30. Oktobar 2013

4434Visoko, Zenica – Kada shvatimo koliko zaista vrijedimo, a ne onoliko koliko mi mislimo da vrijedimo, a svako ko prođe kroz Visoko vidi koliko vrijedimo, kad s treće strane svakog budemo otvoreno dočekivali i otvorili ovaj grad da bude kozmopolitski svjetski grad, kad budemo imali liderstvo koje tako razmišlja, ovaj grad će se početi buditi.

Slučajan susret, eh da je slučajan, sa Rasimom Kadićem, svojevremeno najmlađim i najškolovanijim političarom koji je tiho isplovio iz političkih voda, morao je za finalni produkt imati osvrt na potonuće općine Visoko za koju on tvrdi da nije potpuno otišla u helać ali…

Evo njegove priče o razlozima zašto je općina u Visokom skoro pa na dnu mjesta „ugodnog življenja“. Razlozi su objektivni i subjektivni. Objektivni razlozi su dvostruki: Činjenica je da je Visoko koje je istorijski bilo potpuno spojeno sa Sarajevom gurnuto, možda čak i namjerno, ili čak zlonamjerno u Zeničko- dobojski kanton. Mi iz Visokog koji nikada nismo išli u Zenicu, niti pripadali Zenici smo morali da potpuno transformiramo svoj život u potpuno nove okolnosti. U takvoj objektivnoj okolnosti se Visoko nije snašlo, a realno posmatrano i teško se bilo snaći. Drugi objektivni razlog je koncept visočke privrede koji smo imali prije rata, a koji se zasnivao na velikim sistemima KTK, Vitex, Velepromet… koji su bili zasnovani na uobičajenom socijalističkom principu. Tu pogotovo mislim na KTK oslonjen na socijalistički lager, odnosno poslovnu oslonjenost i komunikaciju sa ruskim i ostalim zemljama istočnog bloka. Takva privreda bi se možda i mogla transferirat u nekom mirnodopskom periodu, ali kada na takvu privredu, koncept upravljanja i svijest koju je ovjekovječio Mulo Hodžić kao apsolutni lider, stavite rat i razaranje, uništenu veliku državu Jugoslaviju, promjenu političkog sistema uz devastaciju i potpuno izgubljeno tržište uz kadrove koji nisu bili odškolovani da ponovo pokrenu sve to, te da se transformišu ka nekom novom modernom tržištu, onda je to realna druga objektivna okolnost koja je dovela do propadanja Visokog.

Dodatni problem sa takvom vrstom privrede je taj što smo mi cijelo vrijeme čak vjerovali da smo vrlo bogati jer imamo tolike sisteme, a nismo skontali da su nam baš oni postali otežavajuća okolnost i balast. Oni gotovo ništa nisu radili osim stvaranja utiska među svijetom da mi još uvijek nešto vrijedimo. Stvarao se utisak da samo treba da se rodi neki novi Mulo pa da sve to pokrene i u tim smo zabludama potpuno izgubili vrijeme koje više ne možemo da sustignemo. Opštine koje su imale potpuno privatno vlasništvo bez velikih socijalističkih fabrika su lakše prebrodile ratna razaranja oslanjajući se na privatno poduzetništvo, tako da je to neki paradoks koji je plod istorije.

Kod subjektivnih okolnosti navešću sebe kao lični primjer. Ratne 1993. godine sam na kratko došao u Visoko da obiđem familiju i na molbu Hame Salčinovića dogovorio sam intervju na visočkom radiju koji je bio u Vitexovom podrumu. Kad sam došao na intervju Hamo je počeo da vrda i vidio sam da nešto nije u redu. Pitao sam ga ko je zabranio. Odgovorio mi je da je zabranu naredilo neko „tijelo“ koje je navodno formirano u Visokom i to je bio prvi i jedini intervju koji sam dogovorio u svom životu, a koji mi je zabranjen. U to doba ja sam bio član Parlamenta BiH i sjedio u najužem rukovodstvu tokom informisanja u Predsjedništvu BiH u ratu. Iste te godine, odlukom tog tijela ili „vlasti“ isključen mi je telefon u Mulićima, a broj dat majci jednog ratnog komandanta koja je izbjegla u Muliće. Ta dva slučaja pokazuju koji su subjektivni razlozi pada Visokog.

Od početka rata mi smo u Visokom imali jednu političku strukturu oličenu u SDA, načelniku, predsjedniku SDA koja je bila toliko rigidna da je i mene tretirala kao neprijatelja države i naroda. Čaršija koja je trpila takvu nezrelu političku strukturu morala je biti osuđena na propast. Njihova osnovna politička filozofija je bila mržnja prema neistomišljenicima, a iz takve mržnje javlja se svaka mržnja. Ta mržnja je bila konstanta političkog upravljanja našim gradom i to duži period. Iz te mržnje rodilo se ovo sivilo, ova tuga jad i čemer. Ta politička isključivost prema svima drugima je porodila atmosferu koja u Visokom nije mogla da napravi ništa drugo osim propadanja. To je moja politička ocjena tog vremena.

Nakon tih podjela po izmišljenim političkim linijama nije stvorena atmosfera da su svi dobrodošli u Visoko. I oni koji tu žive i oni koji su otišli, a koji žele i mogu da pomognu. I da se vodi politika da svi koji žive ovdje i povratnici koji hoće da pomognu, da vrijede jednako i da ih treba primiti sa otvorenošću. Ta rigidnost i svaka druga politička isključivost te kaste je linija propasti ovog grada.

Ne treba zaboraviti nijednu izmišljenu pa kasnije isforsiranu podjelu na selo i grad koja se kao konstanta provlači sve ove godine po kojoj jedna selendra zvana Visoko govori da su okolo još gore selendre, a svi ustvari ne shvataju da smo jedna velika selendra ili selo u svakom smislu. Ta umišljena vrijednost nekoga sa željom da ponižava drugog i obrnuto, a koja se pretjerano forsirala i podgrijavala, je dovela do potpuno druge, iracionalne podjele koja ne može da vuče naprijed. Kada ovdje naraste svijest o tome da smo svi mi, čak cijela BiH jedan zapećak civilizacije Evrope, kada shvatimo da smo mi u Visokom po svim elementima, najčešće umišljenim, tipa Visočani, familije aman zeman, kada shvatimo zaista koliko vrijedimo, a ne onoliko koliko mi mislimo da vrijedimo, a svako ko prođe kroz Visoko vidi koliko vrijedimo, kad s treće strane svakog budemo otvoreno dočekivali i otvorili ovaj grad da bude kozmopolitski svjetski grad, kad budemo imali liderstvo koje tako razmišlja, ovaj grad će se početi vraćati. To je moja dijagnoza.

Mladi ljudi su uvijek sposobniji, otvoreniji i spremniji da idu u promjene čak i onda kad nisu ni svjesni šta promjene donose i da je to ponekad i opasno. Nema promjena bez mladih ljudi. Stariji su po definiciji konzervativni i radije čuvaju dostignuto i više pričaju o svojoj mladosti ne gledajući u budućnost. Zato mladim ljudima treba dati podršku. Jednom mi je rahmetli Alija Izetbegović na temu političkog podmlađivanja rekao da se slaže, ali da politika nije atletika. Politika je jedan ozbiljni posao u kojem bi morali imati mlade kao pokretačku snagu, ali istovremeno bi ti mladi trebali da dođu kao autentična politička snaga, a ne kao dirigovani daljinskim upravljačem od nekih koji su ih angažovali u okviru svojih ciljeva. Često mladi nisu toga svjesni. Pa i kad su tako angažovani, bolji su nego da nisu nikako. Ne trebaju dozvoliti da njihovi roditelji kroje i njihovu prošlost i budućnost.

Visoko se pod hitno mora proglasiti potpuno otvorenim gradom. Pozvat sve što želi na planeti da dođe i dočekat ga raširenih ruku. Pogotovu investitore. Završavat građevinsku dozvolu za jedan jedini dan na bazi planova koji postoje. To je jedino rješenje. Svako drugo rješenje gdje će se nove investicije kalkulirat kroz istorijske, porodične ili privatne klanovske i partijske veze, talove, korupciju mito vodi daljem propadanju. Mi moramo shvatiti da je Visoko univerzalan grad čija je temeljna odrednica bila Povelja Kulina Bana o trgovini sa Dubrovčanima. Ta  otvorenost iz tog vremena treba da se vrati. Moramo razbiti priču da vrijedimo nešto i da će nam kao neko pokvarit našu ljepotu i tradiciju. To mora biti jedno pametno otvaranje sa dovođenjem stranih  i domaćih investitora, zaposlit vrhunske ljude, podignut nivo zapošljavanja i onda će to mlade ljude ostavit u ovom gradu. Onda će imati priliku da rade na poslovima kojima mogu odgovorit i koji su vrijedni. Pošto toga nema dio ih bježi u Sarajevo a dio u inozemstvo, a oni su u stvari pravo bogatstvo koje Visoko ima.

(vipromo)

Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR