SBK: Duhovnosti Kusturice više odgovara mjesto pored Njegoša, Karadžića, Mladića i Milana Lukića

0
0

kusturica-emir_0_0-280x175Sarajevo, 18. decembar 2013.

Sarajevo – Odbor za ljudska prava, prava žrtava rata i genocid SBK-a najoštrije osuđuje neistinite, zlonamjerne i tendeciozne tvrdnje Nemanje Kusturice o navodnom „etničkom čišćenju Srba u Sarajevu tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao i negiranje bošnjačkog nacionalnog identiteta“.

Naime, u intervjuu za  „Rusija danas“, Nemanja (po rođenju Emir) Kusturica, bez ikakvog utemeljenja u činjenicama, u napadu samonegacije i kukavičluka neviđenih razmjera, izjavio je da je “Sarajevo etnički očišćeno, te da je najmanje 150.000 do 200.000 Srba potisnuto iz tog grada”. 

Ožalošćen činjenicom da ostali Bošnjaci kojima je ova „nesrećna ličnost“ rođenjem pripadala nisu krenuli njegovim putem, a po uzoru na svog “duhovnog oca Njegoša”, Kusturica negira nacionalnu samobitnost Bošnjaka, te ih u etničkom smislu naziva Muslimanima.

Ovim putem ne želimo ni njemu ili bilo kome objašnjavati našu nacionalnu samosvojnost i posebnost, ali njegove lažne izjave o Sarajevu, gradu heroju i žrtvi, gradu koji je preko tri i po godine bio pod opsadom onih čiji lik i djelo Kusturica slavi kroz svoju “filmsku umjetnost” su za svaku osudu i ne mogu ostati bez odgovora.

Žalosno je da Kusturica ima „hrabrosti i morala“ govoriti  o nekakvom „etničkom čišćenju“ u gradu u kojem je, prema istraživanju Instituta za istraživanje ratnih zločina i Udruženja roditelja ubijene djece, na najbrutalniji način ubijeno preko 1600 djece, a da ne govorimo o drugim civilnim žrtvama rata, porušenim džamijama i ostalim objektima islamsko-bošnjačke kulturne zaostavštine. I pored toga u Sarajevu su ostale netaknute Katolička katedrala, Saborna crkva i sinagoga.

Po uzoru na metodologiju djelovanja svog mentora Dobrice Ćosića, da „više puta izgovorena laž počinje ličiti na istinu” , Kusturica mantra o navodno etničkom čišćenju pripadnika srpskog naroda iz Sarajeva.

Ovo nije prvi put da se manipuliše iseljavanjem Srba iz Sarajeva, s toga je očigledno neophodno iznova navesti razloge zbog kojih su oni odlazili iz Sarajeva.

Član ratnog Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Ejub Ganić navodi nekoliko argumenata, koji su kasnije prihvaćeni i u Hagu,  o tome kako, kada i zašto su odlazili iz Sarajeva u početku rata, u toku rata i neposredno poslije rata.

Taj odlazak se, uslovno rečeno, odvijao u valovima, koje ćemo nastojati predočiti, a u cilju istinitog informisanja javnosti .

Prvi val je bio u proljeće 1992. godine. U danima finalne pripreme napada na Sarajevo, SDS podjelom letaka (brošura) i drugim metodama prenošenja instrukcija, obavještava članstvo i indirektno većinu srpskog stanovništva u gradu sa osnovnom porukom: “Sklonite se nedelju do dvije iz grada Sarajeva, jer toliko će trajati borbe preuzimanja grada“. Mnogi su tada otišli noseći sa sobom ili u osobnim automobilima najnužnije stvari, što je moglo nagnati na pomisao da idu na duži vikend. Zauzimanje grada potrajalo je skoro četiri godine i nije se obistinilo. Mnogi koji su tada otišli, bilo u naselja i gradove iz kojih je već protjerano nesrpsko stanovništvo, bilo u Srbiju, uglavnom se nisu vratili jer su tamo započeli život (školovanje djece, zapošljavanje itd).

Drugi (tihi val) u opkoljenom Sarajevu odvijao se od 1992. do 1995, kada su zbog teškog preživljavanja u opkoljenom Sarajevu mnogi njegovi građani svih nacionalnosti napuštali grad kada se to god moglo (humanitarni konvoji, medicinske evakuacije, pretrčavanje aerodromske piste…), uključujući i izlazak iz grada uz novčanu nadoknadu pojedinim agresorskim grupama koje su držale obruč oko grada. Srbi su odlazili uglavnom prema Srbiji, Hrvati prema Hrvatskoj, Bošnjaci prema trećim zemljama. Obruč oko Sarajeva držali su Srbi koji su slijedili Miloševića i Karadžića. Srpsko građansko vijeće bilo je katalizator opstanka Srba u Sarajevu i politički angažirano na međunarodnoj sceni za cjelovitu i multietničku BiH. Sudbinu ostalih građana u opkoljenom Sarajevu dijelilo je između 30 i 40 hiljada Srba.
Prema nezvaničnim procjenama, u ovom periodu više civila srpske nacionalnosti na teritoriji koje su okupirale srpske snage u BiH je poginulo u saobraćajnim nesrećama nego od metka jedinica Armije BiH pod komandom Predsjedništva RBiH.

Treći, najveći val, bio je od kraja 1995. do početka 1996. godine. Potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma dijelovi Sarajeva i okolnih naselja, naseljenih samo srpskim stanovništvom: Grbavica, Nedžarići, Ilidža, dio Dobrinje, Rajlovac, Vogošća, Nahorevo… pripali su Federaciji BiH. Ostali su u “Alijinoj državi“, govorili su Karadžić i Krajišnik. “Napuštajte i prelazite u RS“, bile su njihove instrukcije Srbima sa ovih područja. Mjesec dana nakon Mirovnog sporazuma bilo je predviđeno da se na ovim prostorima uspostavi administracija FBiH. Carl Bildt, tada visoki predstavnik Međunarodne zajednice za BiH, za mjesec dana, a zatim ponovo nešto duže, produžio je ovaj rok (valjda nesvjesno). U tom periodu i u tim naseljima, na kraju, sve je bilo uništeno i spaljeno. Od masovnih paljevina gusti oblaci dima su bili iznad svakog naselja. Karadžićeva vojska i policija imale su dovoljno vremena da istjeraju i posljednjeg Srbina. Desetine milijardi dolara štete je tada učinjeno, premještanjem ili spaljivanjem svih tvornica i proizvodnih pogona, potpunim devastiranjem svih javnih i zdravstvenih ustanova, škola i stambenih objekata i odnošenjem zadnjeg oluka i izbijenog prozora. Otišlo je srpsko stanovništvo, mnogi uplakani, a najveći broj njih se skrasio u regionu Sarajevskog okruga pod administracijom RS-a, odnosno u Lukavicu i Pale. Ostali su produžili u Banju Luku, Bijeljinu, Bratunac…, a manji broj i prema Srbiji. Ako se danas sabere broj srpskog stanovništva u Lukavici, dijelu Dobrinje, na Palama i okolnim naseljima, vidi se da je to stanovništvo dobrim dijelom pomjereno iz grada u te dijelove sarajevske okoline.

Četvrti val uslijedio je nakon što je po potpisivanju Mirovnog sporazuma počela rapidna obnova Sarajeva. Milijarde dolara pomoći od prijateljskih zemalja su uložene da ustaklimo grad, popravimo osnovnu infrastrukturu, sve stanove koju su granate sa brda razorile. Predratni stanovnici srpske nacionalnosti su se počeli  vraćati, dosta stidljivo,  po jedan ili dva člana porodice, preuzeli su ključeve stanova po prijeratnoj pripadnosti  stanarskog prava. Nadali smo se naglom povećanju multietničnosti grada.  U stanu se po tadašnjim zakonima moralo provesti pet godina prije nego što se stanarsko pravo pretvori u lično vlasništvo.  Nažalost,  tadašnji visoki predstavnik  Wolfgang Petritsch  donosi odluku, temeljenu navodno na zaštiti prava i pravednosti,  da je stanarsko  pravo  jednako vlasništvu i tada su praktično svi “srpski stanovi”  preko noći oglašeni na prodaju.  Kupuju ih uglavnom Bošnjaci protjerani sa današnje teritorije BiH koju pokriva entitet RS-a  koji koji su se vratili iz inostranstva i nešto ušteđevine ili novac  za kupovinu skupili, odnosno pozajmili. Bilo je tu i zamjena za ostavljene kuće u RS-u i drugih aranžmana. Cijene stanova zbog velikog broja bošnjačkih izbjeglica i povratnika su bile visoke za ono vrijeme. Za jedan prodan stan u Sarajevu, uslovno rečeno, “kupovala” su se dva stana:  jedan u Banjoj Luci, jedan u predgrađima Beograda. Ko bi odolio takvim prilikama ako tada  u Sarajevu nije  bilo  posla na pomolu  za bilo koga, a ne samo za Srbe koji se vraćaju. Sarajevo je tada trajno ostalo bez desetina hiljada Srba koji su tu živjeli godinama. Neki bi umjesto vala nazvali ovaj proces postdejtonskim “prilagođavanjima”.

Prema mišljenju akademika Ganića, s druge strane potrebno je istaći da je Srpsko građansko vijeće –  Pokret za ravnopravnost odigralo veoma važnu ulogu  u očuvanju multietničnosti Sarajeva,  jer je bilo stabilizator prilika u ratu. Njegovi osnivači i lideri: akademik Ljubomir Berberović, prof. dr. Mirko Pejanović, Dragutin Kosovac i drugi ogradili su se od tadašnjih srpskih lidera na čelu sa Miloševićem, Karadžićem i drugima,  naglašavajući prolaznost zla i povratak toleranciji i suživotu. Mnogi Srbi u opkoljenom Sarajevu (30/40 hiljada) vidjeli su u ovom vijeću potporu u svakom pogledu.  Zajedno sa Hrvatskim narodnim vijećem  bilo je važna politička potpora za odbranu cjelovitosti BiH.

Odbor za ljudska prava, prava žrtava rata i genocid SBK-a poziva Nemanju ex Emira Kusturicu da se okane više i zaboravi Sarajevo, kojem odavno više ničim ne pripada. Njegovoj duhovnosti ipak više odgovara mjesto pored Njegoša, Karadžića, Mladića i Milana Lukića. Sarajevo je njega davno preboljelo, ako mu je ikada i pripadao. Mi razumijevo duševno stanje onih koji izdaju svoje porijeklo, jer takvi nemaju više kuda pripadati. To se potvrdilo i prije nekoliko godina kada je Kusturica imao sukob sa građanima Užica oko „Rendžera“, kada su mu svi u glas poručili:“Turčine, marš za Sarajevo i Novi Pazar“.

SLUŽBA ZA ODNOSE SA JAVNOŠĆU



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime