Sarajevo – Manipuliranje brojem Srba koji su u vrijeme i poslije rata ostali živjeti u Sarajevu, namjerno ili svjesno zanemarivanje činjenice da su ih vlasti, lideri ondašnje Srpske demokratske stranke (SDS), kasnije haški optuženici, pozvali da napuste Sarajevo, nije ništa drugo nego pokušaj skidanja vlastite odgovornosti za stanje u kojem su se kasnije našli, ne samo sarajevski Srbi, nego i svi ostali građani.
Do 1992. godine, Grad Sarajevo je činilo šest gradskih općina: Centar, Ilidža, Novi Grad, Novo Sarajevo, Stari Grad i Vogošća, te prigradske općine: Hadžići, Ilijaš, Pale i Trnovo.
Nakon rata Grad Sarajevo dobija status jedinice lokalne samouprave i ulazi u sastav entiteta Federacija BiH. Obuhvatilo je općine Centar, Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Novi Grad, Novo Sarajevo, Stari Grad i federalni dio općine Trnovo.
Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i reintengracije pojedinih naselja, nastaje Kanton Sarajevo, unutar kojeg se formira Grad Sarajevo od četiri općine. Dakle, Grad Sarajevo je prije rata brojao deset općina, a danas ga čine samo četiri (stoga je valjda logično da će u glavnom gradu BiH biti manje stanovnika).
“Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u Sarajevu je živjelo oko 157 hiljada građana srpske nacionalnosti, što na ukupan broj građana predstavlja 29,94 posto građana srpske nacionalnosti. To je po broju stanovnika u tom periodu, poslije muslimana drugi po brojnosti narod u Sarajevu”, kaže za Radiosarajevo.ba Miladin Vidaković, predsjednik Srpskog građanskog vijeća – Pokret za ravnopravnost (SGV-PR) u Bosni i Hercegovini.
Što se tiče broja Srba u poslijeratnom periodu, ne postoje precizni podaci o broju stanovnika srpske nacionalnosti u različitom poslijeratnom periodu, niti precizne podatke posjeduje ova organizacija.
“Tačno je da postoje manipulacije od sredstava javnog informiranja, ali nažalost iz različitih razloga i od organa izvršne vlasti svih nivoa. Ovo se potvrđuje činjenicom da se još uvijek odugovlači s objavljivanjem rezultata s posljednjeg popisa stanovništva iz 2013. godine.
Prema podacima naših aktivista, danas u Sarajevu živi između 35.000 i 40.000 građana srpske nacionalnosti. A u tom broju je jedan broj povratnika – dakle raseljenih lica i izbjeglica koji su se vratili u prijeratna prebivališta, te jedan broj građana koji su cijeli ratni period proveli u Sarajevu”, dodaje Vidaković.
U različitim poslijeratnim periodima građani su ostvarivali različit stepen povratka u Sarajevo, a posebno je bio izražen, i to u velikom broju, povratak u periodu od 2001. – 2003. godine kada su se vratile čak 17.372 hiljade porodica srpske nacionalnosti.
“U drugim periodima, a posebno posljednjih godina povratak je značajno smanjen. Na ovu činjenicu, prema našem mišljenju, najviše je utjecalo donošenje Amandmana na ustave entiteta Ustavnog suda i Visokog predstavnika u 2000. i 2002. godini što je donekle vratilo povjerenje građana.
Rijetki su primjeri napuštanja Sarajeva od povratnika iz sigurnosnih razloga, ali je tačno da je jedan broj stanovnika srpske nacionalnosti iz tzv. reintegriranih općina (Ilidža, Ilijaš, Hadžići, Vogošća) na poziv vlasti Republike Srpske napustio Sarajevo.
Najveći razlog poslijeratnog napuštanja Sarajeva je ekonomske prirode što se posebno odnosi na mlade ljude koji nisu u prilici da se zaposle i osiguraju osnovnu životnu egzistenciju.
Ne postoje precizni podaci da li su ti građani otišli dalje od prostora bivše Jugoslavije, ali na osnovu postojećih komunikacija može se zaključiti da se uglavnom nalaze na prostorima Republike Srpske ili novoformiranih država Srbije i Crne Gore.
Aktuelna vlast ne čini dovoljno da se povratak kao bitan faktor reintegracije glavnoga grada Sarajeva i Bosne i Hercegovine u cjelini učini uspješnijim što predstavlja značajnu smetnju i u ostvarivanju reformskih zadataka na putu ka euroatlantskim integracijama.
Srpsko Građansko Vijeće – Pokret za ravnopravnost u BiH čiji su osnovni zadaci realizacija Amandmana o konstitutivnosti naroda, povratak raseljenih i izbjeglih lica i postizanje većeg stepena ljudskih prava i sloboda nije zadovoljno aktivnostima i mjerama koje čine aktuelna vlast što je istaknuto i na nedavno održanoj izvještajno-izbornoj skupštini, održanoj 22. maja u povodu obilježavanja prijema BiH u Ujedinjene nacije”, zaključuje Vidaković.
Prvi preliminarni rezultati koje je 2013. godine saopćila Agencija za statistiku BiH pokazuju da su u BiH popisane 3.791.662 osobe. U FBiH su popisane 2.371.603 osobe, u RS-u 1.326.991 i u Distriktu Brčko 93.028 osoba.
Prema popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini koji je izvršen u martu 1991. godine, u našoj zemlji je tada živjelo 4.377.033 stanovnika. Od tog broja, Muslimana, odnosno Bošnjaka bilo je 1.902.956 ili 43,47 posto, Srba je bilo 1.366.104 ili 31,21 posto, Hrvata 760.852 ili 17,38 posto, Jugoslavena 242.682 ili 5,54 posto itd. Broj stanovnika ženskog spola bio je 2.193.328, a muškog spola 2.183.795. Prosječna starost žena iznosila je 35, a muškaraca 33 godine. Također, prema tadašnjem popisu u BiH je bilo 1.207.098 domaćinstava, a veličina prosječnog domaćinstva iznosila je 3,6 članova po domaćinstvu. U Sarajevu je živjelo 527.049 ljudi, u Banjoj Luci 195.692, a u Mostaru 126.628 ljudi.
(Radiosarajevo)
