Musafirska soba budućnosti trebala bi da izgleda kao u staroj bosanskoj kući. Čista i prozračena, sa širokom i dugačkom sećijom ukrašenom šiltetima i jambolijama, prostrta ćilimom sa kojeg jesti možeš. A sehare pune uspomena. Pa kad ti komšija navrati u onaj vakat kad noć razapne svoje zamke a ti uz fenjer napraviš mu kahvu i počne priča.
Piše: Admir F. Beganović
Otvori se sehara a uspomene iz prošlosti kao iz kasarne vojska marševskim korakom stupaju po onom istom ćilimu, bosanskom.
Pa te jedna uspomena za rukav tegli i priča ti. “Kako ste mene mogli zaboraviti,ja sam 1992 godina. Ma šta vi mislili o meni od mene je sve krenulo. Krenulo ka dobru. Bila sam gadna, otegla sam se i protegla 17 doba godišnjih al sam vam brate mili bar malo oci otvorila. Mnogima jesam, nekima i nisam. Bitno je da su me preživjeli“.
A onda ti sa komšijom počeneš priču o toj uspomeni. Moraš, jer te vuče za rukav, tegli, drma….
Pa se sjetiš dana uz fijuke metka tik uz uho, pa se sjetiš večeri kada si osjetio dah dušmana ležeći u lokvi, krvavoj i hladoj, pa se sjetiš zora kada bi došao kući a majka sačuvala mali naramak drva, sačuvala za sinove svoje da se ugriju. Ona može i u hladnom zanoćiti. Pa se sjetiš kada mati kao čarobnjak vadi nekoliko jaja da se može doručkovat. I gleda nas kako jedemo a veli-samo vi jedite, ja sam već jela. Danas nedostaje i ta laž.
A onda ti komšija počne o komšijama pričati. Pa te sjeti kako je Mile Dodik reko da nikada neće priznati genocid, pa te sjeti na sve one budalaštine koje kabadahija reče javno.
Pa te sjeti kako tamo jedan reče da će jedan narod nestati,pa te sjeti kako tamo drugi reče da je Srebrenica osveta Turcima,pa te sjeti kako je Tadić znao lagati ko neka djevojka momku,pa te sjeti kako tog istog smutljivca Muftija isprati u vrt grijeha i prošlosti gdje Boris sam sebi mezar iskopa.
Pa te sjeti na razne bošnjačke Radovane i Brankoviće.
Sjeti te kako Latić nalaja na reisa Cerića a reis osta dostojanstven prepuštajući ga Onom koji sve stvori,sjeti te kako svom komadantu htjedoše glave doći,pa na razne Ljajiće i ostale kvislinge.
Sjeti te na….
A onda ti reče-a sjećaš li se Čede Jovanovića?
Sjećaš li se kako je pregovarao sa Miloševićem i kako ga je ubijedio da se preda,sjećaš li se kako je puno godina prije nego što će Kosovo dobiti nezavisnost podržavao taj „poduhvat“ i napominjao da je neminovan,sjećaš li se kako je za Republiku Srpsku reko da je genocidna tvorevina, sjećaš li kako je u duelu sa zamozaljubljivim Miletom argumentovano natjerao silnika da pjeni i bjesni,sjećaš li se kad se u Sandžaku pokloni žrtvama i kada javno reče-MOJ NAROD JE POGRIJEŠIO.
Umori me sjećanje al je prelijep osjećaj imati takvog komšiju kao što je Čeda.
Današnja soba bosanska liči mi na ništa kada vidim ko je vodi i kako je vodi.
Ne vodi računa vlast ni o svojoj djeci a kakvog ćeš onda komšiju očekivati. Vlasti su slijepe na sve osim na svoje fotelje al imaju i „snajper“, neka ga. Za svoj narod.
Kuća kao tuđina a tuđina mi je vazda bila nepoznata.
Noć baca svoju mrežu. I dok mi mjesec sklapa oci pomislih-ma, neka je sve ovako. Možda tako i treba. Al do jutra odoh da sanjam musafirsku sobu budućnosti.
(Bosna PRESS)
