Saputnik istine o Srebrenici

0
6

indexPiše: Elmedina Muftić

Svakog dana evo već nekoliko čemernih godina starina Muradif je vraćajući se s podne namaza sjedao na skemliju koju je za lijepih dana držao na avliji i podnimljeno gledao u daljinu.

U tom umornom pogledu ogledao se čitav jedan svijet, vodile se borbe emocija, užasa, stradanja, tuge, bola, dobrote i vjere. On ne priča samo riječima priču užasa, on pogledom oslikava istinu o genocidu, da se upamti i ne halali. Svi mještani su ga već dobro upoznali, nije on, Muradif, tu rođen, nije do skora ni živio tu, ova avlija u kojoj odbrojava svoje staračke dane čekajući meleka smrti da ga povrati njegovom Gospodaru, u čiju milost i pravdu još jedino Muradif vjeruje, nije njegova.

Starina Muradif je muhadžir, on je svoju avliju u Srebrenici morao da zamjeni ovom ovdje koja ga ne sjeća ni na šta, koja mu samo još više rane produbljuje i bol čini nesnošljivom. Nije on u ovoj avliji sadio dunju da mu njeni plodovi mirisom sobe ispune, nejma ni onog jorgovana kojeg je sa sabaha dušom mirisao, ni jasmina nejma, očima mu fali ona kaldrma koja se niz avliju ko uvojak djevojačke kose pružala žureći da što prije za ćošak zamakne, ko da se stidi njegova pogleda, sve mu to nedostaje. U ovoj avliji koja je lijepa on ne umije ljepotu da prepozna, ne može u njoj da glasove svojih ubijenih sinova i unuka čuje, nema ovdje sjećanja, ona su, tamo daleko, u Srebrenici ostala… Nema ni nje, hanume, s kojom je gnijezdo svio i djecu izrodio, koja mu je bivala lukom u čijoj bi se sigurnosti usidrio kad bi oluje uzburkale more njegovog života. Ona nije mogla izdržati tu bol, njeno majčinsko srce je prepuklo od tuge za evladima. Ona je smiraj našla i sa šehadetom ovaj svijet napustila. Fali mu njezin brižni glas, i one njene uplakane oči iz kojih nikada nisu prestale suze teći od kad su joj u Srebrenici četnici sinove i unučad ubili, haman pa su joj suze krvave postale. Nije ona nikad glasa pustila , ona je u tišini tugovala, suze su nijemo niz lice klizile, nije ona glasa ni imala, njen glas je utihnuo onog trenutka kad su joj iz narušća iščupali unuka od dvanaest godina.

Vrelo julsko sunce pržilo je zemlju, staračko tijelo obamrlo od umora ležalo je na usijanoj zemlji sakupljajući snagu za dalji nastavak puta koji je vodio koliko u slobodu toliko i u smrt. Pozadugo on luta vrletima srebreničkih šuma tražeći spasa od zuluma koje su četnici provodili nad nedužnim narodom. Dok leži ophrvan umorom na vreloj zemlji biva zadovoljan što nije pristao da ga nagovore da krene put Potočara i da u bazi Unprofora potraži žaštitu, nešto unutarnje mu je govorilo da to ne čini, jal instinkt, jal edžel, ne zna, al tada mu se javi onaj brižni glas hanume, isto kao da je tu pred njim govoreći mu da krene šumom sa ostalim doduše mlađim muškarcima i pokuša preći na slobodnu teritoriju. Nije ovo lahko za njega koga su pritisle godine i onemoćalo tijelo koje je obamrlo više od gladi koja u Srebrenici vlada već tri godine, nego od same starosti, ali on neće posustati, ići će pa šta bude. Zna on da je izgubljeno samo ono od čega se odustane, a on neće odustati sve dok se micati bude mogao, puzat će ali će se kretati, samo mu Allah dž.š. može život oduzeti i time ga u ovoj šumi ostaviti. Zna Muradif zašto se po svaku cijenu mora dokopati slobode, nije njemu do života, on je svoj život davno halalio, naživio se on i ovo muke što je preko glave preturio dosta mu je za tri života, a ne jedan, nema on za čime žaliti, niti se za život boriti, pogotovo kad ne zna šta mu je s evladima. Al` njega nešto jače tjera da preživi, on mora doći do teritorije koja znači slobodu i ispričati šta je vidio, čemu je svjedočio, on mora biti svjedok istine, jer ovakav zločin ne smije ostati ne ispričan, za ovo se mora čuti, neko će za ovo morati račun polagati… A vidio je dedo Muradif veliki zločin, u svom rječniku nejma te riječi kojom bi mogao da opiše sav užas viđenog, strašne slike mu se pred očima redaju i ponovo film u glavi se odmotava, nikad ga dok je živ neće moći zaboraviti, a i ne želi da zaboravi, on će pamtiti, pričati da se ne ponovi…

dragan-zoran-ilic-srebrenica-1328585176-47943Iscrpljenost koja je dolazila što od starosti, što od glađu iscrpljenog tijela usporavala ga je u kretanju i često je gubio grupu sa kojom je pokušao da pronađe put do slobode, ali kad jedni odu drugi dođu i tako je on nastavljao hodati ne žureći plaho, vođen onom da mu je živjeti dok ima nafake, ako mu je nafaka da preživi kad bi svi ustali da ga ubiju neće moći jer on zna ko je Gospodar njegovog života, razmišljao je. Često je ostajao sam ne želeći da bude na teretu ili svojim staračkim korakom usporava druge. Ne sjeća se više koji je dan, koliko je bilo smjena dana i noći od kad je iz kuće krenuo, sve mu je bilo pomiješano, velika je zbrka u glavi, mnoštvo pitanja niti jedan odgovor, sve što je osjećao bila je smrt, sve je mirisalo na krv, u vazduhu se osjećao zadah mržnje koji nije slutio na dobro, vjetar je donosio krike ljudi koji su živi uhvaćeni u kandže zvijeri koje je samo oblik tijela podsjećao na ljude, a od ljudi su bili daleko… Od dugog noćnog lutanja šumom već se bio umorio, ne mogavši kontrolisati tijelo zaspao je. Probudila ga je nesnosna vrućina, polahko je ustao i pokušao da se orjentiše, jer je bila noć kad je stigao na ovo mjesto odakle dalje nije mogao. Šuma ispred njega je bila prorijeđena i jasno je mogao da nazre livadu, polahko se počeo kretati prema ivici šume ne sluteći šta će ga dočekati, čemu će svjedočiti, šta će mu dati snagu da nastavi i pod svaku cijenu preživi ne radi sebe, nego radi istine, radi njih ! Vidio ih je ! Njih stotinu pedeset! Oprezno je koračao svjestan da opasnost vreba iza svakog stabla, primicao se mjestu odakle je mogao da ima čist pogled na livadu sa koje su dolazili glasovi koje nije još uvijek mogao najbolje da razumije. Kako se primicao glasovi su postajali sve jasniji, slika sve upečatljivija, strašnija, bolnija, da se i danas pita je li moguće da insan može do izdržati. Zar čovjek čovjeku sve to može napraviti? Od kakve su japije sagrađeni ti zlotvori kad su u stanju sve ovo uraditi? Kakvim su mlijekom zadojeni, da Allahu dragi umjesto mlijeka nisu zmijski otrov pili, pa su ovako surovi? Promišljao je Muradif gledajući ispred sebe slike užasa, koje parališu um i rađaju potrebu da se obratiš Gospodaru s riječima, zašto sam Allahu stvoren u ljudskom suretu, kad je čovjek spreman da čini ovakve zločine?! Kako ću, Bože veliki, da na plećima nosim teret ljudskog roda, kad smo iznjedrili ovakve zvijeri, stid me, Gospodaru, pred tvojim Savršenstvom, naše ljudske bijede i ništavila.

Jače šutni, da ti glavu ne bi odsjekao! Jače, čuješ li me! Šutaj glavu, kad ti kažem! Poganluk koji je izbijao iz ovog glasa koji je dopirao do njega zaledio mu je krvotok, mada je sunce pržilo. Muradif je izoštrio pogled, pred njime se ukaza livada na kojoj je bilo skupljeno oko stotinu pedeset mladića ne starijih od dvadesetpet godina, bili su poredani u redove oborenih glava, nedaleko od njih je ležalo obezglavljeno tijelo mladića kojeg su četnici pred njihovim očima ubili odsjekavši mu glavu, koja je služila kao lopta koju su morali da šutaju mladići izvedeni iz stroja, onaj koji bude najslabije šutao odsječenu glavu bit će slijedeći na odstrijelu…. Kad su završili ovaj šejtanski ritual, vratili su mladiće u stroj, najslabijem ”igraču” su odsjekli glavu, a ostalima su noge i ruke povezali žicom, zatim ih spojili na struju i pustili da umru u najtežim mukama. Oko desetak minuta su se tresla tijela, da bi konačno duša napustila tijelo, i s ovog svijeta otišla da se nikad ne vrati, da smiraj nađe tamo gdje su mjerila drugačija…

Osjetio je kako duše napuštaju tijela, kao da je moguće to vidjeti, stotinu pedeset duša je u namazu pokorno na sedžu Rabbu palo. U tom času kao da je vrijeme stalo, kao da je mogao očima smrtnika da vidi kako se otvaraju vrata dženneta i oni, njih stotinu pedeset sa bajrakom šehidskim u bašće džennetske ulaze. Za njih je završen ovaj dunjaluk, oni su u vječnosti, tamo gdje su duše s kojima je Gospodar zadovoljan. Oni su živi, osjeća njih dedo Muradif, isto kao što osjeća i duše svojih sinova i unuka, isto kao što osjeti dušu svoje hanume. Je, kad misle da su nas ubili, mi tek tad postanemo živi. Mogu da nam ubiju ljeto života, ali u nama živi proljeće vječnosti.

Polahko se počeo povlačiti nazad, tražeći zaklon u grmlju od ovih zvijeri…. Zadnjim atomom snage kojeg mu je Allah podario koračao je prema vojnicima Armije R BiH, oči su umorno gledale u lica koja su ulijevala povjerenja, suosjećanje, nadu…Koračajući prema vojniku koji mu je išao u susret, činilo mu se kao da se ponovo rodio, ne radi sebe, nego radi njih stotinu pedeset ubijenih. Nije im mogao pomoći da prežive, ali će moći da svjedoči o njihovoj smrti. Samo, Allahu, da kažem šta sam vidio, i odmah mi možeš dušu uzeti, jer meni više na ovom dunjaluku ništa zabremedet nema, učio je dovu zahvale…

Ikindijski ezan vratio ga je u stvarnost, danas kao i svaki prethodni dan, polahko je ustao sa skemlije, uputio se prema koritu, uzeo abdest i staračkim korakom se uputio prema džamiji u kojoj još jedino nalazi smiraj. Kudret sahat je otkucavao vrijeme…Odlazak se bližio…Susretu se radovao, baš kao što se duša smirena raduje Onome ko je stvorio. Radovao se i susretu s njima, svojim sinovima i unucima, koje su mu četnici pobili…

Negdje iz daljine je osluhnuo umilni glas koji je dovio: “Šehidi hej ptice bijele gdje ste vi…Osmijeh mu se pojavio na licu. Na horizontu duša ugledao je njih, kako ga dočekuju, dok je šehadet silazio sa usana kao potvrda njegovog imana…

Ljudi su polahko s ruke na ruku prenosili tabut u kojem se nalazilo tijelo starine Muradifa, koje je krenulo put vječnosti…

 

 



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime