2. Novembar 2013

a8dd712a194d28c8ac870ddd8a020e35_XLZašto je prva revolucija Arapskog proljeća ujedno i najuspješnija?

Iznenadni pad predsjednika Tunisa, Zejnul Abidina ben Alija 2011 godine, predsjednika jedne od najrobusnijih policijskih država u arapskom svijetu, pokrenuo je lavinu protesta od Egipta do Jemena. U nekim zemljama su ovi protesti uspjeli da svrnu ustoličene autokrate, drugdje su imali manje uspjeha. Iako se i Tunis nosi sa problemima koji nisu mali, s pravom se može reći da je u puno boljem stanju nego susjedne zemlje, učesnice Arapskog proljeća. Iz razgovora sa vladinim zvaničnicima, čelnicima političkih partija, predstavnicima nevladinog sektora, intelektualcima i bivšim čelnicima političkog sistema može se zaključiti da je revolucija u Tunisu bila drugačija od svih drugih pokreta širom arapskog svijeta u dva aspekta: informiranju javnosti te racionalnom i sistematičnom pristupu. Dok se zemlju u okruženju trude da uspostave društveni mir ne bi škodilo da se osvrnu na Tunis i pogledaju kako se potencijalno veoma krvava revolucija riješila na jedan izuzetno pozitivan način.

Veoma je specifično na koji način je Tunis riješio nedavnu političku krizu: 25 jula selefistički ekstremist je usmrtio Muhameda Brahmija, člana Nacionalnog konstitutivnog vijeća. Kao odgovor, preko 50 članova je istupilo iz ovog vijeća zahtijevajući raspuštanje vlade i formiranje nove, tehnokratske vlade koja bi vodila zemlju kroz tranziciju. Opozicione stranke su svoje nezadovoljstvo iskazale mirnim protestima. U međuvremenu, vlada je vodila intenzivne razgovore sa svim važnim političkim faktorima kako bi se kriza prevazišla. Do danas, razgovori su polučili konkretnim rezultatima, uključujući formiranje vlade nacionalnog jedinstva i otkazivanjem sjednica Konstitutivnog vijeća, što je bio jedan od uvjeta opozicije. Za razliku od Egipta, nije bilo uplitanja stranih faktora. Iako konačni dogovor o tehnokratskog vladi tek treba da bude postignut, sve strane nastavljaju razgovore i istražuju rješenja.

Ovo je samo još jedna potvrda inkluzivnog pristupa revoluciji koji je većina Tunižana usvojila od prvog dana. Kao i u Egiptu, većina islamista je bila odlučna da preuzmu vlast nakon što je sistem svrgnutmeđutim za razliku od Muslimanskog Bratstva u Egiptu koje je pobijedilo u prvom post-Mubarak glasanju i započelo sa provedbom politike isključivosti prema drugim partijama, stranka En-Nahda koja je odnijela 41% mjesta u Konstitutivnom vijeću u prvom post-Ben Ali glasanju ušlaje u koaliciju sa Ettakatol stranom i Kongresnom strankom Republike, obje ljevičarskog usmjerenja. En-Nahda je također podržala kandidaturu Monsefa Merzukija na mjesto predsjednika. Merzuki, borac za ljudska prava i zatvorenik za vrijeme režima Ben Alija, predvodio je Kongresnu stranku Republike koja je na izborima osvojila svega 13.4% mjesta u Konstitutivnom vijeću. Uprkos ideološkim razlikama, koalicija se održala u protekle dvije godine a Merzuki je ostao na čelu koalicije, iako nije uspio da se nametne kao jak vođa na nacionalnom nivou, a u prilog mu svakako ne idu okolnosti u kojima se nalazi.

 

Pravda prije svega

Prelazna vlada Tunisa je uložila značajan i vidljiv progres ka sveobuhvatnom i utemeljenom prelaznom pravu. Od 12 članova nezavisnog komiteta zaduženog za izradu i pisanje zakona, samo 2 člana predstavljaju Ministarstvo pravde, preostalih deset članova predstavljaju različite grupe civilnog društva. Članovi ovog komiteta usvajaju mišljenje i glas naroda te njihova očekivanja glede tranzicijskog pravnog procesa. Komitet se konsultovao sa organizacijama specijaliziranim u procesima tranzicije i tranzicijske pravde i uvrstio ih među članove. El-Kevakibi demokratski tranzicijski centar i Tuniška mreža za tranzicijsku pravdu, obje grupe predstavljene u Komitetu, su odigrale veoma bitne uloge u ovom procesu.

Nova vlast je odabrala umjeren pristup elementima režima koji je srušen. Izbjegnut je politički progon službenika bivšeg režima za razliku od prakse u Libiji gdje je donesen zakon o političkoj izolaciji koji je sankcionisao sve one koji su obavljali javne dužnosti u periodu od 1969 do 2011 godine. Vlast u Tunisu je izabrala, ipak, strožiju metodu od one primjenjene u Jemenu koja je podrazumijevala amnestiju za prethodne prekršaje i onemogućavala uspostavu bilo kakave tranzicijske pravde te je režim nastavio vladavinu bez ikakvih suštinskih promjena. Proces u Tunisu je označen terminom tahseen al-thawra (učvršćivanje revolucije). Ovaj proces je uključivao zabranu političkog djelovanja visokim dužnosnicima bivšeg režima na pet godina, dok je svim ostalima, kojima nije bilo suđeno ili nisu bili osuđenici, dozvoljeno političko djelovanje. Tunižani su ciljano provodili tranzicijsku pravdu, osuđujući samo pojedince protiv kojih su postojali jasni dokazi, za sve druge glasačka kutija je sredstvo progona iz političkog života.

Što se tiče promjena u Ustavu, Konstitutivno vijeće je usvojilo princip garbale (blagog pomjeranja) umjesto tather (temeljitog čišćenja) kakvo je primjenjeno u Libiji. U reformi sudstva, prioritet je stavljen na razrješenje sudija koji su nedvosmisleno bili povezani sa korupcijom i pristrasnošću. Sigurnosne službe će biti pod direktnim nadzorom novoformiranog Nacionalnog tijela za prevenciju mučenja zatvorenika sa posebnim akcentom na monitoring i inspekciju zatvora. Također, imat će ovlasti da uđe u bilo koji zatvor i razgovara sa zatvorenicima o uslovima u kojima se nalaze. Iako se vlada suočava sa optužbama da ograničava slobodu medija, formiran je poseban komitet sa ciljem reforme državnim medija koji su dugo ustajavali u glorifikaciji bivšeg režima i historijski dokazni kao izuzetno korumpirani.

Svi napori učinjeni od strane vlade da se izbori sa zostavštinom starog režima su upotpunjeni sa nacionalnim dijalogm pokrenutim od strane predsjedništva zemlje i Sindikata radnika Tunisa. Zadatak ovog dijaloga je suglasje na ključnim promjenama sa kojima se zemlja suočava, uključujući samu prirodu budućeg državnog uređenja, izbore i osnovne elemente Ustava. Zajedno ove dvije opcije uključuju više od 60 političkih partija i 50 nevladinih organizacija. Do sada su predovodili dogovora o ključnim stvarima; snažno odbijanje nasilja, ekonomija kao prioritet vlade, konsenzus o pitanjima uređenja države i ustavnog sistema, nezavisnost pravosuđa i sloboda medija. Nadalje, nacionalni dijalog je iznjedrio formiranje komiteta 17 političkih partija zaduženih za provedbu svih dogovora.

 

Izvori društvene smirenosti u Tunisu

Postoji nekoliko kulturnih i religijskih faktora koji su išli u korist Tunisa kroz preriod tranzicije. U razgovoru većina Tunižana istiće da oni nisu skloni radikalizmu i nasilju a Said Ferjani, član En-Nahde kaže da je to zahvaljući malikijskom mezhebu (98% Tunižana pripada ovom mezhebu), koji u potpunosti odbacuje ekstremizam. Drugi ukazuju na vladavinu predsjednika Bourguiba (1957-1987) i kulturno nasljeđe njegovih centralističkih i modernističkih projekata. Tunis je blagoslovljen ne postojanjem oštrih etničkih, plemenskih i sektaških podjela koje su se na drugim područjima pokazale kao izuzetno štetne.

Strukturalni razlozi ne objašnjavaju u potpunosti smjer kojim je Tunis krenuo. Veoma važno pitanje je vanjski izgleda En-Nahde, koja se dramatično razlikuje od Muslimanskog bratstva u Egiptu. Vođe Bratstva su desetljećima bili izlagani sistematičnom ugnjetavanju i radikalizaciji; njihova politička agenda je formirana u režimskim zatvorima. Muhamed Badia, vrhovni vođa Muslimanskog bratstva je bio u zatvoru od 1965 do 1974 za vrijeme dvojice predsjednika Džemala Abudul Nasera i Envar Sadata. (U trenutku dok pišemo ove redke on se ponovo nalazi u zatvoru) Vođe En-Nahde su, s druge strane, proveli godine Ben Alijeve vlasti u egzilu. Od 1991 do 2011 vođa En-Nahde, Rašid el-Ganuši je proveo u Londonu kao i brojni drugi utjecajni članovu ove partije. Ovo iskustvo je imalo modernizirajući efekat na političku misao En-Nahda partije i usmjerilo je ka prihvatanju i artikuliranju inkluzivnog i pomirljivog modela političkog djelovanja. Također je veoma značajan uticaj egipatskih selefija koji su na izborima osvojili 28% glasova i svojom oštrom politikom polarilizirali politički dijalog u zemlji te Bratstvo povukli ka ekstremnoj desnici.

Nadalje, Tunis, za razliku od Egipta, ima profesionalnu vojsku čvrsto privrženu ideji republikanizma. Egipatska vojska je odvajkada stajala nasuprot civilne vlasti i političku moć usmjeravala onako kako je njoj odgovaralo. Čak ima i nekoliko svojih saveznika na međunarodnom nivou: SAD-Egipatska vojska, veza ove dvije oružane sile često premašuje bilateralne diplomatske odnose dvije zemlje. Vojska Tunisa, s druge strane je bila odlučna da izgna Ben Alija i da doprinos u postepenoj traniziciji zemlje upravo zbog njene relativne neprisutnosti u političkom životu Tunisa.

Još jedan važan faktor u relativno mirnoj tranziciji koja se odigrala u Tunisu je postojanje relevantnih političkih institucija koje su reglulisale zakonske okvire u kojima se revolucija kretala. Konstitutivno vijeće je u ovom procesu odigralo nemjerljivo značajnu ulogu.

Nastavit će se…

Autor: Ibrahim Sharqieh

Izvor: foreignaffairs.com

Za Akos.bA preveo i obradio: Mahir Kevrić

(Akos.ba)

Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR