Bilo da je riječ o odgoju sina ili žaljenjem za ubijenim, tri žene dijele svoje priče o postojanosti i otporu.
Pišu: Susan Rahman i Tara Dorabji
Lidia Rimawi je željela sina. No, njen muž je politički zatvorenik i služi 25-godišnju zatvorsku kaznu u jednom izraelskom zatvoru. Napunit će 50 godina prije nego što izađe.
Zbog toga je ona uradila jedinu stvar koja joj je u takvim uslovima pala na pamet: Prošvercala je njegovu spermu iz zatvora.
Tridesetsedmogodišnja Lidia živi u Beit Rimi, nedaleko od sela Nabih Saleh u okupiranoj Zapadnoj obali. Na tom mjestu se svakog petka održavaju molitve i Lidia ponekad dovodi svog sina, dječaka okruglog lica sa crnom kosom. Za njenu porodicu je rođenje Majda i njegov svakodnevni razvoj čin oslobađanja. Uprkos stanju, Lidijina porodica nastavlja rasti.
„Majd je naša pobjeda“, kaže ona za buckastog 18-godišnjaka. „Ovo sam uradila kako bih izazvala okupaciju.“
“Daj nam moju braću”
Očito je da je on krunski dragulj porodice.
Lidia sa sinom Majdom [Susan Rahman/ Al Jazeera]
Nalazimo se u Lidijinoj kući, gdje su zastori navučeni i tamne sjene padaju po namještaju. Pune čaše Coca Cole su na drvenom poslužavniku ispred nje.
Znala je, kada su se sreli, da je njen muž uključen u borbu, objašnjava. Zbog toga ga je zavoljela još više. Živjeli su zajedno samo četiri mjeseca kada je on zatvoren zbog učešća u drugoj Intifadi. Trudna sa prvim djetetom, gledala je kako ga odvode.
Mnoge od nada za budućnost su srušene tog trena, uključujući (kako je tada mislila) želju da ima više djece. No, kada je riječ o tome, stvari nisu bile beznadne kako su se tada činile.
„Sjećam se kada sam dobila uzorak [sperme] moga muža tokom posjete i naša mala kćer je bila sa mnom i ona je rekla: ‘Hajde oče, daj nam moju braću’. Bili smo šokirani, no i sretni i zabrinuti“, govori Lidia dok njena 12-godišnja kćer sjedi kod nas, ponosno držeći brata u krilu.Nakon što je prošvercala spermu iz zatvora u plastičnoj kutijici, Lidia je taksijem pravo otišla u Medicinski centar Razan u Ramallahu gdje su je oplodili.
Uspjelo je. Kada je prenijela vijest mužu tokom posjete, on je vrisnuo od radosti i nevjerice. Nekoliko mjeseci kasnije, rođen je Majd.
Nepoznati načini
Kada je Majd bio dojenče, Lidia ga je odvela u posjetu ocu, no čuvari su odbili da ga unese i naljutili se. Otjerali su je i nisu joj dozvolili da mužu pokaže sina kroz staklenu pregradu.
„Moj muž je kažnjen jer je prošvercao spermu meni“, objašnjava ona i dodaje kako je kapetan na čelu zatvora zahtijevao da vidi rezultate DNK testa kako bi se vidjelo ko je otac djeteta.
Kazna njenog muža je produžena za dva mjeseca, dok je ona morala platiti globu od 5.000 šekela (blizu 1.300 dolara).
Izraelske zatvorske vlasti i dalje brane Majdu da posjeti svoga oca i dan-danas se njih dvojica nisu vidjeli. Lidiji je dozvoljeno samo da mu pokaže fotografije dječaka.
„Majd je počeo govoriti prve riječi i hodati bez svog oca i veoma je teško živjeti bez oca, ali mi možemo živjeti. To je život. I razmišljam o novom bratu za Majda“, govori ona.
Zarekla se da će imati još jedno dijete sa još uvijek zatvorenim mužem. „Inshallah [Božjom voljom], ovo ćemo pokušati ponovo“, govori.
Žene poput Lidije čine oslonac pokreta otpora u Palestini. Kao darivateljice života, čuvarice porodične tradicije i nositeljke kulture, one nastavljaju praviti otpor na brojne, često nepoznate i podcijenjene, načine.
Većini ljudi su poznati marševi nakon molitve petkom, kada izraelska vojska na kamenje demonstranata odgovara suzavcem, živim mecima. No otpor izraelskoj okupaciji teritorija koje su jednom bile Palestina ima mnoge oblike.
Slika kao alat otpora
Fulla Jallah, živahna mlada žena iz Tulkerima koja sebe naziva „vojskom koju čini jedna žena“, ne plaši se bacati kamenje kroz oblake suzavca. Ipak, ona također razumije dublje, često neviđene načine kojima žene iskazuju podršku borbi za nezavisnost.
Fulla Jallah
„Uloga žene u otporu je vitalna. Vjerujem da je žena majka mučenika, sestra borca ili žena čovjeka koji štrajkuje glađu“, govori.
Premda sebe ne smatra umjetnicom, Fulla je dobila inspiraciju da naslika portret Samera Huisawaija, zatvorenika koji je bio na osmomjesečnom štrajku glađu. Ona je bila pogođena njegovim činom otpora i osjećala je obavezu da mu oda počast na neki način.
Ta slika je postala moćan alat otpora. „Držala sam je do njegove majke, ispred Crvenog križa u Ramallahu. Sebe je izgladnjivao jer su ga držali bez ikakve optužnice i sve što je htio je da ima tretman kao svako ljudsko biće. Za mene to je oblik otpora. Ova slika može reći mnogo riječi“ ističe.
Fulla vidi žene kao jedinstveno locirane da igraju višestruke i kritične uloge u otporu. „Znam ženu koja pravi zastave za djecu kako ona mogu ići na miroljubive demonstracije i mislim da je to oblik otpora. Žena može biti učiteljica, doktorica, medicinska sestra. Sve što ona radi što dovodi do oslobađanja Palestine je također otpor.“
Za Fullu, rad na mjestu turističkog vodića u Natar Resortu, najvećem muzeju na Zapadnoj obali, jedan je od oblika borbe za slobodnu Palestinu. „Želim pokazati svijetu da je Palestina uvijek postojala. U ratu za postojanje, postoji se da bi se opiralo.“
Dok je Fulla u mogućnosti da sačuva i pokaže palestinsku historiju kroz rad u muzeju, Lidia je stvorila novi život i rodila sina uprkos zatvaranju muža. Za mnoge žene je i ostanak na zemlji oblik otpora.
Sinov ubica komšija
Živjeti tamo, podizati djecu i učiti mlade o njihovoj historiji su sve oblici otpora i pokazuju zašto Palestince mnogi opisuju riječju „sumud“ koja se najbliže može prevesti kao „postojanost“.
Nedaleko od mjesta koje je sad Istočni Jerusalem, u gradu Silwanu koji je preimenovani Grad Davida, Wadid odbija da se seli. Njena kuća, kao još tri, nalazi se odvojena ogradom od lokacije koju neki zovu Jevrejski Disneyland.
Turističke grupe joj prolaze pored prostora, turisti iz cijelog svijeta dolaze tu, zaustavljaju se na lokacijama historijskim i prave fotografije koje će mnogi kasnije objaviti na Facebooku.
Wadid kaže kako joj ne smeta kada ljudi dođu i mole se ispred njene kuće, ali tjera Izraelce koji na nju galame i koji je pljuju.
Njen mali, dobro očuvani dom je ispunjen sa mnogo voljenim namještajem i uokvirenim fotografijama djece i unuka. Slika visi iznad stola na kojem je često svježe napravljeni kolač. Na slici se vidi mladić na tlu sa ranom od noža na grudima. To je Wadidin sin. Ubili su ga naseljenici.
Umjetnik koji je bio na licu mjesta, napravio je fotografiju, a potom naslikao šta se desilo za Wadid i njenu porodicu. Ubica njenog sina je na slobodi, njegova porodica živi nekoliko kuća dalje.
„Dječak koji je ubio mog sina nije optužen ni za šta. Bio je maloljetan. Znamo vrlo dobro njegovog oca i znali smo cijelu porodicu veoma dobro. Porodica je još tu, dječak je kratko bio u zatvoru, ali je sada slobodan“, objašnjava Wadid.
Uprkos gubitku sina i žestokim naporima da se odseli, uz ponude izraelske Vlade u novcu, Wadid ostaje. „Ne mogu me izbaciti“, kaže. No, oni daju sve od sebe.
Muževa posljednja želja
Sjeća se verande koja je bila vani. Sada je to kino sala u parku zabave u kojoj se pokazuje dokumentarni film o Gradu Davida.
„Rođena sam ovdje. Imam 78 godina“, ističe.
Želja njenog muža na samrti bila je da Wadid ostane. „Moj muž je bio u bolnici. Kazao mi je: ‘Nikad nemoj uzeti novac za kuću. Ako te izbace, to je druga stvar, ali nemoj uzeti novac’.“
Glasni ventilator zuji na njenom stolu, nastojeći da rastjera vrući zrak. Vani, velika grupa turista prolazi i blicevi kamera se vide kroz prozor. Slika njenog sina je ponovo gleda.
Yusef je imao 15 godina kada su ga naseljenici proganjali zbog majice na kojoj je bila palestinska igla. Bježao je, ali su ga stigli i zboli. Tijelo mu je odneseno u forenzički institut Abu Khbir u Tel Avivu gdje su mu svi organi, pa čak i tetive, izvađene bez dozvole porodice.
„Uzeli su mu oči. Moj sin je spavao otvorenih očiju“, govori Wadid dok joj se pogled gubi u daljini.
Ona je kasnije ukopala ono što je ostalo od njenog sina.
Dok sjedi u kući i gleda sliku, prisjeća se: „Veoma je teško živjeti na ovom mjestu, no mi nećemo odavde. Ostala sam jer je to naša zemlja. To je palestinska zemlja.“
Crtica na kraju:
Juna 2014. godine, Susan Rahman je intervjuirala ove i druge Palestinke o njihovim djelima otpora i borbi za slobodnu Palestinu. Tražile su da se njihove priče podijele sa ljudima izvan Palestine, u nadi da će to možda inspirirati druge.
Biografije:
Susan Rahman je majka, aktivistica i profesorica sociologije, psihologije i bihevioralnih nauka. Zbog istraživanja je 2014. godine otišla na Zapadnu obalu gdje se povezala sa svojom porodicom i razgovarala sa ženama koje se opiru izraelskoj okupaciji. Njen rad je inspiriran narodom Palestine koji pokazuje veliku snagu, otpor i postojanost.
Tara Dorabji je autorica, strateg u Youth Speksu, majka i radionovinarka u KPFA. Njen rad je objavljen ili će biti objavljen u brojnim magazinima.
Izvor: Al Jazeera
Source: Islamski svijet
