E.DŽ.
Boli još uvijek. Boli i nakon toliko godina. Boli me Juli i devedeset i peta godina.
Imala sam 13 godina, ali sjećam se kao da je jučer bilo. Još čujem pucnjeve koje su nad Srebrenicom letjeli poput zloslutnih ptica. Na majčinom krilu sam jecala, svjesna svega.
Oca nije bilo sa nama, i tek kasnije sam shvatila, majčine bolne krike. Tada sam ih razumijevala kao strah od onoga što se dešava i što će se desiti, no griješila sam.
Težinu naše slutnje još više oteža bučno lupanje po kućnim vratima. Mama mi je grubo stavila ruku preko usta, da se ne bih oglasila. Njeni prethodno glasni krici nestadoše. Rumenila na njenom licu nije bilo. Boja je bila baš poput zida. Ja sam se tresla. U jednom trenutku, vrata su bila provaljena…
Naoružani vojnik je ušao i otrgao me iz majčinog zagrljaja. Riječi mi je ponestalo. Nisam se ni otimala ni vrištala. Mama se bacila na vojnika i bezuspješno ga ‘udarala’.
Drugi vojnik joj je prišao i snažno je odgurnuo da je izgubila svijest. Tek kad sam reagirala… plakala sam i molila da me puste. A nisam smjela, nisam trebala. Nisam ih trebala moliti, Bože moj! No, dijete, šta sam znala. Nisu se obazirali više na mene, samo su me vukli za sobom.
Bila sam sigurna u to da će me otac spasiti. Morao je doći, obećao mi je da hoće. I nađosmo se u nekoj ruševini… Vojnik me snažno bacio na pod, drugi mi je prilazio.
Spremalo se to što se spremalo. Bilo je prekasno za sve osim molitve. Ali ne, nije se dogodilo ono na šta sam mislila. Nisam silovana… pred mene je doveden čovjek sa nekom vrećom na glavi. Uplašila sam se, tada čini mi se najviše. Kada su mu svukli vreču, ugledah lice moga oca. Uzviknuh ”Babo moj, znala sam da ćeš doći!” Potrčala sam k njemu, ali me vojnik zaustavio. Na čas primjetih suze na licu moga oca. I vene su se ledile, krvi više nije normalno šibala mojim venama, srce je sve sporije kucalo, kao da se gasi. Gledao je u mene i sve jače plakao.
Pitala sam se šta sve ovo treba značiti. Vojnici su se smijali i vrijeđali oboje. ” Babo, šta će biti sa nama? ” – jedva da sam uspjela progovoriti. Mjesto očevog odgovora, čuh glas (ne)čovjeka koji me čvrsto držao: ” Umrijet ćete, pametnice! ”
Nisam se obazirala, nisam ni pogled sa babe skidala. Čekala sam… ne znam šta. A onda, pakao! Vojnik je prišao ocu i pucao u njega. Ja sam vrištala, plakala, molila. Oni se smijali. Pala sam na pod i čupala vlastitu kosu od unutarnje boli koja me izjedala. Otac je mucao nešto nedefinisano…
Počela sam ih pljuvati i vrijeđati… kao da sam bila u poziciji. Kada je bunilo malo minulo, okrenula sam se i vidjela očevo beživotno tijelo. Opet je krenula lavina emocija. Osjećala sam neizmjeru mržnju, pa sam nastavila sa uvredama i kricima. Bila sam silovana. Gadovi… i ja sam im postala žrtva. Ali i moje tijelo je izgledalo beživotno, baš poput očevog. Nakon toga sam prebijena i ostavljena tu.
Ne znam koliko vremena sam provela tako.Našla me žena koja je od toga dana brinula o meni. I majku su mi ubili. Ostala sam potpuno sama i ostavljena, osramoćena.
Bol je bila veća iz dana u dan. Želja zaosvetom nije jenjavala. Ti bezdušni gadovi su me ostavili bez prava na djetinjstvo i na roditeljski zagrljaj. Uzeli su mi mogućnost da pred spavanje poljubim svoju majku.
Oduzeli su mi čvrsti stisak očeve ruke. Bože, milostivi. Koliko sam samo noći provela u molitvi da me Allah sačuva ove želje za osvetom i da mi da sabura. I oprostila sam im. Oprostila sam im ja, ali onaj Sudija gore, neće. Pred njim će odgovarati za svaku moju suzu, za svaku besanu noć i za djetinjstvo koje sam mogla, a nisam imala!
E.Dž.
(vijestiummeta.com)
