Sarajevo – Rukomet je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka u gradu na Miljacki doživio pravi procvat. U Mladoj Bosni sazrijevali su neki novi mladići, koji su polako smjanjivali staru gardu.
Uz već afirmisanog Hakiju Hadžiahmetovića na teren su istrčavali i Memnun Idžaković, Rešad Šarenkapa, Bakir Rudić, Nikola Pilipović, Mirko Zagorac… Oni su nastavili tradiciju dobrih igara u Prvoj saveznoj ligi, i uz Zagreb, bjelovarski Partizan i beogradsku Crvenu zvezdu činili četvorku koja je od starta igrala u najelitnijem takmičenju.
Neviđeni rivalitet
Ipak, sigurno je da toliku popularnost ne bi doživio da u Fisu nije trenirao još jedan klub koji je igrao značajnu ulogu u istoriji bh. rukometa, mada je često doživljavao velike uspone i padove – Bosna. Teško se sa ove distance može opisati taj rivalitet između dva sarajevska kluba. Mladobosnaši su u prva dva izdanja Kupa 1955. i 1956. godine došli do finala, ali su poraženi od zagrebačke Mladosti i Crvene zvezde. Do finala su rukometaši Mlade Bosne došli i 1962, ali su opet pokleknuli pred Zagrebom.
Svoju šansu da se domognu kup-trofeja iskoristili su zato rukometaši Bosne u svom prvom nastupu, kada su u finalu nakon prudužetaka u Novom Sadu savladali bjelovarski Partizan sa 16:14 (u regularnom dijelu bilo je 13:13. Taj uspjeh su ostvarili zahvaljujući i treneru Nikoli Cuciću, igraču iz prve generacije Mlade Bosne. Koristili su svaku prilku bosnaši da peckaju mladobosnaše, tako da je to samo pojačavalo uzajamno netrpeljivost.
Mala je utjeha bila to što je Mlada Bosna na kraju te sezone bila za stepenicu bolje plasirana u ligaškom takmičenju, plasirala se na peto, a Bosna na šesto mjesto. No, već naredne sezone Bosna je četvrta, a Mlada Bosna sedma. Bosna drži primat u gradu i u sezoni 1964/65. Tada je četvrta, a gradski rivali su tek deseti. Mlada Bosna je u iduće sezone zadržala kontinuitet završivši ligu na desetom mjestu, ali je Bosna bila pretposljednja i napustila društvo najboljih.
Uvijek prepuni Fis
Iako je čestvo rivalitet između dva sarajevska kluba imao loših strana, ligaška nadmetanja samo su pojačavala popularnost rukometa. Dan kada se igrao derbi bio je istinski sportski praznik. Na montažne, drvene tribine u Fisu u normalnim okolnostima moglo je da stane oko 2.000 gledalaca. Sve se mijenjalo kada su igrali gradski rivali. Tada se na tribine naguravalo čak hiljadu gledalaca više. Pravo je čudo kako su te sklepane tribine izdržavale toliki teret, ali nikada nije bilo ni najmanjeg incidenta. Međusobno poštovanje je krasilo ovaj rivalitet, i na terenu i na tribinama.
Nakon što je uspješno izvršena smjena generacija, Mlada Bosna je od sezone 1966/1967. ponovo krenula prema vrhu. Bila je sedma, a već sljedeće četvrta. Bilo je to doba kada je na rukometnom nebu zasjala zvijezda Memnuna Idžakovića,. Sigurno jednog od najkompletnijih rukometaša koji su igrali na ovim prostorima.
Svakom po poluvrijeme
Koliko je to rivalstvo bilo jako, potvrđuju i riječi Bakira Rudića, u to vrijeme mladića koji obećava:
„Širom Jugoslavije u to vrijeme često su se organizovali turniru, na kojima su većinom nastupale gradske reprezentacije. Kako bi sačuvali mir u gradu, obično je pola te selekcije bilo iz Mlade Bosne, a pola iz Bosne. Kako niko nije želio da igra u istom timu sa ljutim rivalima, znalo se dogoditi da mi igramo jedno poluvrijeme, a drugo oni.”
(oslobodjenje.ba)
