Nije Bosna tako daleko od Sirije

0
2

Decak-sa-vrapcom-na-ruci-SirijaPiše: Nataša Gaon Grujić 

Vijesti iz Sirije pratili snimci ranjenog mladića kojeg nose dva čovjeka i smještaju u kombi, prva asocijacija je bila sarajevska pijaca Markale.

Pokušavam vikendom ne gledati i ne slušati vijesti. Kao da mi trebaju ta dva dana u kojima ću uspjeti napraviti informativne filtere i dopustiti sebi da živim bez vijesti iz zemlje i svijeta. Djelimično sam uspjela. Pitala sam ukućane kako je igrao Đoković i da li je mlada Hrvatska reprezentacija u rukometu osvojila bronzu?

Ipak sam juče, jer nedjelja znači i kraj vikenda, pogledala večernje vijesti. Vijesti su počele sa Sirijom, sa pokušajem pronalaženja rješenja za sirijski narod i kraj rata. Ove informacije su pratili snimci ranjenog tijela bez noge koje nose dva čovjeka i smještaju u kombi. Moja prva asocijacija je bila sarajevska pijaca Markale. Unakažena tijela, krv. Snimci dva masakra su obišli svijet, ti strašni tragovi krvi, ranjenih, mrtvih tijela i pijaca.

Pomislih sve je isto. To su isti scenariji. Isto osuđivanje, osuđuju jer u sirijskim gradovima ljudi gladuju. Osuđuju moćni napade, dok se iznad sirijskog neba gužvaju interesi velikih sila. Jedni su za Asada, drugi nisu, a svi su protiv ISIL-a.

Licemjerna Evropa

I dalje more guta ljude, djecu.

Sinoć sam prvi put čula podatak da je najmanje 10.000 izbjegle djece, koja nisu bila u pratnji roditelja, nestalo u Evropi. Strahuje se da su mnogi od njih pali u ruke organizovanih kriminalnih grupa za trgovinu ljudima. Kakva surova sudbina. Kakva licemjerna Evropa.

Mijenjam kanal i bježim od užasnih informacija, bježim od Sirije, bježim od Nigerije. Uzimam mobilni i „čačkam“ po Facebooku. Facebook se pobrine da „izbaci“ neke stare fotogafije. Na ovoj fotografiji šest mladića, more, godina 1990. Trajektom putuju za Makarsku. Nasmijani, lijepi, sretni. Niko nije ni mogao slutiti da će nas već u ljeto 1992. godine dvojica mladića zauvijek napustiti. Da će njihove živote odnijeti rat. Da će u prekidanju te lijepe, naivne, iskrene, mladosti pune snova, rat pokazati svu svoju okrutnost, sve svoje zlo.

Nije fotografija mladosti, koja nije izgledala ništa drugačije od mladosti u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Americi, obišla svijet i poslala sliku života u Bosni i Hercegovini, slike krvi i raskomadanih tijela su bile slike o nama.

Sve je isto

Opet sam pomisla na Siriju, tijelo bez noge, dva čovjeka koja ga nose i stavljaju u kombi. Možda je i taj ranjeni mladić prije pet godina išao na ljetovanje. Možda i on ima zajedničku fotografiju sa svojim prijateljima prije rata u Siriji. Možda su na toj fotografiji svi nasmijani. Možda je i on, kao i moji prijatelji, studirao. Možda ni on nije želio rat, ali je rat želio Siriju.

Ljudi moji, sve je isto, to kolo zla se okreće, samo jedno ostaje nepromijenjeno – velike sile.

Jednoga dana probudit će se, jednako moćni, svi će sjesti za pregovarački sto. Dogovorit će se o zajedničkim interesima u Siriji. Reći će, bilo je dosta, sve smo uništili, sada ćemo dati donacije da sve lijepo poprave. Sirijski narod, izmučen ratom, neće ni primijetiti da će i dalje ostati u sjeni moćnika koji će još dugo povlačiti konce i igrati se pod plaštom demokratskih promjena, a onom mladiću sa raskomadanom nogom niko neće vratiti nogu. Njegov život nikada neće biti isti. On će, baš kao i ja, gledati u neku staru fotografiju, zaustavljen trenutak jedne lijepe mladosti.

Nije Bosna tako daleko od Sirije, zar ne?

Izvor: Al Jazeera

 



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime