Pismo Predsjedniku BNF-a: ‘Najteže mi je bilo vidjeti da isti muškarci nose šest tabuta’

0
3

 

posmrtni-ostatci3Poštovani gospodine Hako Duljević,

Obraćam se Vama, jer nažalost ne postoje drugi koji bi razmislili o ovome što imam kazati. Jedno je sigurno a to je da Vi nećete ostati ravnodušni.

Naime, jučer je ispred Komemorativnog centra Tuzla bio ispraćaj posmrtnih ostataka Bošnjaka, žrtava Agresije na BiH. Radi se o šest tabuta koji svjedoče historiju BiH, šest nijemih svjedoka stradanja, riječ je o šest insana kojima je život oduzet silom, a koji su tek nakon više od dvije decenije dobili ‘pravo’ na svoj bašluk.

Težak je to prizor, teško je zamisliti kakav je bio njihov rastanak s ovim svijetom, teško je zamisliti ambicije osamnaestogodišnjaka koje je neko uništio. Vjerujte, sve ovo sam na neki način potisnula dok sam posmatrala da nema ko da ih odnese do vozila koje će ih odvesti u Bratunac. Najteže mi je bilo suočiti se s prizorom, s istinom da se isti muškarci vraćaju dva puta, jer ih nema dovoljno da u koloni nose šest tabuta. Tako mi Boga, mislim da mi je teže bilo suočiti se s nemarom nas koji smo živi, nego gledati u tabute ubijenih Bratunčana. Zanemarimo našu religijsku, nacionalnu ili bilo kakvu drugu pripadnost (iako se to ne može zanemariti), ali kakvi smo mi to ljudi kad plačemo nad filmom koji uradi neki visokokotirani holivudsku režiser, plačemo nad serijama koje nam ispijaju mozak, a na sebe gledamo kao da nismo mi. Toliko nam znače Nevesinje, Višegrad, Brčko, opkoljeno Sarajevo, Srebrenica (…) da se ne udostojimo ispratiti dostojanstveno svoju braću i sestre, one koji su živote svoje za nas dali.

Ono što me još više zaboljelo jeste činjenica da moji Bošnjaci pune koncertne dvorane i džepove onima koji su ‘pjevušili’ svojim generalima dok su kovali planove kako eliminirati nas Bošnjake iz svoje zemlje Bosne.

Ono što mi je vratilo nadu jeste kad vidjeh hafiza, imama jedne od tuzlanskih džamija kako vodi dvojicu sinova, Burhana i Imrana, maleni dječaci koji zasigurno neće zaboraviti šta su vidjeli, koji dižu ruke i uče Fatihu sa suzama u učima te ponizno i ponosno ispraćaju naše šehide. Zar je moguće da plačemo nad fikcijom, a svoju zbilju ne vidimo? Zar je moguće da smo tako malo zahvalni Bogu dragom što nas je sačuvao i što smo živi pa se ne udostojimo odati počast onima koji su živote za nas dali? Zar je moguće da smo tako nemarni?

Halalite što Vam oduzeh vremena da ovo pročitate, ali nažalost, mimo porodice s kojom često o ovome razgovaram, malo je insana koji ovo razumiju i koji dijele boli rana Ummeta.

Znam da Vi niste ravnodušni i činim dovu da Vas Gospodar Plemeniti nagradi za Vaš trud.

A. Malkić

(BNF)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime