenici koja bješe nevidljiva crta izmedju Istoka i Zapada birvaktile… Začuđujuće mu bi i što je mnogi kroz vijekove svojataše od Ugara, preko Srba, Turaka i ostalih. Ona bješe dragulj koji se ne dade ukrotiti nikada i nikome, zaključi u sebi Mujo, sav ponosan. Sve je to provejavalo Mujinim mislima i nikada mu se, a nikada i neće, uklapati u krvavi scenarij koji pogodi agresijom opustošenu mu rodnu grudu.

Stigao je u Tuzlu i odmah se zaputio u Komemorativni centar. Hodao je naizgled mirnim i stabilnim korakom, a zapravo je imao osjećaj da su mu svi okovi svijeta svezani za člancima i da od klecanja slabašnih koljena neće moći dalje… Podilazila ga je neizrecivo teška jeza dok je tumarao hladnim hodnicima koji su vodili prema glavnoj sali sa tijelima ili onim što je od njih ostalo. Najednom se našao u nepreglednom polju leševa. Službenik koji ga je vodio bojažljivo mu pokaza prstom mjesto gdje bješe njegova porodica. Poslije toliko godina napokon na okupu…
-Subhanallah, subhanallah…- nebrojano puta je Mujo šaputao pokušavajući da smogne snage. Kleknuo je pored tijela… Crveni džemper koji je tog kobnog dana kada su ih odvojili nosio njegov rahmetli babo za pasom bio je tu. Bila je tu i Halilova krpenjača i Merjemine dimije kojih se jako dobro sjećao… Oh, kako je to bilo teško breme za Muju, činilo mu se kao da se sav teret svijeta stropoštao na njegova prsa… Svi su bili tu, tik ispred njega, a nije ih mogao zagrliti ni poljubiti, popričati s njima, veseliti se neprocjenjivim trenucima zajedništva, to je boljelo, jako…. Ali tu, baš pred tim strašnim prizorom, dokazom ljudske zlobe i svog ostalog bljutavila kojim šejtan nadahnu zločince, kao da vrijeme bješe stalo. Hiljade slika prošlosti smjenjivale su se pred Mujinim očima. Kada je sljedećeg trena dodirnuo majicu na kojoj su bile rupe od metaka i još uvijek vidljivi tragovi krvi, u glavi se odigrao pravi film u kojem su se kao u usporenom snimku nizale stravične scene…
– La ilahe illallah – govorio je u sebi Mujo. Polahko se pridigao i stisnutih vilica kroz zube sa neopisivom dozom ljutnje i žala je rekao:
– Dragi moji voljeni babo, majko i brate, velikim Bogom se kunem da nikad neću halaliti niti zaboraviti, a onaj od mojih koji to uradi i sa njima drugovati nastavi, za mene je gori od onih koji su nam ovo uradili i ja se takvih odričem.
Naposlijetku je obavio sve formalnosti vezane za identifikaciju. Činilo mu se da je kao sav utrnuo, skoro ništa više nije mogao osjećati izašavši vani… Jednostavno je to bilo tako, nijemo, teško i ledeno bolno…
Sljedećim autobusom se vratio u Sarajevo, pa opet avionom u Berlin. Polako se tuga i ojađenost uvukoše ponovo Muji pod kožu. Laknulo mu je što je pronašao posmrtne ostatke svojih najmilijih ali ipak nadao se da će makar još jednom zagrliti svoju majku, da će ga samo još jednom otac pomilovati po kosi, da će još jednu utkamicu fudbala odigrati sa Halilom. Bio je ubjeđen da će se to desiti iako se sve to skupa opiralo zdravoj logici. Želio je to žarko… A sada, brutalnija nego ikada, realnost mu je opalila šamar…
Približavao se 11. juli i ponovna obljetnica. Iako je do sada posjećivao svoju voljenu Srebrenicu i Potočare svaki puta od kada se klanjaju dženaze nastradalima, ovaj put je drukčije… Puno drukčije… Spakovao je kofere i sa porodicom se zaputio u svoju voljenu Bosnu.
Dan prije ukopa, na čaršiji u Tuzli ugledao je jednu osobu. Djelovala mu je jako poznato i mogao se zakleti da je to Fadil, sin rahmetli Hilminog prijatelja Hidana, obojici im rahmet duši. Kada se približio uvjeri se da je zaista tako i poselami Fadila.
– Zdravo – začuđeno, pomalo namršteno odgovori Fadil, potpuno drukčijim akcentom koji je uvelike odudarao od podrinjskog.
U pratnji je bio sa oskudno odjevenom djevojkom koja je nekulturno i halapljivo žvakala žvakaću gumu i koja sa podozrenjem na Mujin selam dodade ćao.
– Sjećaš li se mene? – upita Mujo.
– Jok vala – odvrati Fadil, mršteći čelo tako da je izgledao kao da se iz petnih žila trudi da iz sjećana prizove Mujin lik.
– Pa bolan, bolan kol’ko smo mi hljeba zajedno pojeli moj Fadile, đe me se nećeš sjećati?
Kada se malo pribrao Fadil se ipak prisjeti Muje, jednog od svojih jarana.
– Otkud ti ovdje? – najednom će Fadil, a ni na kraj pameti mu ne bješe da je sutradan 11. juli i da je dženaza u Potočarima.
– Hm…Pa… Pa… Došao sam da bih sutra pokopao kosti cijele svoje porodice, živ bio Fadile -ljutito odgovori Mujo.
– Zar i ti svog Hidana skoro ne ukopa? – nastavi dalje Mujo.
– A…a jes’… a zbog toga si ti ovdje. Aham, hajd’ pa šta ćeš, valja.
– Hajd’ zdravo – pozdravi se Fadil i nastavi svojim putem.
Ovaj iznenadni susret je uzburkao sve u Muji. Pomisli: „E moj Fadile, prisloni uho na zemlju podrinjsku, brate moj. Čut ćeš i dalje jecaje njene, krike koji dozivaju u pomoć. Ne za sebe – svoje su živote mrtvi u njoj već dali, već oni plaču tražeći da pomogneš sam sebi, da nikada ne zaboraviš zlotvora i sve ono sto se zbilo. Da krik nevinih duša ne zamijeniš ustajalim turbo-folk zvucima, jer ako bude tako Srebrenica će se ponovo desiti, tebi , meni i potomcima našim…“ Mujo, vođen ovim mislima dan privede kraju. Sutrašnji dan već bješe nastupio. Umoran od puta, sav pokis’o od naleta emocija i boli koja mu se ponovo zari u prsa, sigurnim koracima je hitao ka Potočarima. Svake godine prolazio je baš istim ovim putem. Stigavši u Potočare odluči se da prije ukopa protegne noge. Prolazeći tako, ujednačenim korakom, svaki damar na tijelu mu zaigra. Na samo par metara od mezarja postojao je ni manje ni više već pravi pravcati korzo. Ljudi su se šepureći šetkali, uz put trgovci su se utrkivali ko će više pive, pečenja i ćevapa prodati, malo dalje okolo lokalnih prčvara orila je muzika, ništa drugo do teferič… „Strašno, nepojmljivo u šta se, na žalost svih nas, počeo pretvarati spomen na pale šehide Srebrenice“, pomislio je Mujo. Taj kretenizam Mujo nije mogao više durati, vratio se u automobil do početka dženaze.
Došao je i taj tren. Pred njim tri tabuta … Milovao je nježno tabute, pored mjesta u kojem su trebali biti ukopani nervozno je stiskao suhe gromuljice zemlje gledajući u nebo. Nije mogao plakati, suza više nije bilo… Zvuci srebreničkog inferna lomili su mu kosti, a u grudima je hroptilo. Pogledao je u sunce i tog momenta shvatio da je ono u Berlinu zubato i da ga nikada neće grijati kao što ga ovo grije. Znao je da mora da donese tu odluku.
„Ostaće ovdje, tu, baš na ovoj zemlji koja popi toliko nevine krvi. Tu, baš tu, gdje prvi put udahnu zrak, gdje spozna ljubav, sreću, bol i patnju….Poslije svega nema se nikamo drugdje, jer sunce još uvijek sjaji jednako silno kao i tog 11. jula 1995. Bošnjačka srca su ujedinjuju u namjeri da nadžive i pobjede u iskonskoj borbi dobra protiv zla. Nema se kuda dalje. Naš usud je da selamet pronađemo ovdje“, pomislio je Mujo.
Sav svijet se bješe razišao već iz Memorijalnog centra u Potočarima. Mrkla julska noć obavila je taj hram genocida i podsjetnik na život i smrt. Samo bjelina nišana blistaše te noći pod nebeskim svodom. Mrtvu tišinu s vremena na vrijeme prekidaše zrikavci…



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime