Ova zemlja traži, zaslužuje i treba svoje pravo ime

0
0

57baf2e6-a0b4-4e99-9432-559c0a0a0a80-muhamed-filipovic-700x402U prvom dijelu ovog spisa rekli smo kako za razumijevanje historije i historijskih zbivanja uopće bitni značaj ima sposobnost suočavanja s istinom o sadržaju samih historijskih zbivanja. Historijska zbivanja je moguće sagledati i razumijevati na dva načina, ovisno o dimenziji u kojoj ih vidimo i promatramo. 

Smisao cjeline

Sam pojam historije nije jednostavno postojanje ljudi i njihovih tvorevina u vremenu, nego i u strukturi vremena koje nije jednoliko i jednoznačno. Bitno je razumijevati da postoje dvije nama otvorene dimenzije unutar kojih ta zbivanja sagledamo i njima se bavimo. Jedna i osnovna, tj. ona koja je sinhronizirana sa samom prirodom historije je ona u kojoj historijska zbivanja posmatramo u njihovoj cjelovitosti u međusobnoj povezanosti, tj. pod pretpostavkom da ona imaju neki određeni smisao koji se nama otkriva i postaje jasan tek na kraju određenog ciklusa historijskig događanja koji tvori jednu historijsku epohu.

To je onaj način odnosa prema zbivanjima i našem položaju unutar njih koji nazivamo sadašnjost i za koji se smatra da daje najbolji i najpovoljniji pogled opažanja i razumijevanja budućnosti, tj. onog što još nije, ali ima izglede da postane neka sadašnjost. Pristalice pogleda u budućnost često stavljaju primjedbe ljudima koji korijene budućnosti traže u prošlosti “ne gledajmo na prošlost, usmjerimo naš pogled u budućnost”, jer je budućnost ono što nas čeka.

Naravno, takav način pogleda izbjegava odgovor na pitanje iz čega, iz kakvih pretpostavki mi to možemo uopće gledati u budućnost. Zar sve ono što se događa nije već po svojoj biti prošlost, ali prošlost ipak još nije shvaćena, pa je jasno da odnos prema budućnosti kao da je možemo vidjeti s neke ravne površine postojanja kojeg još nismo uopće ni svjesni, a pogotovo koje još nije ni dovršeno da bi iskazalo svoj pravi smisao, naravno, besmislen govor i način odnosa prema životu budući da je život ipak jedna cjelina. Kako život svakog čovjeka pojedinačno tako i naših historijskih tvorevina ta cjelina, a ona se ostvaruje u načinu prošlosti i sadrži svu mudrost ne samo proteklog nego u najvećoj mjeri i budućeg.

bih

Prvi zadatak treba biti vraćanje ovoj državi njenog imena i prestanak proizvodnje konzekventnih laži o njoj 

Sve što u historiji započne ima tendenciju da se dovrši i to kao uspjeh ili kao katastrofa, ali oba ta kraja naših ljudskih nastojanja su dio jednog povezanog i složenog zbivanja, čija povezanost upravo ukazuje da se radi o takvom događanju unutar kojeg postoji unutarnja povezanost i međusobna uvjetovanost zbivanja koja od njih čini cjeline, tj. niz zbivanja koji se u historiji najčešće naziva epohama.

U historiji nema konačnosti, osim u slučaju sveopće katastrofe svijeta, a to znači da se u svakoj epohi očitava dio smisla cjelokupnosti historije, jer nam te epohe jasno kazuju šta jeste, a šta nije istina našeg postojanja.

Stoga je pitanje o tome kakva je to epoha u kojoj se nalazimo i čije karakteristike određuju našu sudbinu uvijek bitnije od pitanja o tome šta se to zbilo danas ili šta će se, eventualno, zbiti sutra. Naime, kada se pomnije promatraju zbivanja svakodnevice, onda se vidi da su ona samo izvana i vremenski povezana, ali nikako ne znači da su i suštinski, tj. svojim smislom i rezultatom koji će konačno ostvariti međusobno povezana. Stoga smo i naglasili kako je bitno da sve što se u historiji zbiva dobiva svoje pravo ime, da se zna šta se zbilo, kakav je svijet nastao kao rezultat nekog našeg poduhvata, da razumijemo i uvažavamo činjenicu da je sve ono što se u historiji zbiva zapravo rezultat našeg djelovanja, našeg odnosa prema događanjima i to upravo i prema onim svakodnevnim, zbog čega je bitno da sve dobiva svoje pravo ime.

A upravo ta činjenica da smisao zbivanja i značenje historijskih tvorevina nastaje kada se ostvaruje jedna cjelina, odnosno samo tako što mi svakodnevno djelujemo unutar neksusa zbivanja koja proizvode cjeline.

Knjiga historije 

To ujedno znači da moramo istovremeno imati u vidu smisao svakog pojedinačnog događaja, svakog ljudskog čina kako bismo doprli do smisla cjeline, jer ako možemo te događaje povezati u smislene cjeline, tada nam se knjiga historije otvara.

U prošlom napisu smo kazali kako je važno od početka shvatiti i razumijevati sve manifestacije koje čine naš svijet i izgrađuju ono što želi da postane neka cjelina, neka historijska epoha i neki svijet koji će trajati kraće ili duže, tj. koji će predstavljati našu životnu epohu.

U tom smislu je ukazano kako nam svakodnevica oduzima, otima i zabranjuje mišljenje o toj događajnoj cjelini koja jedina čini historiju. Karakteristično je da smo gotovo zaboravili čak i to da svaka država ima svoje ime i prezime, a da smo mi logikom svakodnevice dopustili da naša država izgubi svoje ime, da nema kompletno ime, da predstavlja državu koja ima ime, ali nema prezimena. Dopustili smo da se Bosna i Hercegovina ne oslovljava ni kao republika, ni kao federacija, konfederacija ili jedinstvena zemlja, nego joj se ti pridjevci dodaju naknadno i prema shvatanju i želji onih koji njome upravljaju i to ne po logici njene historije, ne po volji ili želi njenog naroda, nego po logici sile koja joj je takav status nametnula da je ona izgubila svoje rodno ime Republika Bosna i Hercegovina, za razliku od njenog rodnog imena Banovina Bosna, ili Kraljevina Bosna ili Corpus Separatum Bosnien und Herzegovina ili Ejalet Bosna, dakle da je imala kompletno ime.

Znak zaborava

To ukazuje na jednu drugu činjenicu koja je znak zaborava, a koja govori o tome da smo mi ne samo u imenu i sjećanju nego i u funkcioniranju naše države zaboravili na činjenicu da je svaka država sistem ljudskih, pravnih, upravnih, ekonomskih i kulturnih pravila, odnosno sistem koji se ponaša po jedinstvenim pravilima, ma koliko i na koji način ona zahvatala naš život.

Stoga, mi ne samo da ne govorimo istinu kada ovu Bosnu i Hercegovinu nazivamo državom nego i kada se ponašamo kao da ona kao takva funkcionira. Naši ljudi ne vide i ne osjećaju taj subjekt u svojim životima, oni vide i osjećaju vlast, ali ta vlast nije država, nego njena zamjena u formi oligarhijskih skupina koje vladaju određenim teritorijama i oblicima života ljudi.  Stoga je prvi zadatak i prvi čin demokratizacije ovog prostora, njegovog humaniziranja, stvaranja privida države, vraćanje ovoj državi njenog imena i prestanak proizvodnje svih konzekventnih laži o njoj. Ova zemlja traži, zaslužuje i treba svoje pravo ime, svoj historijski zaslužen i krvavo plaćen identitet umjesto frivolnog mišljenja, i igranja njom kao dječijom igračkom koja može da se podere ili izgubi u gustišu neznanja i nedostatka istine o sebi.

Autor:  Akademik Muhamed FILIPOVIĆ



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime