Sarajevo, Srebrenica – Kako se približava 11. juli, dan obilježavanja 20. godišnjice od srpskog genocida u i oko Srebrenice, širom ovozemaljskog svijeta otkrivaju se nova saznanja o okolnostima, prave se analize o posljedicama i ukazuje na javne i tajne krivce, domaće i međunarodne, za najveći zločin protiv čovječnosti na tlu Europe nakon Holokausta.
Pravo je i obaveza Bošnjaka da pitaju “zašto” i “kako” je bilo moguće da im se dogodi genocid na kraju 20. Stoljeća? Da li je to bilo samo zato što su muslimani? Možda samo zato što su Bošnjaci? Ili samo zato što su Europljani drugog i drugačijeg civilizacijskog kruga od onih koji su im svjesno nanijeli neviđeno zlo?
I dok odgovor na pitanje “zašto” vjerovatno nikad neće biti dat, odgovor na pitanje “kako” postaje sve izvjesniji zahvaljujući svjedočenjima koja se ovih dana objavljuju u domaćim i međunarodnim medijima.
Neka svjedočenja o genocidu nad Bošnjacima su nam od ranije poznata, dok nam se neka svjedočenja tek ovih dana otkrivaju.
Bolno je saznanje iz tih svjedočenja da su početkom 1995. godine svi znali da srpska vojska sprema zločinački pohod protiv Bošnjaka u istočnoj Bosni, ali niko nije poduzeo ništa da to spriječi, pa ni oni iz međunarodne zajednice, koji su javno govorili da su spremni štititi sigurnosne zone Srebrenicu i Žepu, ali su tajno kolaborirali sa predstavnicima srpske vojske.
Zbog toga, za genocid u i oko Srebrenice 11. jula 1995. godine niko nije nevin, osim što su neki više a neki manje krivi i osim što su neki priznali svoj grijeh a neki nisu.
S osjećajem odgovornosti pred Bogom i poviješću, koristim priliku da u svojstvu reisu-l-uleme u Bošnjaka od 1995. do 2012. godine, a povodom 20. godišnjice od genocida nad muslimanima Bošnjacima u i oko Srebrenice uputim riječi zahvalnosti svima u domovini i svijetu sa kojima sam dugo vremena radio da se istina o genocidu nad Bošnjacima ne porekne, te da se pravda ne izbjegne koliko god je to moguće u ovom nesavršenom svijetu.
Činim to u svoje i u ime mog naroda koji zna cijeniti prijatelja, a neprijatelja žali što ne može da shvati da nema osvete, već ima samo priznanje istine i pravde, koje razumne ljude vodi do mira i pomirenja.
Uz svu gorčinu koju nosimo u sebi i sa sobom nakon genocida, mi smo svjesni da u ovom nesavršenom svijetu ima savjesnih i odgovornih ljudi koji su spremni suprotstaviti se zlu, da zlo osude i da zlo spriječe kroz svoj rad na širenju dobra.
Dakako, Bošnjaci su duboko svjesni važnosti osnivanja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Stoga, riječi zahvalnosti zaslužuju osnivači, a to je Vijeće sigurnosti UN-a, koje je prepoznalo važnost uspostave Međunarodnog suda protiv zločina za koje su odgovorni najviši politički i vojni dužnosnici srpskog naroda i države. Ova činjenica je tim značajnija, jer Bošnjaci znaju da nisu jedine žrtve genocida u svijetu te su, stoga, zahvalni što se njihovoj žrtvi poklanja pažnja i iskazuje suosjećanje za njihov bol i njihovu patnju. Pored dosadašnjih 14 pravosnažnih presuda ratnim zločincima, presuda koja se očekuje za Radovana Karadžića i Ratka Mladića treba da bude najsnažnija poruka da svijet neće tolerirati genocid nikada i nigdje.
Na ovaj način i ovim povodom Bošnjaci iskazuju riječi zahvalnosti svim pojedincima, nevladinim organizacijama i državnim institucijama u svijetu, koje su inicirale i usvojile rezolucije kojima se jasno definira i snažno osuđuje genocid nad muslimanima Bošnjacima u i oko Srebrenice.
Sve rezolucije o genocidu nad Bošnjacima, koje su usvojili državni parlamenti u Americi, Kanadi, Australiji i Europi jednoglasne su u ocjeni da su srpske vojne i paravojne jedinice počinile genocid u i oko Srebrenice 11. jula 1995. godine.
Naravno, Bošnjaci bi bili najsretniji da im se nije dogodio genocid, jer za to nije bilo nijednog razloga. Apsurdno je, stoga, osporavati žrtvama genocida pravo da glasno i jasno govore o svojoj patnji i svom bolu zato što to iritira počinitelje genocida, kao što je neprihvatljivo i negiranje istine o genocidu, jer oni koji negiraju genocid, spremni su ga opet počiniti. Priznanje grijeha je prvi i najvažniji korak na putu mira i pomirenja, kao što je osuda genocida prvi znak kajanja, koje vodi do oprosta i suživota.
Zbog toga, Bošnjaci su zahvalni svim ljudima dobre volje u domovini i svijetu, koji prepoznaju njihovu žrtvu, njihovu bol i patnju. Nema adekvatne pravde, ali postoji čista istina, koja je za žrtve genocida važnija od svega. Jer, čovjek podnosi nepravdu, ali ne može podnijeti neistinu. Stoga, sve rezolucije o genocidu u i oko Srebrenice, koje su donešene u svijetu, kao i posljednji britanski prijedlog rezolucije, o kojem je Vijeće sigurnosti UN-a rasparavljalo 8. jula 2015. godine, ali ga, na žalost, zbog ruskog veta nije usvojilo – sve te rezolucije predstavljaju izraz savjesti čovječanstva, savjesti koja ne može podnijeti neistinu, a time ni nepravdu.
Svjesni važnosti te odgovorne savjesti čovječanstva, Bošnjaci imaju pravo i obavezu da ne odustaju od istine, niti da gube nadu u pravdu baš onako kao im je ovih dana poručio David Scheffer na konferenciji u Sarajevu 11. juna 2015. godine, kad je rekao:
„Nema te političke filozofije ili teorije međunarodnog prava, koja zaslužuje da ju se slijedi ako tolerira da se čine zločini protiv civila na duže vrijeme. Ne umišljam sebi da danas mogu ponuditi novi obrazac, koji bi se mogao primijeniti u vrlo kompleksnim uvjetima današnjeg svijeta. Ali, želim sugerirati da je narod Bosne i Hercegovine zaradio pravo da se uključi i pruži pomoć u pravljenju budućnosti koja je netolerantna prema strašnim zločinima.
To je veliko priznanje od velikog stručnjaka i prijatelja istine. Nadam se da su Bošnjaci dorasli tog zadatka i da su svjesni svog prava i svoje obaveze da učine sve što je u njihovoj moći da se, nakon Srebrenice, nikome i nigdje ne ponovi genocid. Cvijet – Sjećanje, u bjelini nevinosti i zelenilu nade sa 11 latica, poprima upravo tu univerzlnu bosansku poruku borbe protiv genocida u svijetu.
To treba da bude smisao našeg postojanja, kao što je to smisao i svih ljudi koji poštuju istinu, a kojima mi na ovaj način šaljemo svoju iskrenu riječ zahvalnosti za njihovu moralnu osjetljivost, političku hrabrost i ljudsku solidarnost sa našom dovom:
Da tuga bude nada!
Da osveta bude pravda!
Da majčina suza bude molitva da se više nikad i nikome ne ponovi Srebrenica!
