Priča žene iz Zvornika
Bajrarn 6. aprila 1992. godine. Već sutradan počeli su pregovori između SDS i SDA u Malom Zvorniku, u hotelu “Jezero”. Tema je uklanjanje barikada, uvođenje policijskog sata. Sutradan su barikade bile prirnaknute bliže gladu, na sam ulaz od strane Karakaja. Izrneđu samih građana Zvornika bile su postavljene straže Muslirnana koji su čuvali svoje kvartove.
Srbi su se na vrijerne iselili preko Drine u Srbiju, ostavivši samo rnuškarce. Svaki je od njih imao svoj položaj. Snajperisti su bili postavljeni na Rusku zgradu, soliter Z 15, oko SUP-a, a kod Ciganskog turbeta ranjen je rnladić.
Odlučilo se da žene i djeca spavaju u skloništu. Naime, u cijelorn je Zvorniku bilo samo to, jedino sklonište. Prednost su imale rnajke s malim bebarna, starci, žene i djeca. Žene i veća djeca sklonili su se u školske podrume.
Kroz kanalizacijsku cijev, 8. maja 1992. godine, u Zvornik su, a pred kuću Boška Čeranića, ušli arkanovci. Oni su došli po dogovoru i rasporedu, pa ih je Boško poslao u jedno obližnje selo, zvano Šćemlija, gdje su imali sastanak s mještanima srpske nacionalnosti iz Zvornika. To su bili članovi porodica Plještan (Luka, Ljupko i drugi).
Prve žrtve arkanovaca u Zvorniku bili su Dževad Bakonja i Abdurahman Fejzic (20 i 25 godina starosti). Pošli su u pekaru po hljeb kad su ih uhvatili. Užasno su ih tukli, psovali im muslimansku majku, tjerali ih da ljube križ, vikali da im Alija jebo mater. Kad bi poljubili križ, govorili su: ‘Pa vi ste muslimani!’ Čak su ih tjerali da klanjaju, a potom bi ih pitali: ‘Kako smijete klanjati na srpskoj zemlji!? Vi ste postali od nas, samo su vas poturčili! Vi niste muslimani, oni su u Turskoj, vi ste Kurdi – a Kurdi su turski muslimanski Cigani…’ Abdurahmanu su slomili tri rebra. Bakonji su počeli rezati uho. Govorili su: ‘Od muslimanskih ušiju i dječjih prstića pravićemo lančiće…’ ‘Istrijebit ćemo vas do posljednjeg…’ Momci su pokušali pobjeći, ali su ona dvojica zapucala za njima. Pucali su im u leđa… Eto, tada je došlo do iseljavanja žena, djece, staraca na Kula-Grad. Muškarci su ostali braniti grad. Za manje od dva sata svi su stanovnici Zvornka bili na Kula-Gradu. Narod se smjestio po kućama tamošnjih domaćina koji su s nama dijelili hranu.
Formiran je Krizni štab, a ljudi su bili na obrambenim položajima više od pet dana bez zamjene, bez hrane, naoružuni najčešće običnim lovačkim puškama. Hrabrili su nas i poručivali da se ne bojimo, da će oni braniti Kula-Grad do zadnjeg metka.
Moja se porodica smjestila u kuću jedne moje komšinice udate na Kula-Gradu. S nama je bila i snaha u devetom mjesecu trudnoće, dvoje male djece od tri i pet godina, moja kćerka i moj otac. Braća su ostala braniti Zvornik. Kad smo se smjestili, moj je babo krenuo nazad. Htio je iznijeti iz kuće pištolj, dokumente, deviznu knjižicu i nešto zlatnine. Od tada ga više nisam vidjela.
Tek što smo se smjestili na Kula-Gradu, granate su počele zasipati bez prestanka. Vojska se stacionirala u školi. U Kriznom štabu je Husein Hadžić prikupljao hranu, skladištio robu i hranu da bi prehranio narod.
Ljudi su tu noć proveli u skloništima, trapovima, gdje je ko imao, jer je artiljerija tukla nemilice. Neprijatelj je imao položaje na Čelopeku. Kasarna “Mali Zvornik”, na prilazu preko mosta na stijenama zvanim Vlaške njive, i sa Centrale. Obzirom da se pucalo sa svih strana i zasipalo granatama, narod nije smio izaći napolje iz skloništa čitave noći. S džamije je dolazio poziv s ultimatumom da se oružje preda do 12 sati, inače će Kula-Grad bili sravnjena sa zemljom. Naši borci na to nisu davali ni pet para, jer su se redovi obrane još više učvrstili. Ujutro je artiljerija prestala, a naređenje je ponovno došlo da do 12 sati predaju oružje. Narod je ostao na obrani, mada je znao da je nemoćan… Ali, u 12 sati i jedna minuta, ponovo je počela tuči artiljerija. Krizni je štab, zbog pretrpanosti ženama, djecom i muškarcima, naredio da se žene, djeca i starci povuku u obližnje selo Liplje. Nakon tog granatiranja, započela je stizati ispomoć braniteljima iz Živinica, Kalesije, Liplja, Cerske, Novog Sela. Krizni je štab pozvao sve borce na povlačenje iz Zvornika i da svi koji imaju oružje pristupe odbrani Kule.
Mi smo se povukli u Liplje. Usput su nas pratile granate, sve dok se nismo podobro udaljili od Kule, nekih tri-četiri kilometra. Smjestili smo se u osnovnu školu Lipljan. Tamo smo zatekli mještane koji su bili naoružani i stajali u obrani svog sela. Hranu su nam donosile žene iz sela. Bilo je kajmaka, hljebova, mlijeka u kantama, skuhana jela u šerpama.
Poslije dolaska u Liplje, stigoše i braća pa predadoše Lipljanima puške da ojačaju odbranu mjesta, budući da je Zvornik bio zauzet. Uskoro je započelo granatiranje Liplja. Narod se ponovo pokrenuo i pošao prema susjednom selu i Tuzli. Išli sma prema Marčićima na Crni vrh, jer je tamo bila glavna cesta za Tuzlu. Došli su kamioni i autobusi pa smo s njima prevezeni u Tuzlu. Smješteni sma po školama, sportskim dvoranama, prihvatili su nas ljudi dijeleći sve što su imali, ne žaleći ni zadnje mrvice kruha.
Mi smo se odmah počele raspitivati za oca preko Crvenog križa, ali nam niko ništa nije umio odgovoriti i reči gdje je. Preživjela sam šok kad sam nazvala Crveni krst Loznica. Naime, čula sam od jednog komšije da mi je babo zajedno s njim pao u zarobljeništvo, da su ga pretukli, da su tog komšiju pustili, a mog babu protjerali u Loznicu. Zato sam i nazvala Crveni križ… i čovjek koji mi se javio, predstavljao je Crveni križ i pitao me što tražim. Želim znati za oca, tražio sve podatke, pitao odakle sam, odakle zovem, naposlije što sam po nacionalnosti. Muslimanka, rekoh, a on na to odgovori: “Đe si mene našla da pitaš, nazovi Aliju Izetbegovića, nek ti on rekne!” Slomljena, plačući, izašla sam iz pošte, ne znajući što da radim.
Ljudi su mi rekli da postoji novoformirana opština Zvornik u Tuzli,da se raspitam u Kriznom štabu. Otišla sam i vidjela spisak stradalih i zaklanih u Zvorniku. Na tom spisku sam našla ime svoga babe. Nisam vjerovala, ali su me ljudi tješili, govorili da se primirim… i da je to vjerojatno istina. S nevjericom sam se vratila, tješeći sama sebe, nisam mogla ni jesti ni spavati misleći samo na to. Ipak, nisam mogla vjerovati… Ljudi koji su mi poznavali oca, tužno su me gledali, i ti su me pogledi uvjeravali u nepobitnu istinu: mrtav je. Komšija je kupio neke novine i u njima je bio članak “Nevine žrtve u Zvorniku”. Na popisu se nalazilo očevo ime. Tu se ugasila svaka nada da je preživio…Iznenada sam osjetila kako se mijenjam, kako rat počinjem shvaćati vrlo ozbiljno. Počela sam se raspitivati o sudbini svoga supruga, jer je s njim ostao mlađi sin od svega šest i pol godina. Ostao je u Zvorniku sa svojim ocem. Krenuli su, u povlaćenju prema Snagovu, muževljevu rodnom mjestu. Tamo mu je bila familija. Niko od njih nije htio napustiti selo. Jednoga su dana došli borci iz Snagova, pa mi neki dobri prijatelj a Himzin rodak reče da trebam znati da se naši momci nisu mogli izvući, i da ih je zaklao neki Ilija Jeremić. Jeremić, iz Srpskog Snagova.
Mada sam znala kakvi su Srbi sa Snagova, nisam zaista mogla vjerovati u taj užas, sve dok mi nisu potvrdile žene, djeca i neki muškarci koji su se, kao prva grupa, uspjeli izvući. U tom trenutku nisam mogla ni plakati. Prepustila sam se i sve prihvatila kao jedinu istinu.
Nakon svega sam krenula u Zagreb, stalno misleći na nepoznate grobove oca, muža i sina, pokušavajući spasiti bar ovo dijete.
Moja je velika želja da se prijavim u komandu Teritorijalne obrane, da se vratim i da svoje osvetim. U srcu sam skupila golemu hrabrost da se više ne bojim ni njihove teške artiljerije, ni njihovih noževa, ma baš ničega što dolazi od tih životinja. Pronaći ću ja tu kuću Jeremića. Eto, to sam teljela, ali nisam naišla na razumijevanje bila koga u Kriznom štabu u Zagrebu, tako da sam propatila za 20 dana više nego za cijela tri i po mjeseca u Zvorniku. Sada sam gotovo uvjerena da nas Srbi tuku artiljerijom, a ovi u Hrvatskoj nam uništavaju dušu. Imam jedinu želju vratiti se u Tuzlu, gdje bih se našla na borbenoj liniji s mojih 25 momaka, priključiti im se i bez oružja i uniforme, bila bih im pri ruci makar nosila municiju, sanitetski materijal ili bilo što god zatreba.
U Zagrebu sam saznala da mi je tetkin sin koji živi na Diviču, odveden i zarobljen. Za njega se ne zna od početka pa sve do danas. Je li živ? Je li ubijen Senad Musić?
Tamo je, onda, mučki ubijen i Jašif Smajlović, novinar. Pucano mu je u potiljak dok je sjedio za pisaćim stolom. Ko ga je ubio dok je slao informacije o stanju i dešavanju u Zvorniku? Sedam stotina muškaraca je bilo zarobljeno u tvornici Alhos u Karakaju, 400 zaklano prvog dana Kurban-bajrama, a 300 odvedeno u roblje u nepoznatu pravcu. To je objavljeno i na Radio- Tuzli.
Sestra mi je ostala na portirnici bolnice u kojoj se zateklo šest-sedam Muslimanki, pa im nisu dali da izađu iz kruga. Zadržane su da rade za njih. Tjerali su ih da rade od jutra do sutra, a nakon rada bi ih ubacivali u sobu VI. kirurškog odijeljenja, davali im samo kilogram kruha i konzervu. Od toga su živjele u zarobljeništvu. Maltretirane su i stalno zasipane psovkama (‘da im se jebe muslimanska mater’, ‘da će igrati kako oni sviraju’, ‘da će ih poklati’ i ‘da u Zvorniku neće biti ni M od muslimanskog imena’). Žene koje bi im se svidjele, odveli bi u prostorije tavana gdje je bila daska za glačanje ljekarskih odijela, pa bi se na njoj izredalo i po dvadeset četnika. Nakon toga bi je zaklali i naredili da se iznese u mrtvačnicu. Moja je najbolja prijateljica, s kojom sam bila nerazdvojna (Šaha Salčinović), tjerana da nosi mrtvace, što je odbila, pa su je naše dojučerašnje srpske kolegice, po odbijanju, istukle i prijavile četnicima u zgradi bolnice. Banditi su je izubijali kundacima. Tri je dana povraćala krv. Odvežena je u Beograd gdje je i umrla. Četiri-pet pula zvala sam bolnicu i uvijek mi se javljao neko od naših koji su bili zarobljeni, ali mi nisu smjeli dati nikakvu informaciju o sudbini moje sestre. Pošto su ih puštali kući pod stražom, moja je sestra molila da je puste doma da se okupa i donese veš. Govorili su da nema razloga bježati jer su joj sve njezine poklali, da više nema nikoga. Tako su joj govorili, a ona je urlikala od bola od tih riječi. Nije vjerovala u to. Otišla je kući. Darovala stražare, pa prebjegla preko Bijeljine za Tuzlu. Kada je došla, jedva sam je prepoznala. Smršavila je najmanje 20 kilograma, a živci su joj bili posve uništeni. Prihvatila ju je u Tuzli, zajedno s dvoje djece, bivša stanodavka njezina supruga iz studentskih dana. Zet mi je Iračanin. Oženjen je mojom sestrom deset godina. Kad je vidio što se dešava, prijavio se zajedno s mojim starijim bratom Seadom za obranu Bosne. On je u TO Tuzla, a brat mi je u kasarni Donji Rainci kod Međaša. Sestra je u Kreki s djecom. Srbi su je ispitivali, pitali gdje joj je suprug i je li s našom vojskom. Ona je to, dakako, skrivala. Četnici su joj rekli da je on već uhapšen i da je zapravo već zaklan, pa da nema nikakva razloga skrivati istinu.
Eto, to je samo dio svjedočenja o zvorničkim strahotama. Nema se više ni snage, ni suza. Postoji samo nada da se jednoga dana vrate na svoja ognjišta, pronađu grobovi zaklanih šehida i pokuša nastaviti borba za neki drugi, sasvim drugi i bolji život.
Zagreb, 24. VII. 1992.
Priredio: prof. dr. Ibrahim Kajan
Muslimanski danak u krvi, Svjedočanstva zločina nad Muslimanima 1992.
Naslovnica: Mersad Berber, Preporod, Zagreb, 1992.
