Porodica je emanet Bošnjakinji

0
1

945618_1391124684437194_1188313320_nNe snašlo te, čest je savjet naših majki. Ujedno i dova. To je jedino što možemo čuti a da nas može ohrabriti u nekom iskušenju. Zaključila sam, da dova i borba naših hanuma i naših majki, da bi sačuvale svoje porodice, to brani Bosnu i Sandžak od zuluma, većeg nego što bi nas moglo snaći.

Piše: Enisa Maličević

Ne mogu a da začuđeno ne posmatram život naših hanuma, baš hanuma. Isti način života ćemo vidjeti kod naše žene, nebitno da li živi u dijaspori ili u Sandžaku ili Bosni. Zanimljivo, kako uspijevaju da se otrgnu asimilaciji u dijaspori, i kako mudro čuvaju bošnjačku kulturu i tradiciju, iako se svih strana pojavljuje pritisak za prozapadnu Bosnu, prozapadni Sandžak. A dimije, baklavu, halvu, džezvu, burek, svatove, boščaluk? Kome sve to ostaviti u emanet?

Uporno se naše hanume bore za svoj opstanak. Nije lahko biti supruga Bošnjaku. Ali je Bošnjaku lahko imati suprugu Bošnjakinju. U Danskoj su Bošnjakinje sačuvale identitet jedne prave hanume. Počevši od adeta, može se vidjeti da djeca znaju kako se poštuju djed i nana. Iako su ovdje starački domovi od davnina već rutina, našoj djeci ne bi na pamet palo da svoje roditelje, djeda i nanu predaju danskom osoblju da se brinu o njima. Ponosno kažem, ovdje se i dalje živi u zajednici. Porodični status je osnovan na činjenici da je babo glava kuće a majka stub kuće. Nekada biva teško objasniti danskim odgajateljicama, i učiteljima da ne može samo majka donijeti odluku da li njeno dijete može otići na izlet sa svojim drugovima.

Ako babo kaže da smije, onda i majka daje pristanak. Ovdje treba dobro objasniti da se ne radi o tome da majka nema pravo da se izjasni, već da je babo kao glava kuće odgovaran za cijelu svoju porodicu, i time oslobađa svoju suprugu od mnogih teških odluka i situacija. Tako se čuva porodica. Odnos između supružnika se može posmatrati kroz jedan simpatičan primjer nošenja pantalona. U Danskoj je klima hladna i time je nemoguće da  hanuma nosi samo haljine i suknje. Dolaskom u  Dansku, naše su hanume počele nositi pantalone, pa se i ja uplaših da će sada muškarci nositi suknje i haljine. Ali hvala Bogu, nisu. Nekim stvarima smo se prilagodili, a pritom ulogu oca i supruga nismo umanjili. Pored toga, dolazimo i do primjera novčanika. Navikli da u istu kuću ne postoje dva novčanika, gledaj sad tog belaja. Ovdje i muško i žensko imaju pravo na socijalno primanje. Ne može sve da se isplati sa muževog bankovnog računa, već i supruga mora imati svoj račun. Pristade nekako Bošnjak i na to, jer je hanuma obećala da ce mu davati svaki dinar koji bude na njenom računu. I to smo preživjeli. Mudro se naša hanuma nosila sa svim promjenama. I kad joj dijete kaže: „Pa draga majko, to je tvoj novac.“, ona odgovara: „Jeste sinko, ali ja navikla da ih babo čuva.“ Ne fali njoj ništa od garderobe niti od hrane. Niti ona mora kriti ono što kupi. To vide djeca. Vide poštovanje koje ona kao majka pokazuje svom suprugu.

Kad treba ići na odmor u Bosnu i Sandžak, ona odnekud vadi poklone za njenu i njegovu rodbinu. Ona je to sve kupovala i sabirala mjesecima. Ima dosta rodbine, ali ona bi da svakog obraduje. Kad vide hrpu darova, pomislio bi insan da je ona preko noći  postala milioner. I sada, mi kao djeca, sa Dancima se družimo, njima nije niko rod osim roditelja, djeda i nane, a i daidža i daidžinice. A ako bih rekla Dankinji da mi je Nusreta rod po devetom kolenu, pomislile bi da sam željna pažnje pa samo izvoljevam.

Nastavljajući istraživanje o važnosti održavanja rodbinskih veza, dođoh do zaključka da nikoga od rodbine ne mogu zaobići, te da Sandžak trebam posjetiti.

Moja posjeta Sandžaku bila je kao iz snova. Onaj san, koji je nekada bio noćna mora, jer ga sanjam u tuđini. San, da ću nekada opet šetati svojim rodnim gradom. I odjednom, eto me tu, usred ulice iz detinjstva.

Skoro se ništa promijenilo nije. Grad kao grad. Ali, sva dešavanja, traume, ostavilo je trag na licima mojih dragih. Zadivila me je skromnost naših hanuma. Na njima nikada ne bih primjetila da su u očaju. Hodaju uspravno, nurli lica. Dočekuju musafire sa osmijehom, gostoprimljive su. Pomislih, zašto smo mi napustili sve ovo? Zašto su mi roditelji odlučili da napustimo Sandžak. Danima sam o tome razmišljala, i ujedno i planirala da se vratim iz Danske. Jer, radije bih da živim gde sam se i rodila.

Tako dan za danom, sve se nešto novo nauči, vidi, čuje. I onda, kanu suza jedne hanume. Ponos, uspravan hod, sjaj tek da pokrije blijede usne koje su od bolova utrnule, i svaki bol je postao deio prihvaćene sudbine. Kanu suza jedne majke, koja nije više mogla da izdrži da joj sin ne dolazi iz tuđine. I razmišljam, pa sve ove hanume, nebitno gde da se nalaze, imaju iste pokrete, iste želje, iste ciljeve. A to je da je njihovim muževima i njihovoj djeci dobro. Da je njima dobro, jer onda su i one sretne. Bolno je to. Živjeti takvim Životom. Kao da tihim tempom nestaješ ,takav je to osjećaj. I one ne misle ni malo na sebe. A ostali? Ostali se ibrete njihovoj snazi, a u istom i uživaju u žrtvovanju svojih hanuma, majki i sestara. Po dolasku u Danskoj, ohrabrujem sebe kako ću ja bolja biti u svojim ulogama kao majka, hanuma, sestra. Kako neću dozvoliti da se moja dobrota zloupotrebi. Znam, potrebno je znati ko kosi a ko vodu nosi, ali treba i da se cijeni i atom dobročinstva koji je učinjen tebi, meni, nama.

Često sjednem sa svojom majkom i zamolim je da mi ispriča o životu jedne hanume u Sandžaku. Šta se sve od nje očekuje? Zasto? Kako uspijeva u svemu tome?  I kad god bih čula priču o nekoj hanumi kako trpi galamu i uvrede njegove rodbine, u meni se srdžba budi. Osjećam, eh kad bi mi samo jednom tako nešto neko rekao, eh ovako bih i onako bih. Zaista, ruku na srce, a Allah najbolje zna, najveće herojstvo koje nas je spasilo od većeg zla nego što je snašlo muslimane u Bosni i Sandžaku, jeste žrtvovanje  i nesebična ljubav naših majki, naših hanuma, naših sestara. Ali sa čvrstom vjerom u Gospodara Sudnjeg dana i sa uvjerenjem da ćemo svi pred Njega Sveznajućeg stati, Bošnjakinja ponosno stoji kao stub kuće, i tako brani svoj emanet. I shvatih, da je porodica emanet. Emanet, koji se drži u rukama čvrsto kao najteži kamen na svijetu, ali se i čuva kao suza na dlanu. Shvatih, da je moj ponos biti Bošnjakinja jači od inata koji bi rado u sebi gajila. I onda priznadoh sebi, da ne bih mogla da se borim tako žestoko kao naše nene, majke.  I kad stojim pred Dankinjama, kojima sam vazila o islamu, o pravima jedne žene muslimanke, podsjetim ih da nema islam ništa sa time što se neki muškarci bahato ophode prema ženskom rodu. I kada me upitaju žene sa zapada, a šta bi ja uradila, da sam na mjestu žene muslimanke, Bošnjakinje, koja preživljava traume iz dana u dan? Taman da krenem da izustim svoje odbrambene inicijale, na um mi padnu majkine riječi: „Samo reci kćeri – Ne snašlo me!“.



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime