Srebrenica – Prenosimo tekst preuzet sa portala diwan-magazine.com. Uz ovaj tekst portal prosvjetitelj-muallim.org objavljuje i proširenu priču osnivača našeg udruženja od prije dvadeset godina nosioca ratnog priznanja Srebreni Štit, Mehdina Jakubovića. Uz prošireni tekst pogledajte i fotografije iz vremena agresije na R BiH.
Mehdin Jakubović ima 42 godine. Preživio je tokom agresije tri proboja kroz teritoriju koju su kontrolisali četnici. Najprije 1992. godine se iz Bratunca probio do Tuzle, a onda iste godine se sa jedinicom od 130 ljudi probio od Tuzle do Srebrenice, i na kraju u julu 1995. godine ponovo se probija od Srebrenice do Tuzle. Danas radi u Oružanim snagama BiH, profesor je Odbrane i Sigurnosti, te magistrant na FPN u Sarajevu, na odsjeku Politologije, smjer Europske integracije sa temom ”Muslimanski migraniti i njihovi problemi integracije u Euro-prostoru, slučaj Njemačka”
MOJ FIZIČKI, MENTALNI I DUHOVNI PROBOJ IZ SREBRENIČKOG OBRUČA ZLA I TAME U SFERU FIZIČKE SIGURNOSTI I DUHOVNOG PROSVJETLJENJA U JULU 1995.GODINE.
PROBOJ IZ OBRUČA IZ SREBRENICE 1995.GODINE JE BILA MOJA BORBA ZA TIJELO, UM I DUŠU.
Mehdina Jakubovića agresija na BiH dočekala je u rodnom selu Burnice, MZ Suha kod Bratunca. U ranim jutarnjim satima 10. maja 1992. godine izvršen je napad na njegovo selo. Napad su izvršile komšije Srbi, koji su ”odjednom” postali četnici, te JNA kojoj je Mehdin služio cijelu predhodnu godinu, i tek je pred agresiju došao iz JNA koja je napala njegovo selo. ”Rafali su se čuli sa svih strana, nasatao je metež i panika. Na licima ljudi, žena i djece vidio se strah i užas, kao da je nastupio Sudnji dan”, kaže Jakubović za Diwan i nastavlja: ”Svo stanovništvo, odrasli ljudi, žene i djeca, starci, sve je stjerano na stadion u Bratuncu. Odatle su svi sposobni muškarci, njih oko 700 skrcani u fiskulturnu salu O.Š. ‘Vuk Karadžić’, starci, žene i djeca prisilno su transportovani prema Tuzli. Taj dan, dijete je rastavljeno od majka, muž od supruge, brat od sestre, najmiliji od najmilijeg. Sudbina muškaraca koji su zatočeni u sportskoj sali škole u kojoj su se obrazovala djeca do osmog razreda, u svojoj najbezbrižnijoj i najnaivnijoj mladosti, bila je strašna. Ubijani su na najsvirepije načine, mučeni, maltretirani, na njima su se iživljavali četnici, dojučerašnje komšije, poznanici, prijatelji”.
Proboj prvi: Bratunac – Tuzla
Mehdin je smrt u svom selu ili logoru u Bratuncu izbjegao tako što se prilikom napada na selo uspio zaroviti u zemlju u jednom seoskom potoku i na taj način izbjeći da bude uhapšen. Četnici su pretražili i prerovili cijelo područje, uključujući i taj potok, ali nisu pronašli Mehdina koji je ležao nepomičan, zatrpan zemljom, kao u grobu, samo je lice, odnosno nos bio iznad zemlje kako bi mogao disati. Četnici su mu bili toliko blizu da se zemlja pod njihovim nogama slivala na Mehdina, ali nisu ga vidjeli. Na kraju su konstatovali da više nema nikoga i otišli. U selu nije ostalo ništa, kuća mu je spaljena, a Mehdin se sa mislima o svojim najbližim, rodbini i prijateljima prebacio kroz četničku teritoriju do Tuzle. Odmah je pristupio TO Tuzla, te 16. muslimanskoj brigadi priliko njenog formiranja. Nakon nekog vremena provedenog na ratištu oko Tuzle grupa boraca je odlučila poći u pomoć borcima Armije u BiH i bošnjačkom narodu u Podrinju.
Proboj drugi: Tuzla – Srebrenica
U avgustu 1992. godine pješke su iz Tuzle prešli preko 100 km pod punom ratnom opremom, svaki sa po 20 kg municije i kroz četničku teritoriju. Ovo iskustvo proboja preko četničkih teritorija biće od velike pomoći Mehdinu i prilikom proboja u julu 1995. godine, jer se proboj odvijao istim putem. ”Otišao sam, a da se nisam halalio sa majkom. Selamio sam se i rekao da idem na ratište oko Tuzle, kao što sam to i ranije činio. Nisam imao snage da joj kažem gdje idem jer sam znao kakva bi bila njena reakcija. Poslednje što mi je majka uradila bio je vez na mojoj šarenoj košulji na lijevom džepu, mjesec i zvijezda sa natpisom ‘ALLAHU EKBER’. Nakon toga prvi put sam se čuo sa majkom u vrijeme demilitarizacije Srebrenice, u proljeće 1995. preko radio amatera, trajalo je to samo jedan minut, kad mi je čula glas nije više mogla progovoriti. Do tada nije vjerovala da sam živ, mislila je da sam poginuo 1992. godine u Konjević Polju. Čak ni pisma koja sam joj slao preko crvenog križa iz Srebrenice nisu je mogla uvjeriti da sam živ, sve dok mi nije čula glas misila je da sam mrtav”, priča nam Mehdin.
Srebrenica – vrijeme demilitarizacije
U proljeće 1993. godine Srebrenica je proglašena demilitariziranom zonom pod zaštitom UN-a. Od avgusta 1992. godine do demilitarizacije u martu 1993. godine Mehdin Jakubović je najprije kao četnička žrtva, a onda kao borac Armije BiH preživo puno toga: akcije, strah, glad, borbu prsa u prsa, granatiranje, bombardiranje iz aviona na bliskom prostoru, gubitke najbližih saboraca, otkinute glave i udove, raznešena tijela, crijeva van utrobe, dakle, borbu za fizički opstanak, za tijelo, um i dušu. Tokom demilitarizacije Mehdin je okupljao omladinu i učio ih borilačkim vještinama, a kroz njih ih obrazovao i odgajao u vremenu i mjestu gdje je to bilo gotovo pa nemoguće. ”U jednom periodu tokom demilitarizacije u Srebrenici bar nije bilo gladi, stizali su paketi, a i iz zraka se avionima izbacivala pomoć, bilo je čak i sltkiša, uključujući čokolade”, kaže Mehdin. Međutim, onda je nastupila zima 1994. na 1995. godinu kada je ponovo nastupila nestašica hrane. Bio je to specijalni rat, izgladnjivanje i raspamećivanje ljudi u Srebrenici, kojih je bilo iz raznh krajeva Podrinja, a koji su utočište našli u Srebrenici nakon pada ostalih gradova.
Srebrenica juli 1995. godine
”Bio sam sa djevojkom, sadašnjom hanumom, na sokaku Petriče u predgrađu Srebrenice, kada je ispaljena prva granata od strane četnika koji su opkolili Srebrenicu. To je bio početak srebreničke agonije. Nakon što sam se tu rastao sa djevojkom ponovo sam je vidio tek nakon proboja iz Srebrenice u Dubravama kod Živinica. Nastupio je metež u Srebrenici. Svaki dan kojeg je dočekala Srebrenica značio je stotine žrtava, i bilo je jasno da je tragedija Srebrenice neizbježna. U to vrijeme bio sam na liniji sa jedinicom iznad Srebrenice na jednoj koti. Svojim očima sam vidio dolazak silnih četničkih jedinica iz Srbije preko Skelana, redovne Vojske tada SR Jugoslavije. Ispred mehanizacije su tenkovi, transporteri i ostala motorna vozila, zatim silna pješadija. Dakle, Srbija je ušla u Bosnu da napadne demilitarizovanu zonu, zajedno sa grčkim i mnogim drugim stranim dobrovoljnim jedinicama, za što postoje i validni dokumenti. Već tada je bilo jasno da se Srebrenica teško može odbraniti. I zaista, jula mjeseca 1995. godine, četnici predvođeni Ratkom Mladićem ušli su u Srebrenicu. Desio se nezapamćen genocid nad Podrinjcima. Treba znati da Srebrenica nije pala bez otpora. Nekoliko dana od već započetog napada na Srebrenicu pružan je žestoki otpor u svim sektorima odbrane. Lično sam bio u jedinici koja je zaustavila prodor četnika iz Šekovica u Srebrenicu, sa jugozapadnog dijela prema Srebrenici, gdje su pretrpjeli gubitke u ljudstvu i naoružanju. Tako je bilo na svim prilazima prema Srebrenici. Sjećam se jednog borca koji je hrabro jurišao prema tenkovima i transporterima. Poginuo je od granate koja ga je pogodila direktno u tijlo, bio je potpuno raskomadan. Međutim, UN je izdao Srebrenicu, a borci Armije BiH nisu bili u mogućnosti oduprijeti se ljudstvu i tehničkoj vojnoj opremi agresora”, kaže Mehdin.
”Nakon što je odlučeno da se krene u proboj prema slobodnoj teritoriji, počelo se sa pripremama. U mjestu Jaglići iznad Srebrenice okupile su se sve jedinice. Bila je noć pred polazak sa zbornog mjesta Jaglići, prišao mi je jedan učenik iz kluba borilačkih sportova sa vidnim žalom na licu rekavši da je to možda poslednji put da se vidimo. Tražio je da se halalimo. Nikada više nisam vidio tog momka Admira-Dadu kao ni Safeta, Ikana, Elvira, Nusreta… Svi su pobijeni. Tu noć su se mogle naslutiti strahote koje nadolaze. Kao u filmovima strave i užasa, konji su njištali, psi zavijali, krave mukale, sve je mirisalo na krvoproliće. Kolona dužine 10-tak kilometara se pripremala da u zoru krene putem neizvjesnosti. Jedna sekunda vječno traje, takav je osjećaj kada je čovjek u nevolji, dok ono što je lijepo tako se čovjeku čini da brzo prođe. Kada je svanulo kolona se počela kretati. Sve što sam pojeo za šest dana proboja bio je kakao koji mi je pred polazak dao Admir-Dado i dio riblje konzerve negdje na sredini puta. Šest dana nespavanja, gladi i probijanja kroz 130 km puta prema Tuzli. Od gladi, iscrpljenosti, straha čovjek često nije mogao razabirati da li je to što se dešava san ili java. Dešavalo se da na trenutak insan zaspi u pokretu ili kraćoj pauzi i počne sanjati neke lijepe snove: bajram u krugu porodice, vruća hrana, veselje, vidiš sve i osjetiš sve ono što bi želio, a nemaš, i onda se trzne iz kratkog sna shvativši zapravo u kakvoj se situaciji nalazi, to je strašan osjećaj”, prisjeća se Mehdin i dodaje:
”Put od 130 km nije mali ni na izlet ideš sa svom potrebnom logistikom, a kamoli toliko kilometra sa svim onim što smo imali kao prepreku: ubačeni ‘elementi’, infiltrirani neprijatelji unutra, trovanje izvora sa pitkom vodom, zloupotreba opreme UN-a koju su četnici koristili i mamili civile na predaju. U mjestu Buljim pale su prve žrtve od četničkih granata i rafala. Jedna granata je pala neposredno u mojoj blizini. Od silne eksplozije rasprštilo se kamenje i jedan kamen me pogodio u glavu, u potiljak. Pao sam na zemlju kao pokošen, misleći da je geler. Pipam po potiljku, nema krvi, ali postoji jedna velika rupa na kapi koju još čuvam kao uspomenu na taj događaj. Sljedeća pepreka bila je preći putnu komunikaciju na potezu Kasaba – Konjević Polje i rijeku Jadar. Nakon što smo uspješno prešli asfalt ispod Mravinjaca, morali smo preći nabujali Jadar. Vrlo jaka i žestoka fizička prepreka koju smo prebrodili i zaputili se ka Udrču, najvećoj planini na tom prostoru. Ulaskom na Udrč prvi dio teškog puta je okončan. To i nije bilo teško prvoj grupi koja je naoružana, jer se teško ko mogao suprotstaviti takvoj jednoj grupi boraca, sastavljenoj od diverzantskih jedinica iz svih podrinjskih brigada. Problem je rasuta kolona od Buljima do Udrča. Iza nas je ostalo na hiljade naših saboraca i civila koji su se rasuli nakon eksplozije kod tzv. ‘Debele bukve’. Boraca i civila sada je bilo na sve strane, na 30 kvadratnih kilometara rasuti po manjim i većim grupama. A žrtava je do sada već bilo i previše”, kaže Mehdin i nastavlja: ”Na Snagovu kod Zvornika nas je dočekala zasjeda.
Zasjeda koju smo uspješno neutralizovali i zarobili vođu te grupe, komandira. Na Križevačkim njivama, mjestu iznad Zvornika, dogodilo se čudo, odnosno kao vjernik ja to pripisujem Bogu dž.š. kao njegovu izravnu pomoć prevarenim i izdanim od UN-a Bošnjacima Podrinja. Naime, najedanput je počeo da pada grad praćen gustom maglom i kišom, i to samo na nekoliko kvadratih kilometara, taman na prostoru gdje su se nalazili četnički tenkovi iznad Baljkovice. Grad i kiša su potpuno neutralizirali tenkove i četničku tehniku, što nam je pomoglo da krenemo u odlučujući proboj ka slobodnoj teritoriji, ka Nezuku. Led i kiša su nam dobro došli za osvježenje i da kažem razbuđivanje nakon dana i noći bez sna, apred konačnu bitku za prboj Baljkovici. Baljkovica je posljednje uporište četničko. Bili smo u gotovo bezizlaznoj situaciji. Tako blizu, a tako daleko od spasa. Blizu geografski, kilometar i manje od naše teritorije, a daleko jer je tu bila čvrsta i jaka, trostruka četnička linija. Nadomak nas, naši suborci sa slobodne teritorije iz Nezuka pokušavaju probiti liniju. Žestok okršaj. Na desetine puta sam izgovorio šehadet, očekujući svakog trenutka smrt. U tom momentu skoro bezizlazne situacije, imao sam priliku sa jednog uzvišenja nakon što sam čuo zvuk spasa, pokliče naših boraca koji su na jednom dijelu linije u blizini mene koordinirano probili četničku gvozdenu liniju, gledati kako borac iz Srebrenice i borac iz Nezuka sa suprotne strane trče jedan drugom u zagraljaj. Linija je probijena. Četnici su ustuknuli”, priča nam Mehdin Jakubović svoju priču o proboju iz Srebenice.
Danas Mehdin ponovo, kao pripadnik Oružanih snaga BiH, svake godine obezbjeđuje ”Marš mira” kojim se prisjećamo puta kojim su prošli Podrinjici nakon pada Srebrenice do slobodne teritorije. Svake godine Mehdin iznova proživljava svoja tri ratna proboja od Bratunca do Tuzle, od Tuzle do Srebrnice i od Srebrenice do Tuzle.
diwan-magazine.com
U nastavku ovog teksta pročitajte još detalja o ratnom putu podrinjskog Gazije Mehdina Jakubovića. Svi detalji koji su zabilježeni u ovom nastavku moraju biti vodič za ljepšu i svjetliju budućnost, bez mogućnosti zaborava onog što se desilo jer ono što nam se desilo je jedina karta za svjetliju budućnost Bosne i Hercegovine naše domovine.
PROBOJ IZ OBRUČA IZ SREBRENICE 1995.GODINE JE BILA MOJA BORBA ZA TIJELO, UM I DUŠU
Uvod
U jednoj izreci se kaže: „Ratovi će dolaziti i odlaziti, ali rat za vaše tijelo, um i dušu nikada neće stat.“ Ovo je poenta čitave priče koju treba razumijeti. O posljedicama treba pisati i govoriti, ali razumijevanje i spoznaja uzroka je bitnija.Ako znaš o posljedicama, a ne i uzrocima tih posljedica, onda se posljedice javljaju ponovo u istom ili sličnom obliku, a shvatanje uzroka, koji su doveli do posljedice, prouzrokuje preventivne mjere da se neutralizuju uzroci koji dovode do teških i katastrofalnih posljedica.
Najjači nagon je nagon za samoodržanjem. Ono za šta se prosječan čovjek najviše bori je život,da preživi i životno egzistira. Smrt nije problem za vjernika ako je u duhu islama. Život za vjernika koji nije u skladu islamskih postulata i nije život. Ima živih ljudi koji su suštinski mrtvi, kao što su mrtvi živi. …“ I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne znate!“ (Al-Baqara: 154).
Dakle moja borba za životnom egzistencijom kao najjačim nagonom nije bila i najbitnija. Znao sam da se po islamskim principima moram boriti za život, ne smijem izvršiti suicid u teškim trenutcima kao što je bio slučaj sa nekima koji nisu bili dovoljno jaki da se bore za tijelo, um i dušu. Shvativši da stanje u kome se nalazim, prepreke i kušnje koje Allah stavlja ispred mene su samo test. Svim bićem bio sam spreman da u svakom momentu mogu preseliti, biti ubijen, likvidiran, na ovaj ili onaj način, ali to opet može biti samo Allahovom odredbom. Zato sam se svim svojim bićem utopio u shvatanje islamskih načela i pripreme da sa šehadetom, ako to Allah odredi, preselim.
Dakle nije borba bila samo da preživim, već i borba, ako je sudbina, da umrem, i kako da umrem, a na osnovu Ku’anskog ajeta: „O, vjernici, bojite se Allaha onako kako se treba bojati, i umirite samo kao muslimani!“ (Ali `Imran, 102). Naravno, bila je i unutrašnja borba sam sa sobom, da umno ostanem zdrav i priseban, jer u tako teškim situacijama ljudi skreću sa pameti, gube razum, neprirodno se ponašaju, ostaju trajne posljedice. Cilj je bilo duhovno se ne srozati, zadržati samopoštovanje. Teško je o ovoj temi govoriti, a da čitaoci to u pravom smislu razumiju, osim onih koji su to preživljeli. ”Neke stvari se ne mogu svjesno objasniti i niti svjesno razumjeti”, one se mogu samo doživjeti.
Godina 2013. Postavio sam svoju sliku sa maturskog iz 1988. godine na društvenu mrežu facebook. Nije prošlo mnogo vremena od toga, dobijam e-mail poruku od jedne srebreničke majke, predstavnice udruženja „Srebreničke majke“. Piše mi da joj dam podatke o osobi sa slike jer nije bilo podataka ispod slike, misleći da je to još jedna u nizu slika od naše braće koja nisu preživjela proboj 1995. godine koje one skupljaju i postavljaju na tako uznemirujući pano u sjedištu svog udruženja, pano sa stotinama slika od maloljetnih dječaka do staraca u poznim godinama. Tek kad insan vidi te slike u odnosu na brojke koje se prikazuju o stradalim, uhvati te jeza i onda tek shvatiš zbilju genocida, jer vidiš likove osoba, braće kojih nema među nama, koji su svirepo poubijani. Zamislite fotografije osam i više hiljada nevino ubijenih.
Zato u svakom mom boravaku na mezarju Potočari, ja ne vidim nišane, nego umjesto nišana ja vidim likove sa slika sa panoa iz sjedišta udruženja „Majki Srebrenice“, umjesto nišana ja vidim uspravne, žive šehide u realnom liku i obliku kako gledaju u mene, i svojom gestikulacijom me pitaju: „Zar smo uzalud dali živote, kakvu ste pouku vi živi izvukli.“ To je meni podstrek da još više činim i radim za svoju zajednicu za opšte interese Bošnjaka-muslimana. Trebao bih da dovršim komunikaciju sa srebreničkom majkom. Stidljivo sam rekao da je to moja slika i da sam ja preživio genocid, proboj 1995.godine iz Srebrenice, bojeći se da je na neki način ne povrijedim, jer znam da joj je sva porodica satrta, sinovi, muž.
Odgovorila mi je: „nek si ti živ i zdrav sine, hvala Allahu pa si preživio, mi sakupljamo slike naših, akoBogda, srebreničkih šehida da se ne otrgne zaborav na njih.“ Tako se završio razgovor sa našom srebreničkom majkom. Da, živ sam, sam sebi kažem, ali koliko sam svjestan svega toga. Da li sam duhovno živ? Koliko sam izvukao pouku, koliko smo svi izvukli pouku, svi mi koji smo preživjeli genocid, mi koji smo se probili iz krvavog obruča, a i oni Bošnjaci-muslimani koji su iz drugih dijelova BiH, koji nisu imali taj vid kušnje? Da li ćemo dozvoliti da svojim nehatom, zaboravnošću nas zmija po jedanaesti ili dvanaesti put ujede iz iste rupe?
DJEČIJI SNOVI KOJI SU NAGOVJEŠTAVALI NA PRVI POGLED NEZAMISLIVE SITUACIJE
Još kao dijete imao sam snova koji su mi ukazivali na ono što će se kasnije i desiti, a to su racije od dojučerašnjih komšija koji su se transformisali u četnike koljače, racije na naša bošnjačka sela, paljenje kuća, ubijanja, silovanja, mučenja, prisilna iseljavanja stanovništva iz Podrinja. Čak su se neke scene iz snova do u detalje dešavale. Bili su to za mene prvi nagovještaji onoga kroz šta ću sve prolaziti. Ti nagovještaji kroz snove su bili još u vrijeme prividnog rahatluka, dobrih međukonfesionalnih odnosa sa komšijama. Ja sam to shvatio kao išaret i kao prvu fizičku, mentalnu i duhovnu pripremu za ono kroz šta ću kasnije prolaziti, kroz nevjerovatna i nezamisliva iskušenja za tijelo, um i dušu.
Od malih nogu sam bio upoznat sa islamom i praktičnim aktivnostima, sufara, ilmihal, mejtef, namaz i drugi oblici ibadeta, ali sve je to bilo bez shvatanja suštine toga. Ali prvi put sam se susreo sa prijevodom Kur’ana 1991. godine po dolasku iz JNA od autora Dž. Čauševića. Sjećam se da smo se ja i stariji brat, oba radoznali šta to piše u prijevodu, otimali ko će prvi pročitati nešto iz prijevoda Kur’ana, jer do tada smo imali Kur’an u kredencu kojeg smo naravno koristili, ali nismo znali značenje. Moj prvi susret sa prijevodom Kur’ana bio je nešto posebno.
Čitajući ajete u prijevodu osjećao sam nešto posebno. Isti su u meni budlili neko posebno duhovno zadovoljstvo,strah, osjećaj sigurnosti, zavisi na šta su se odnosili ajeti to su u meni i pobuđivali. Još kao dijete, igrajući se pred OŠ u Bratuncu sa djecom, kada bi se začuo ezan zastao bih i sačekao, taj omiljeni glas mujezina sa bratunačke džamije izazivao bi u meni neku pozitivnu jezu koja je prožimala čitavo tijelo. Bila je to, naravno, suština Kur’ana koju ja tada nisam razumio, ali sam osjećao.
Nažalost našeg bratunačkog imama, koji je bio uzor i pozivao na organizovanje i otpor, su zlotvori na najsvirepiji način ubili, tjerajući ga da radi stvari kojima se gubi samopoštovanje, ali je on to odbijao i dostojanstveno pred 700 bošnjaka i pred katilima pokazao kakav treba biti predvodnik u nevolji, baš kao i Omer Muhtar u Libiji nakon što su ga uhvatili i ponudili mu da utiče na svoje borce da se ne bore, te da potpiše to na papiru. Muhtar je rekao da njegov prst koji pet puta na dan svjedoči šehadet ne može tako nešto potpisati. Tako je i naš rahmetli bratunački imam zatočen u logoru odbijo da digne tri prsta, već je digao jedan jer je i njegov prst svjedočio šehadet pet puta na dan, kao i prst Muhtara.
MOJA RANIJA ISKUSTVA SA ŽESTOKIM RATNIM SITUACIJAMA PRIJE PROBOJA IZ SREBRENICE 1995.
Maja 10. 1992. godine izvršena je racija na moju MZ Suha u opštini Bratunac od strane jugo(čitaj JNA) i domaćih četnika. U ranim jutarnjim satim opkoljeno je moje mjesto zaseok Burnice, rafali su se čuli sa svih strana, nasatao je metež i panika.
Na licima ljudi, žena i djece odslikavao se odraz strave i užasa, kao da je nastupio Sudnji dan. Svo sposobno stanovništvo, žene i djeca, sve je stjerano na stadion u Bratuncu. Odatle su svi sposobni muškarci, njih oko 700 skrcani u fiskulturnu salu OS Vuk Karađić, starci, žene i djeca prisilno su transportovani prema Tuzli. Taj dan, dijete je rastavljeno od majka, muž od supruge, brat od sestre, sin i kćerka od majke i oca, najmiliji od najmilijeg. Poznato je kako su strašno završavali sposobni muškarci u logoru, fiskulturne sale u osnovnoj školi u Bratuncu, ubijanja, premlaćivanja i iživljavanje nad imamom bratunačke džamije, rahmetli Mustafom ef. Mujkaovićem, koga su na kraju svirepo na najkrvoliočniji način ubili. Poenta ovog opisa je da sam se ja kao iskusan vojnik koji je bio u JNA u specijalnoj jedinici vojne policije, tek odslužio vojsku i uz Allahovu pomoć uspio u jednom seoskom potoku živ u zemlju se zaroviti, ispod jedne međe.
Tako da sam se uspio zaštiti od te racije da me ne uhvate živa. Sve su iz tog potoka istjerali ali ja sam ostao tu satima, živ zarovljen pod mehkom zemljom u jednoj strani potoka kao da sam u mezaru. Mentalno u tom strahu sam se usresredio na to, pitajući se kao da sam živ u mezaru proživljen, čekajući Munkira i Nekira, meleke koji ispituju da li to izaziva veći strah ili četinici koji su mi stajali iznad glave. Od njihove težine zemlja me pritiskala dok su drugi četnici kolajući uz potok, niz potok konstatovali povikom kako više nikog nema tu i napustili to mjesto.
Ovdje završavam dio ove priče kao mjesto i vrijeme gdje sam se već adaptirao na izvanrednu situaciju i okolnosti ovodunjalučkog džehennema, koji čovjek svim svojim bićem osjeti, ali da to valjano ne može opisati, prije proboja iz Srebrenice, koji će se desiti u julu 1995. Tih dana je u Suhoj zapaljena moja kuća, izgorio je i moj Kur’an u prijevodu od Čauševića. Dušmani su htjeli da sve izgori, da nas sve poubijaju, da satru sjeme bošnjačko, muslimansko. Izgorio je Kur’an u obliku knjige, ali nije u mojim prsima, On (Kur’an) se još više rasplamsao u meni, pobudili su se u meni prvi ajeti koje sam po prvi put pročitao u prijevodu Kur’ana, i dan danas prkose katilu primjenjeni u mojoj životnoj praksi.
Allah je ostavio mene u životu da svjedočim istinu i prenosim na generacije koje dolaze, odgajajući ih u duhu islama i onako kako nas uči naš Resulullah. Allah mi je podario šestero djece, četiri Bošnjakinje i dva Bošnjaka, jedan je maloljetan preselio kao zaštita i garant, akoBogda, svojim roditeljima za ulazak u dženet, a drugi moj sin Bošnjak da sa svojim sestrama Bošnjakinjama svjedoči dalje naraštajima koji dolaze da je porijeklo njihovog babe iz Užica, te šta se dešavalo u Srebrenici, uprkos dušmanima koji su željeli da i ja završim ispod zemlje i bez pomena ostanem.
Moj Abdullah, Ahmed, Amina, Sumejja, Merjama i Fatima koji zajedno sa mnom u džematu klanjaju, svjesni ko su i šta su, neće to dopustiti akoBogda. Nećemo dopustiti zaboravu sve naše srebreničke šehide, svaku žrtvu koja je pala za našu slobodu. Svi ćemo jednog dana inshAllah zajedno biti po perivojima džennetskim, amin!
BOŽIJE ODREĐENJE I ISKUSTAVA KOJA ĆE POMOĆI U PROBOJU IZ SREBRENIČKOG OBRUČA
Božijm određejem uspio sam se izvući iz bratunačkog pakla, a što je opet posebna priča i preći na teritoriju grada Tuzle, opet dobrim dijelom pješke kroz nekoliko kapija nesigurnosti i skoro sigurnog pogubljenja. Ali Allah dž.š.čini što hoće.
OTIŠAO SAM BEZ HALALA SA MAJKOM
Nakon pristupanja u TO Tuzla i formiraja 16. muslimanske brigade i jednog perioda provedenog na ratištima širom Tuzle i okolnih opština, i stjecanja ratnog iskustva, jedan dio navedene brigade odlučuje krenuti u Podrinje u pomoć svom narodu, i u tome i uspjeva u avgustu 1992. godine, pješke iz Tuzle preko 100 km pod punom ratnom opremom, sa 20 kg municije i kroz četničku teritoriju.To je jedno veliko svestrano iskustvo od prevazlaženja straha, stjecanje kondicije, gladi i žeđi, prelazak velike udaljenosti, a što će uvelko biti od koristi u proboju iz Srebrenice 1995. godine, jer smo istim putem izvršili proboj kojim smo i došli 1992. godine iz Tuzle.
Otišao sam, a da se nisam halalio sa majkom. Selamio sam se i rekao da idem na ratište oko Tuzle, kao što sam to i ranije činio. Nisam imao snage da joj kažem gdje idem jer bih znao njenu reakciju. Poslednje što mi je majka uradila bio je vez na mojoj šarenoj košulji na lijevom džepu, mjesec i zvijezda sa natpisom „ALLAHU EKBER“ . Nakon toga prvi put sam se čuo sa majkom u vrijeme demilitarizacije Srebrenice, proljeće 1995. preko radio amatera, trajalo je to samo jedan minut, kad mi je čula glas nije više mogla progovotiti, briznula je u plač uvjerivši se da sam živ, jer je bila čula da sam poginuo 1992. godine nakon neke fizičke povrede i ranjavanja u K.polju, tako da je ni pisma srvenog križa koja su stizala iz Srebrenice nisu mogla uvjeriti da sam živ do praktični razgovor uspostavljenom vezom.
RUKSAK PUN ISLAMSKIH KNJIGA
Nakon što sam imao priliku pred samu agresuju susresti se sa prijevodom Kur’ana, 1992. godine po dolasku iz Tuzle u Podrinje, iz napuštenih muslimanskih kuća sam uzimao islamsku literaturu na bosanskom jeziku i punio moj ruksak. U slobodnom vremenu bih proučavao te knjige ,islamski se obrazovao i duhovno uzdizao. Te knjige su bile meni kao mehlem na ranu. Davale su mi snagu i činile me jakim da prebrodim sve kušnje koje će kasnije nadolaziti. Tim postupkom sam se vraćao sebi, svom identitetu, svojoj prirodnoj vjeri. Bio je to početak mog duhovnog preporoda tako potrebnog u tom vremenu velikih iskušenja za fizičko tijelo, um i dušu.
Odbrana linija, akcije, strah, glad, borba prsa u prsa, doživljaj granatiranja, bombardiranja iz aviona na bliskom prostoru, gledanje u smrt, gubici najbližih saboraca, odkinute glave, udovi, raznešena tijela, crijeva van utrobe, ponos i odupiranje, borba za fizičko tijelo, um i dušu, da se sačuva dostojanstvo, da se sačuva sve što se moglo sačuvati u ratnim prilikama. Sve su to detalji koje sam preživio prije same demilitarizacije Srebrenice.
DEŠAVANJA U VRIJEME DEMILITARIZACIJE SREBRENICE
Srebrenica – mali grad sjevero-istočne Bosne, okružena agresorom zadojenim zločinačkim idejama prema svemu onome što je islamsko, te hladne 1993. god. čini jednu od svijetlih tačaka u višestoljetnoj historiji, jedine nam domovine Bosne. Ulazi u povijest bosanskog otpora, na nju se spušta Božija milost. Glad, bijeda, siromaštvo, ubijanja… samo su neke od ružnih slika srebreničke svakodnevnice. Ljudi su gubili smisao života, skretali s Pravog puta, propast je bila sigurno na vidiku, ali…
U jednoj takvoj krizi pojavljuje se iskra nade i spasa koja će ljudima kasnije osvijetliti životni put. Rađa se Klub koji će kasnije prerasti u pokret, jaku organizaciju…
S proglašenjem demilitarizacije Srebrenice (1993.), u teškoj psihozi zatvorenosti i velikog broja ljudi na malom prostoru, kada je bilo vrijeme najveće duhovne krize, upravo tada se rodila ideja i započele su prve aktivnosti našeg udruženja koje je polučilo nemjerljiv doprinos za opšte društvene koristi i ublažavanje tako teškog stanja na tom prostoru, vođeni motivacijom našeg din ISLAMA i riječima Allahovog poslanika Muhammeda a.s. koji kaže: „ Najbolji muslimani su oni koji koriste svojoj zajednici.“
„U vrijeme najveće gladi, naši učenici su se brinuli o najsiromašnijim i punili sve srebreničke džamije.“ – Obuka je obavljana u najsurovijim uslovima. Polaznici su se upoznavali sa metodama ukroćivanja strasti u mladim tijelima itd. Ipak, na prvom mjestu bilo je jačanje borbenog duha.
Vrijeme demilitarizacije Srebrenice sam iskoristio okupljajući omladinu oko borilačkih vještina, kao sredstvo za druge vidove obrazovanja i odgoja koji su nam tako bili potrebni u toj psihozi zatvorenosti, kao i prestojećeg ponovnog otpora neprijateljskim nasrtajima u takozvanoj zaštičenoj zoni UN-a, koja to nije bila, i proboja iz Srebrenice sa svim iskušenjima koja prate ratne sukobe i posledice istog.
PROBOJ IZ OBRUČA IZ SREBRENICE 1995.GODINE JE BILA MOJA BORBA ZA TIJELO, UM I DUŠU
Nakon žestokih ratnih situacije sa 1992. na 1993. u Srebrenici i Srednjem Podrinju, odsječeni od drugih slobodnih teritorija koje je kontrolisala AR BiH, straha, pogibija, gladi, uoči proglašenja Srebrenice kao demilitrizovane zone pod (ne)zaštitom UN-a, vojska i narod konzumirali su hranu nezamislivu za normalne uslove, resu od ljeske npr., da bi došlo do nagle promjene kada su iz aviona bacali po Srebrenici lanč pakete ,gdje je bilo i čokolade, bombona i drugih slatkiša, i to je trajalo jedno vrijeme da bi pred 1994./5. godina nastala opšta nestašica hrane, zaustavljeni humanitarni konvoji hrane. Posrijedi je bio specijalni rat,i zgladnjivanje ljudi u demilitarizovanoj zoni, kao i drugi oblici specijalnog rata, a sve u cilju stvaranja konfuzije među narodom pred katakluzmu koja će uslijediti.
Te godine 1995. obzirom na glad koja je harala, narod je čak i gradske trotoare zasijao, ali je Allah dao jedan dan takve meteo uslove da je to skoro sve uništeno. Naslućivala se kataklizma i u pogledu ovih meteo uslova, a i drugih oblika slutnje kao što su snovi koje je narod međusobno prepričavao, primjetan osjećaj nervoze u narodu. Oko 40 hiljada duša je bilo na prostoru na kome je prije agresije živjelo oko pet hiljada stanovnika, uži dio grada i prigrađa, ono što je ustvari bila demilitarizovana zona.
PRVA GRANATA KOJA JE PALA U GRAD NAKON ŠTO JE SREBRENICA PROGLAŠENA
DEMILITARIZOVANOM ZONOM
Bio sam sa djevojkom, sadašnjom hanumom, na sokaku Petriče, dio Srebreničkog prigrađa, kada je ispaljena prva granata od strane četnika iznad Srebrenice, nakon što je Srebrenica demilitarizovana, i to je bio početak srebreničke agonije. Nakon što sam se tu rastao sa djevojkom ponovo sam je vidio tek nakon proboja iz Srebrenice Dubravama kod Živinica gdje je bilo more žena, djece, staraca, čekajući hoće li se još ko živ pojaviti iz obruča i čekajući razmještanje širom tada Tuzlansko- podrinjskog kantona kojemu je kasnije oduzet prefiks „podinjski“, pa se pokida čak i pojmovna veza sa Podrinjem nakon što se ubilo što se moglo ubiti, protjeralo što se moglo protjerati, popalile i uništile sve džamije i sakralni objekti, sve ono što podsjeća da su tu bili Bošnjaci-muslimani.
Ponovo je nastupio metež u Srebrenici… Svaki dan kojeg je dočekala Srebrenica značio je stotine žrtava nevinih ljudi, i bilo je jasno da je tragedija Srebrenice neizbježna. I zaista, jula mjeseca 1995. godine, četnička noga kročila je na krvlju natopljenu srebreničku zemlju po kojoj su do jučer hodale Gazije sa ispisanim šehadetom oko glave. Desio se nezapamćen genocid nad Podrinjcima.
Gazije su u organizovanim jedinicama probijale četničke linije prema slobodnoj teritoriji i mnogi su svoje mlade živote uzidali u temelje ove prostrane bosanske zemlje. Za svaki naš slobodan korak ovom jedinom domovinom, za milozvučne glasove mujezina sa visokih bosanskih munara, zahvaljujemo, u prvom redu, našem Stvoritelju, pa našim gazijama koji nisu žalili poginuti za spas svoje vjere i svoga naroda. Svaki mezar srebreničkog gazije je naša obaveza da nikada ne zaboravimo tragediju Podrinjaca i njihove živote koji su tek počeli da cvjetaju. A mi, jesmo li svjesni da su oni poginuli baš za nas, upitajmo sami sebe. Neka im je vječni rahmet duši.
LINIJE IZNAD SREBRENICE
Nakon granatiranja demilitaizovane zone počeli su uvodi u stravu i užas. Oko 40 hiljada ljudi je bilo u demilitarizovanoj zoni. U to vrijeme bio sam na liniji sa jedinicom iznad Srebrenice na jednoj koti. Svojim očima sam vidio prelazak i dolazak silnih četničkih jedinica iz Srbije preko Skelana, redovne vojske Srbije. Ispred mehanizacije su tenkovi, transporteri i ostala motorna vozila, zatim silna pješadija. Dakle, Srbija je ušla u Bosnu da napadne demilitarizovanu zonu, zajedno sa grčkim i mnogim drugim stranim dobrovoljnim jedinicama, za što postoje validni dokumenti. Već tada je bilo jasno da se Srebrenica teško može odbraniti.
ŽESTOKI OTPROR – SREBRENICA NIJE PALA BEZ OTPORA
Ali Srebrenica nije pala bez otpora. Nekoliko dana od već započetog napada na Srebrenicu pružan je žestoki otpor svim sektorima odbrane. Lično sam bio u jedinici koja je zaustavila prodor četnika iz Šekovica u Srebrenicu, sa jugozapadnog dijela prema Srebrenici, gdje su pretrpjeli gubitke u ljudstvu i naoružanju.
Tako je bilo na svim prilazima prema Srebrenici. Sjećam se jednog žetokog borca koji je hrabro jurišao prema tenkovima i transporterima. Od granate koja ga je izravno pogodila, dijelovi njegovog tijela sakupljeni su u vreču, sav raskomadan. Bilo je dosta takvih prijmera hrabrih boraca koji su i ’92 pružili žestok otpor, kao i tada ’95. Postoje dva trenutka za mene najžalivija u životu, a to su kada sam tada ’95 godine napuštao Srebrenicu, i kada sam nakon toga tri puta odlazeći na hadž napuštao Meku i Medinu.
Ova dva događaja su veoma važna u mojoj priči, proboj iz Srebrenice i Odlazak na hadž, o čemu će kasnije biti riječi. Zato je za mene sada Srebrenica nacionalna kibla Bošnjaka kao što je Meka to u vjerskom islamskom smislu, kibla svih muslimana svijeta. Tako i Srebrenica treba biti nacionalna kibla svih Bošnjaka, ma gdje bili. Da opominje i poručuje. Motivacija za društveni aktivizam je drugačija iz Srebrenice.
NAPUŠTANJE SREBRENICE OD STRANE VOJSKE I NARODA
VRIJEME SREBRENIČKOG EGZODUSA, PRISILNE HIDŽRE I ODLASKA U NEPOZNATO
MJESTO JAGLIĆI
Nakon što se odlučilo da se krene u proboj, počelo se sa organizacinoim dijelom, iako je to bilo vrlo teško u takvoj situaciji, ali se ipak na mjestu zvanom Jaglići iznad Srebrenice formurale brigade iz svih podrinjskih opština, uvlačeći u svoj unutrašnji dio ljude bez oružja kako bi bili zaštićeni. Bila je noć pred polazak sa zbornog mjesta Jaglići u proboj. Prišao mi je jedan moj učenik iz kluba sa vidnim žalom na licu rekavši mi da je ovo možda poslednji put da se vidimo. Tražio je da se halalimo. Dao mi je jednu kesicu kakaa iz lanč paketa i to je bilo jedino što sam odmah konzumirao, i danima nakon toga nisam ništa jeo.Nikada više nisam vidio tog momka Admira-Dadu kao ni Safeta,Ikana,Elvira,Nusreta itd…Svi su oni ubijeni od dušmanske ruke u nekim od podrinjskih vrleti.Svi su oni bili članovi našeg Udruženja.Trenutno radimo na aktivnostima izrade „Spomen parka“ njih.
Čitavih šest dana puta svega što sam pojeo bio je taj kakao i na sredini puta dio jedne riblje konzerve koju smo podijelili nas nekoliko boraca, i ponegdje neka voćka. Šest dana nespavanja, gladi i probijanja oko 130 km puta prema Tuzli. Tu noć su domaće životinje bile puštene iz štala. Mogle su se naslutiti strahote koje nadolaze. Kao u filmovima strave i užasa djelovalo je tu noć. Konji su njištali, psi zavijali, sve je mirisalo na krvoproliće. U momentima čovjek nije mogao razabrati da li je san ili java, i to dvoje se stalno preplitalo dužinom čitavog puta u proboju.
Dešavalo se da na trenutak insan zaspi u pokretu ili kraćoj pauzi i počne sanjati neke lijepe snove, Bajram u krugu porodice, vruća hrana, veselje, blagodat i onda se trzne iz kratkog sna shvativši zapravo u kakvoj se situaciji nalazi, strašni osjećaji. Kako i to da u toku proboja budan, a zbog isrpljenosti, vidiš sve i osjetiš sve ono što bi želio, a nemaš, čista fatamorgana. Kolona dužine 15-tak kilometara se pripremala da u zoru krene putem neizvjesnosti. Jedna sekunda vječno traje, takav je osjećaj kada je čovjek u nevolji, dok ono što je lijepo tako se čovjeku čini da brzo prođe. Kada je svanulo, narod i borci ko sardine jedni iz druge, gužva i tjesnac, da se sasvim malo moglo pomijerati. Poput stampeda, kolona se počela njihati na sve strane, zagušenja, uski putevi jer je sve minirano, bojazan od mina, a sa druge strane još veća panika se stvorila kada se spoznalo da nedaleko od nas se vide četnici, okolo po linijama sa minobacačima, pragama, tenkovima i ostalim oružjem i oruđem. Najveća većina u koloni od 15-tak hiljada ljudi nije bila naoružana. Bilo je djece i staraca, čak i žena i djevojaka koji nisu htjeli otići na Potočare prema bazi UN-a. Navedena situacija i sve situacije koje će uslijedii čovjeka dovode do izgubljenosti, pogtovo ljude koji nisu ima čime da se brane, nenaoružani. Sam osjećaj da smo ostavljeni na milost i nemilost zlotvoru, kako od međunarodne zajednice, tako i od naše vojno-političkog vrha, ma kako to nekome zvučalo. Zamislite se u toj situaciji i niko ne reaguje.
Sjećate se snimka posljednjeg vapaja iz Srebrenice prije napuštanja iste od rahmetli Nine Čatića, ovo je naše posljednje javljanje iz opkoljene Srebrenice. Tuzlanski kanton broji pola milona muslimana-bošnjaka, a da ne govorim za ostale dijelove Bosne, a samo je 30-tak ljudi istinski probijalo liniju iz Nezuka. Put od 130 km nije malo ići, na izlet sa svom logistikom, a kamoli toliko kilometra sa svim onim što smo imali kao prepreku. Ubačeni elementi, infiltriran neprijatelj unutra, trovanje izvora, zloupotreba opreme UN-a koju su četnici koristili i mamili civile na predaju. Kako sam ranije naveo, ja sam se već od ’92 godine susretao sa sličnim situacijama, i imao sam iskustvo u tom pogledu skoro bezizlaznih situacija. Straha je bilo, što je normalno, ali nije bilo panike. Iskustva koja sam imao ranije u sličnim situacijama pokušao sam iskoristiti tako što ću maksimalno dati od sebe da druge smirujem i usmjeravam. Bio sam na čelu kolone sa još nekim ključnim izviđačima. Bio sam zamjenik k-dira čete vjerskog karaktera od 120 ljudi sastavljeih od iz svih drugih jedinica i opština srednjeg Podrinja, što je uveliko olakšalo kretanje kroz teritoriju dugu oko 130 km. Jer smo u jedinici imali pripadnika iz svih dijelova Podrinja. A pošto sam istim putem pješke došao sa jedinicom iz Tuzle ’92 godine, zajedno sa svojim saborcima koji su zajedno tada sa mnom došli, pružali smo podršku ostalim u orijentaciji u vremenu i prostoru. Psihološki je bilo izuzetno važno kada neko pita koliko još ima, a ne zna prostor, a mi koji smo prošli taj put, kažemo tu je to odmah iza onog brda, što je stimulisao ostale i davalo volju i budilo adrenalin da se uspije. Mada je iza tog brda bilo još stotine brda do spasa .Bio sam sasvim smiren i stabilan, prekaljen sličnim situacijama. Iskusio sam prije i dugo pješaćenje upravo istim putem kojim se probijamo sa istom kilometražom.
Iskusio sam bliske sukobe sa neprijateljem, iskusio strah, paniku, glad, žeđ, nespavanje, ismrcvaljenost organizma i razne teške situacije za tijelo, um i dušu. Na pomolu je sada ponovo preživljavanje svega toga u još jačem intenzitetu.
Ono, naravno, što se čovjeku najviše vrti po glavi, i čime je mislima preokupiran u teškoj situaciji jeste da li ću preživjeti. Sama pomisao kako je daleko Tuzla, kako je i nazvan dokumentarni film nedavno urađen, budi sumnju u moguće preživljavanje. U tim situacijama se testira vjera, i to da čas naše smrti niko ne može ni približiti ni udaljiti. Tada, i u tim trenucima čovjekova vjera u Boga dolazi do vrhunca ili dolazi u sumnju. Tada, ne samo da se izgovaraju molitve i dove, već je svo biće čovjekovo stopljeno sa vjerom u Boga, svaki damar dovi Allahu i priziva pomoć, jedino se u Njega uzdajući. Allah dž. š. u tim situacijama daje posebno stanje, hal ljudima.
BULJIM
Mjesto zvano Buljim po početku granatiranja i paljbe sa četničke strane počele su padati prve žrtve. Dobijam informaciju da je poginuo jedan moj učenik od 13 godina na navedenoj livadi. Srce se zgrčilo, sledilo. Bez teksta sam. Samo prije nekoliko sedmica sam njemu i ostalima držao lekcije iz borilačkih vještina, islama, civilne zaštite u takozvanoj (ne)zaštićenoj zoni UN-a. Inna lillahi ve inna ilejhi rađiun. Čista duša i neuprljana, akoBogda, vraća se svome Gospodaru, pomislio sam. U nastavku granatiranja pada granata neposredno od nas. Od silne eksplozije rasprštilo se kamenje. Pogodio me kamen u glavu, potiljak, preko savijenog vojnog kačketa. Pao sam na zemlju kao pokošen, misleći da je geler. Pipam po potiljku, nema krvi, ali postoji jedna velika rupa na kapi koju još čuvam kao uspomenu na taj događaj. Kada je sudbina čovjeku da još živi, kroz iglene uši se provlači. Kako se kaže u predajama „Kada bi snopovi strela (čitaj metaka, gelera) letilo prema tebi neće te usmrtiti ako ti nije suđeno.“
Ovo je jedan mali dio priče koji je vezan za život i preživljavanje u Podrinju 1992-1995.godine.
Mehdin Jakubović
Nastavak priče ratnog puta Mehdina Jakubovića od Buljima do slobodne teritorije
Jučer smo na našoj stranici objavili tekst preuzet sa portala diwan-magazine.com, isti tekst je proširen fotografijama i tekstom iz životnog puta Mehdina Jakubovića koji se nalazi u dnevniku koji je vodio. Donosimo Vam nastavak priče o životnom putu Srebrenog štita, podrinjskog gazije, a tekst se nastavlja dalje od događaja u mjestu Buljim poslije pada ne/žaštićene UN enklave Srebrenica 11. jula 1995.g.
PRELAZAK JADRA
Sljedeća pepreka bila je preći putnu komunikaciju na potezu Kasaba – K.polje i rijeku Jadar. Nakon što smo uspješno prešli asfalt ispod Mravinjaca, mjesto gdje je druga destinacija konačenja na Maršu mira, morali smo preći nabujali Jadar. Vrlo jaka i žestoka fizička prepreka koju smo uz Allahovu pomoć prebrodili i zaputili se ka Udrču, najvećoj planini na tom prostoru.
UDRČ
Djelimično ulaskom na Udrč prvi dio teškog puta je okončan. To i nije bilo teško prvoj grupi koja je naoružana, jer se teško ko mogao suprotstaviti takvoj jednoj grupi boraca, sastavljenoj od diverzantskih jedinica iz svih podrinjskih brigada. Problem je rasuta kolona od Buljima do Udrča.
DEBELA BUKVA
Iza nas je ostalo na hiljade naših saboraca i civila. Još uvijek nerazjašnjen slučaj takozvane „Debele bukve“ , eksplozije koja se dogodila kod nje, i najveće rasulo kompaktne grupe koja je krenula iz Srebrenice. Boraca i civila sada je bilo na sve strane, 30 kvadratnih kilometara rasutih po manjim i većim grupama. A žrtava je do sada već bilo i previše.
PRVA ČETNIČKA ZASJEDA NA SNAGOVU
Sljedeća najjača zasjeda je bila na Snagovu, mjesto Marčići iznad Zvornika. Zasjeda koju smo uspješno neutralizovali i zarobili vođu te grupe, komandira.
KRIŽEVAČKE NJIVE I KERAMET U OBLIKU LEDA
Križevačke njive, mjesto iznad Zvornika, gdje se slobodno može reći da je bila izravno Allahova intervencija .Naime, najedanput je počeo da pada led pračen gustom maglom i kišom, i to samo na nekoliko kvadratih kilometara taman gdje su se nalazili tenkovi iznad Baljkovice i gdje se pokušavalo priči, ali nije moglo. Allahovim davanjem leda i takvih meteo uslova je pogodovalo da se neutrališu tenkovi i stvori uvertira ili preduslovi da se krene u odlučujuću bitku, proboj ka Nezuku, koji je bio pod kontrolom Armije BiH. Led i kiša su dobrodošli i za osvježenje, jer su ljudi od nespavanja i izmrcvaljenosti ostajali na mnogim mjestima bez mogućnosti da ih se probudi. Ali ovaj led i hladna kiša i takvi meteo uslovi nisu dozvolili da više bilo ko zaspi. Maksimalno razbuđivanje pred konačnu bitku na Baljkovici. Takvi meteo uslvovi su ovlažili list pa se nečujno moglo vrlo blizu doći neprijatelju.
PROBOJ NA BALJKOVICI
Baljkovica, posljednje uporište četničko. Gotovo neizlazna situacija. Tako blizu, a tako daleko od spasa. Blizu geografski, kilometar i manje od naše teritorije, a daleko u taktičkom smislu mogućnosti spram odnosa snaga i onoga šta mi imamo na raspolaganju, a šta četnici. Spas, je li to samo spas ako preživim i pređem u slobodnu zonu pod kontrolom Armije BiH? Pitao sam sebe, obzirom da oko mene od granata su ljudi ginuli od gelera, smrt na svakom pedlu zemlje na kojoj smo stajali. A šta je sa spasom duše, u dijelićima sekundi mi se vrtilo po glavi. Fizički sam još čitav i zaštićen u moru gelera i puščanih zrna. Moj um i moje mentalno stanje mora ostati netaknuto, čvrstina volje da se izvrši proboj i spoji sa našim narodom, čvrstina volje da psihički ne posustanem u datom trenutku, u smislu da budem priseban, ko sam, šta sam, i da je sve u Allahovim rukama,treba da se priklonim Njegovoj volji i da bez sumnje, ako to On bude odredio, odem na onaj svijet, a ako pak ostanem opet Njegovom voljom, živ da budem i ostanem psihofizički zdrav. Neizvjesnost i skoro nekakva mogućnost da se probiju trostruke četničke linije. Nadomak nas, sasvim blizu naša braća iz Nezuka pokušavaju probiti liniju sa suprotne strane. Žestok okršaj. Na desetine puta sam izgovorio šehadet, očekujući svakog trenutka smrt. Zamislite u ovom trenutku, kada svakog trena očekujete smrt, skoro bezizlazna situacija, ovodunjalučki džehennem, a onda Allah da da samo nakon par mjeseci nakon proboja budem u najsigurnijem gradu Mekki, odlaskom na hadž kao borac Armije BiH. Na hadž sam, kao borac, otišao odmah po potpisivanju Dejtonskog sporazuma. Za mene je proboj iz Srebrenice, a i odlazak na hadž, bio veliki ispit u ovodunjalučkom smislu kao priprema za ono što će neminovno doći. Proboj iz Srebrenice nosio je za sobom neizvjesnost, strah, iščekivanje, nespavanje,borbu za golu egzistenciju. Sve ono što se dešavalo u šest dana mog proboja, u dužini 130 km, nemoguće je opisati, bili bi potrebni tomovi knjiga da se sa svakog aspekta to opiše.
Ali sve to što se meni i mojoj braći dešavalo u putu te raznovrsne kušnje, u obliku svakojakih nedaća je upravo ono, kako se kaže u islamskim predajama, da će ljudi na Sudnjem danu stotinama godina čekati u neizvjesnosti u velikim skupinama, kada niko ni na koga neće gledati, svako će se o sebi pozabaviti i gledati šta će sa njim biti. Allah je dao meni i mnogim drugima da tu sličnu situaciju preživimo još na ovom svijetu, koliko toliko sličnu. Drugi i najsličniji događaj na dunjaluku je obavljanje hadždža i obred kretanja sa Arefata na Muzdelifu, pa dalje do Džemreta. Isto tako, velike skupine ljudi sporo se kreću, sa svim psihofizičkim nedaćama,i to je dosta slično onome kako se opisuje Sudnji dan, zapravo to i jeste obred koji simbolično i predstvalja to, svi u ihramima, svi isti, hrlilomo nekamo u neizvjesnosti, strahu i isčekivanju kako će nam se presuduti. Ja sam slične situacije imao, doživio i preživio da to u realnosti osjetim, u ratnom okolnostima u proboju iz Srebrenice 1995.godine, i samo za nekoliko mjeseci da to simbolično osjetim kroz navedene obrede hadždža u najsigurnijem gradu kako ga Allah dž.š.opisuje u Kur’anu. Još se nismo probili. U tom momentu skoro bezizlazne sitacije, imao sam priliku sa jednog uzvišenja nakon što sam čuo zvuk spasa, pokliće naših boraca gdje su na jednom sasvim blizu dijelu linije od mene koordinirano probili četničku gvozdenu liniju, gledati kako borac iz Srebrenice i borac iz Nezuka sa suprotne strane trče jedan drugom u zagraljaj. Linija je probijena. Četnici su Allahovom odredbom i borbom pripadnika Armije BiH sa obje strane ustuknuli. Nastaje borba da se izvuku ranjeni i mrtvi. Pričao mi je kasnije brat, koji je u tom vaktu bio u Austriji još od prije agresije, samo su kaže čuli da je Srebrenica pala i onda nikakvih informacija o nama danima ,samo se nagađalo gdje smo i šta smo. Kazao mi je da je u tim danima, jednu noć, sanjao mene u velikoj gomili naroda kako mu govorim da je sa mnom sve uredu i da ću se probiti i spasiti. Bio je to istiniti išaret mom bratu koji je u tom vaktu doživljavao istinski islamski preporod, pa i ne čudi nekliko istinitih snova koje mi je ispričao. Kada smo se prvi puta nakon 1991. godina vidjeli u Lukavcu po njegovom dolasku u Bosnu, zagrlio me i zaplakao. Kasnije mi je rekao da to nije samo emotivni plač zbog susreta, već zbog ispunjenja njegovih snova, da ćemo se opet živi sresti.
IZLAZAK NA SLOBODNU TERITORIJU NEZUK POD KONTROLOM AR. BiH
Na slobodnoj teritoriji Nezuka dočekao nas je naš narod sa nevjericom šta se dešava, emocije su nadirale na sve strane. Na jednoj poljani bila je trpeza ,skovani veliki, dugi inprovizovani stolovi napunjeni hranom u izobilju. Iz Srebrenice sam pošao u vojnoj uniformi i vojnim čizmama, a u Nezuk sam stigao nakon šest dana proboja bos, čizme se u putu poderale, sav poderan i rasčupan. Kada sam se kasnije u Živinicama pogledao u ogledalo nisam mogao vjerovati da sam to ja. Brada narasla preko mjere, rasčupana, oči upale, jagodice na licu izražene ,za nepvjerovati kako sam izgledao. Ali ostao sam psihički i mentalno sabran, nisam klonuo duhom, držala me neka nadnaravna neobjašnjiva snaga. Sjećam se samo par dana nakon proboja sjedio sam na jednom sijelu sa jednom grupom domicijelnog stanovništva, i sa nekoliko osoba koje su sa mnom preživjele proboj. U toku sijela jedan mi prijatelj reče da mu nimalo nisam izgledao kao neko ko je prošao tu golgotu, nije se to na meni primijetilo, nisam bio psihički rastrešen, i na meni se nije primijetilo da je neko ko je samo par dana prije prošao sva ta iskušenja. Sjećam se isto da su nas nakon prelaska u Nezuk, nas jednu grupu sa nekim kamionom dovezli do Kalesije, u neko selo, i tu je nas nekoliko raspoređeno kod jednog hadžije koji je sam živio. Bio je veoma brižan prema nama. Bila je noć kada smo stigli u njegovu kuću.
BRATSKI DOČEK BOŠNJAKA OD STRANE BOŠNJAKA
Malo smo se odmorili i ustali u vrijeme sabaha da klanjamo. Kada je hadžija primjetio šta želimo, ozarena lica je tražio lavor i ibrik da uzmemo abdest. Dojmilo ga to i radost mu se vidjela na licu zbog toga, obzirom da u mojoj grupi koji smo zanočili kod njega prosječno smo bili stari 20 godina. Ja sam tada imao 25-tu godinu, ostali sa mnom su imali 20 i manje godina. Stigao sam u Živinice isti dan od našeg hadžije koji nas je ugostio tu noć u Kalesiji. Na trgu Živinica sreo sam neke komšije iz mog mjesta gdje sam živio prije agraesije, Suhe kod Bratunca. Iz daljine sam vidio da mi dolazi srednji brat koji je bio na ratištu u Kladnju. Stao sam za leđa jednom svom komšiji i brat je prišao grupi nevidjevši mene sakrivenog iza leđa komšije. Sav zabrinut komentarisao je situaciju, i to da o meni još ništa ne zna. Zadnji put smo se vidjeli 1992. godine u Kalesiji, kada sam ja krenuo pješke put Srebrenice sa jednom većom formacijom.
Iznenada sam se stvorio pred njim iza leđa komšije na pola metra od njega, bio je to za njega šok, veliko iznenađenje. Dalje pretpostavljate, izliv emocija. Zajedno smo se brat i ja uputili ka mjestu Kopjevići kod Živinica, gdje je bila moja mati. Susret sa njom je nemoguće opisati. Zagrljaj bez riječi koje ona, a niti ja, nismo mogli izustiti. Bilo je to tačno tri godine kako sam se rastao od nje, bez da joj kažem da idem daleko u neizvjesnost, 130 km prema svom zavičaju. Tada mi je brat sav veseo skratio bradu i kosu, nekim makazama, radoznalo pitajući šta je sve bilo u vremenu od tri godine u Srebrenici, od kada nismo bili zajedno. Pored toga veselja, da sam ja preživio proboj, osjetno se na nama primjećivala žal,tuga,svjesnost da na hiljade naše braće još nije prešlo taj daleki put, i mnogi nisu nikada prešli. Upravo tih dana kada smo o njima razmišljali mnogi su upravo tada bili streljani i pogubljavanji od zločinačke ruke širom mjesta na kojima sada stoji obilježje masovnih grobnica po Podrinju.Možemo samo zamišljati kako su završavali i kroz kakve su muke prolazili a i imamo njih nekoliko koji su preživjeli streljanje i svedočili su na prvi pogled nevjerovatnu priču.
DEŠAVANJA U TUZLI I SREBRENICI NAKON ŠEST DANA PROBOJA I DALJE
PROMIŠLJANJA O SREBRENICI I PROBOJU SA DISTANCE 18 GODINA
Polovina Gazija (njih oko 200) nikada nije ugledala svoje najmilije, ostali su da leže po vrletima bosanskih planina, zadovoljni onim što im je njihov Gospodar pripremio. Oni koji su, hvala dragom Bogu, kročili na slobodnu teritoriju vječno će čuvati uspomene na svoju braću i prijatelje koje je zbližila ideja Islama. Klub u kome su se stekla brojna poznanstva i prijateljstva koja će se pamtiti još vijekovima poslije nas.
SREBRENICA JE MOJE OSVJEŠĆENJE I MOJE PROSVJETLJENJE
Sudbina je da ja godinama prolazim utrtu stazu put Tuzla – Srebrenica. Da me podsjeća, da budem pripravan, da budem na nivou zadatka koji je pred Bošnjacima-muslimanima, da pamte i ne zaborave.
Prvi put hodio sam tom stazom u avgustu 1992. godine kada sam kao dobrovoljac, sa još 500 saboraca, krenuo od Tuzle prema Srebrenici, 130 km dug put. Drugi put sa istom tom stazom se probijao iz Srebreničkog obruča 1995 .godine. Zatim od 2008. godine, kao pripadnik Oružanih snaga BiH, sa vojskom pratim „Marš mira“ logistička i druga podrška. To činim već pet godina, a i ove godine ću to činiti, akoBogda, po šesti put. Podrška „Maršu mira“ traje četiri dana, od destinacije do destinacije. Od Nezuka do Srebrenice.
Sasvim dovoljno vremena da se vrate sva sjećanja. Prebiram i analiziram svaki detalj, svako mjesto, zašto i kako se to dešavalo. Kada sam 1992. godine krenuo iz Tuzle u Srebrenicu imao sam 21 godinu, tek odslužio bivšu JNA. U proboju iz Srebrenice imao sam 25-tu godinu. Sada evo, kada trebam za par sedmica krenuti ponovo tom stazom, za neke stazom smrti, a za neke stazom spasa 1995. godine, sa vojskom kao podrška „Maršu mira“ imam 42 godine. Sa akademskim zvanjem,profesor Odbrane i Sigurnosti.Analiziram agresiju na BiH i rat kao iskusan vojnik i starješina iz rata,sada školovani oficir,analiziram sve i razmišljam.Magistrant na fakultetu PN u Sarajevu,odsjek Politologija,smjer Europske integracije,one iste Europe koja nas ostavila na cjedilu i 92′ i 95′.Tema: Muslimanski migraniti i njihovi problemi integracije u Europrostoru,slučaj Njemačka“ proučavam sada kako se odnosi prema nama i šta sada planira sa nama. Vjerski obrazovan, tri puta hadždž obavio, dosta zreliji i iskusniji, svjetovno i duhovno sa očuvanim zdravim razumom, izvojevane bitke još 1995. godine u proboju za tijelo, um i dušu, sa ove distance nakon 18 godina pokušavam se mentalno usresrediti i dokučiti, i iz svega od tih dešavanja izvuči pouku i poruku. Sve to pretočiti kroz praktičan rad i djelovanje, pisanu riječ i video zapis za generacije koje dolaze, kako se nikada i nikome ne bi ponovilo isto. Zato kažem Srebrenica je moje osvješćenje i prosvjetljenje. Riječ Srebrenicu trebamo analizirati slovo po slovo kako to neki čine. Svakom pojedinom slovu dodati jednu osobinu koju mi Bošnjaci trebamo imati, da se ne bi ponovilo i da bismo opstali:
S kao Samosvjesnost i spremnost;
R kao Rad na nezaboravu;
E kao Edukacija – važno je biti na mjestima gdje se odlučuje, a to se može samo putem edukacije i obrazovanja. Naglašena potreba za obrazovanjem na svim poljima;
B kao Bosna – da nam vodilja bude patriotizam i ljubav prema domovini. Ta ljubav za nas treba da bude farz;
R kao Rad- raditi i samo raditi, truditi se duplo vise nego ostali;
E kao Evaluacija – moramo znati da se ne ponovi;
N kao Nauka – ko ovlada naukom, vlada svijetom, nauka i kontinuirano obrazovanje, u skladu sa prvom kur`anskom porukom: ”Uči, u ime Gospodara svoga…!”;
I kao Islam- vjerski identitet kao neodvojiv dio ukupnog identiteta Bošnjaka
C kao Cilj- moramo biti svjesni naših ciljeva, a to su Islam, domovina i jezik
A kao Amnezija – oslobođenje od pogubnih svojstava uskogrudnog gledanja, međusobne zavisti , ljubomore, pakosti, mržnje.
NA KRAJU PORUKA I POUKA
“A u čemu bi bila svrha
i vrijednost našeg života
ako ne bismo težili savršenstvu duha i tjela,
ako ne bismo težili putu plemenitom.
Opstaju i uspijevaju samo strpljivi i uporni,
oni čija su srca oplemenjena tom najljepšom ljudskom vrlinom,
koja se zove plemenitost.
Samo ti osjećaju i shvataju pravu vrijednost života.
Nakon što sam preživio Srebrenicu, genocid i tu, za mene, najveću ovodunjalučku, za sada, kataklizmu, rekao sam sebi da sam i sam mogao negdje ostati, svirepo ubijen u podrinjskim vrletima, čak ni da mi se za kosti zna.,Rekao sam sebi da ću do kraja život sav svoj život i sve svoje lične potencijale i resurse podrediti za opšte interese Bošnjaka –muslimana i čitavog čovječanstva. Radio sam to i prije agresije, u toku agresije na BiH još više, ali nakog srebreničkog egzodusa i nakon što sam preživio, zadnjih 18 godina sva moja preokupacija je rad za opšte interese Bošnjaka-muslimana.
Samo jedno od velikih djela Mehdina Jakubovića je i pokretanja civilnog sektora u Srebrenici 1993.godine. Osnovan je klub borilačkih vještina koji je ubrzo prerastao u pokret pod nazivom Muallim. Kroz ovaj pokret mnogi mladi ljudi su imali obuke iz borilačkih vjeptina, ali i iz civilne zaštite, prve pomoći, snalaženja u prirodi i sve u duhu islamskog obrazovanja.
Danas ovaj pokret živi u obliku udruženja „Prosvjetitelj“ sa sjedištem u Srebrenici u prostorijama zgrade Medžlisa IZ Srebrenica gdje je prvobitno i nastao.
Trenutni predsjednik udruženja je profesor Nerzduin Hajdarević, a više informacija o radu udruženja i kako stupiti u kontak, eventualnu suradnju možete putem telefona +387 61 295 703
Dvadeset godina kasnije, poslije doživljenog genocida, izgnanstva, izbjeglištva i povratka u bosansko Podrinje, Udruženje za afirmaciju univerzalno pozitivnih vrijednosti „Prosvjetitelj“ je registrovano udruženje koje je prepoznatljivo po istim principima na kojim je osnovano. Disciplina, humanost, posvećenost, odricanje su odlike po kojima je udruženje prepoznatljivo u narodu.
MISIJA
Bolja i jača Bosna i Bošnjaci. Stvaranje mogućnosti za informisanje, edukaciju i učešće građana u afirmaciji univerzalno pozitivnih vrijednosti i demokratskih promjena u zajednici. Prosvjećivanje i osnaživanje pojedinaca za preuzimanje inicijative i odgovornosti u vlastitoj zajednici. Solidarnost i lojalnost u ispunjavanju ciljeva kroz timski rad i profesionalizam.
VIZIJA
Civilno društvo koje svima pruža jednake mogućnosti i ohrabruje pojedince da kreiraju okruženje u kome žele da da žive. Više discipline, marljivosti, humanizma, odgovornosti i volonterskog rada u društvu. Afirmisane mlade kreativne osobe koje kroz multidiscipliniran pristup, u saradnji sa relevantnim akterima, doprinose afirmaciji svih pozitivnih, kulturnih, naučnih, intelektualnih, vjerskih i civilizacijskih vrijednosti bosanskohercegovačkog društva u svijetu multietničnosti i demokratskog okruženja. Poštenje, marljivost, odgovornost, tačnost, požrtvovanost i upornost kao glavne odlike našeg društva.
CILJEVI
- Reafirmacija porodice kao temeljne institucije u društvu.
- Razvijanje ideje i afirmacija svih pozitivnih kulturnih, naučnih, intelektualnih, vjerskih i civilizacijskih vrijednosti bosanskohercegovačkog društva.
- Povezivanje sa drugim udruženjima i humanitarnim organizacijama koje vode brigu o mladima.
- Organizovanje dječijih i omladinskih klubova namjenjnih članovima Udruženja.
- Usmjeravanje omladine za rad u društveno korisnim aktivnostima.
- Uspostavljanje saradnje i implementacija zajedničkih programa sa asocijacijom i pojedincima.
- Podsticanje i sudjelovanje u stručnom osposobljavanju svojih članova kroz učešće u edukativnim seminarima i savjetovanjima.
- Obavljanje i drugih djelatnosti u skladu sa statutom Udruženja.
(prosvetitelj-mualim.ba)
