Nevesinje – 14. krvavi februar 1945.

0
50

neves2Ovdje ćemo govoriti o malo poznatim događajima koji su se zbili 14. februara 1945. godine kada je, prema svjedočenjima, ubijeno između 150 i 200 bošnjačkih civila.

Autor: MR. Nedžad Dedović

ta se i kako, ustvari, desilo 14. februara? Najprije treba kazati da je sjećanje na 14. februar zadržano u memoriji nevesinjskih Bošnjaka koji su savremenici ovih događaja no zbog činjenice da su počinitelji zločina bili partizani, pripadnici NOP, nisu smjeli o tome govoriti jer bi bili proglašeni „neprijateljima sistema“ i naravno u skladu s tim i žestoko kažnjeni. Tu činjenicu naglašavaju i svjedoci ovog zločina. Ono što se pričalo, iako u rijetkim slučajevima, bilo je u krugu porodice i strogo se vodilo računa da se priča ne proširi. Tek poslije 1990. godine počelo se „glasnije“ govoriti o ovom zločinu. No, da li je to bilo već kasno budući da se već 1992. ponovila 1945. godina, ali sada mnogo krvavija? Ovdje ćemo prenijeti tri svjedočenja o 14. februaru, osoba koje su posmatrale, odnosno koje su direktno vezane za žrtve ovog kobnog dana.
Prvi je svjedok Hasan Tanović čije je svjedočenje u novembru 1992. zabilježio prof. dr. Ibrahim Kajan (kajankajan.blogspot.com/2012/04/sjecanje-hasana-tanovica-partizanski.html): I tako rat teče, teče, dolazi ‘45. godina. 14. II 1945. godine partizani navodno oslobađaju Nevesinje. I narod, ionako su ga spasili da ga četnici ne pokolju (to je bilo 1943, prema riječima istog svjedoka, op.a.), izlazi pred njih. (…) Ljudi k’o ljudi, izašli pred njih da ih pozdrave. Izišao je i Kadrija Konjalija, sekretar Komiteta KP u Nevesinju. Ja ono što sam vidio svojim očima, to je bilo strašno. Tavanski je prozorčić gledao na zgradu Općine. To je bilo jedno dvorište. I mi promatramo, babo i ja, šta se dešava. Partizani pokupili i sve Bošnjake i Hrvate, što je bilo, stavili ih u red a pred red postavili mitraljez šarac. Stavili su i hodžu. Bilo je 30, 40 ljudi, toliko sam vidio. Prozor je bio otvoren i pogled je pucao baš na njega. Onaj partizan sjede za mitraljez… a pred njim ljudi koji su došli da pozdrave, da dočekaju (oslobodioce). Dvojica među njima, ljudi pametni, vidjeli što će biti. Bio je Sejdo Šarančić i bio je beg Bašagić. Bacili su se dole prije nego što je horoz okin’o mitraljezom i pokosio sve te ljude. Piljar Enver Ljubović, koji je imao negdje oko 28, 27 godina, gledam ga zapanjenim dječjim očima, naglo je izletio te bježi iz toga reda! A za njim neki oficir s pištoljem, jedanput, dvaput, triput, četiri puta – obara ga i ubija. (…) Drugi dan mi smo nekako sišli, počela je civilna vlast da funkcionira, i moglo se po gradu ići. Ja idem na onaj most prema Pahlevini (…) Vidim Kadriju Konjaliju ubijenoga, s prosutim mozgom. Ubijeno je taj dan 189 muslimana, od deset, 12, … do 60 godina. Ko se sakrio sakrio, ko nije – nije. (…) I svi naši ubijeni ljudi bili su civili. Zanatlije, trgovci, ljudi koji nisu sudjelovali ni u jednoj vojsci. Ono što je bilo u vojsci, ranjenika, smještenih u našoj velikoj kući, to su sve pobili, metak u čelo, sve su ranjenike pobili. (…) O ljudima koji su tih dana pobijeni, o njima nikada niko nije davao izjave, vjerojatno ljudi nisu smjeli ni zucnuti, vjerojatno je to tako bilo. Dan nakon događaja koji sam opisao, moj babo i Salko Korkut, sa Hamzom Kazazićem, pokupili su sve naše poubijane ljude na ona stočna kola, iskopali su veliku jamu na haremu, zajedničku grobnicu, i tu su ih sve zajedno sahranili…

Nevesinje

Nevesinje

Tvrdnje nene Nefize

Nefiza Omerika (rođ. Bojčić) je također bila svjedokom zločina počinjenog 14. februara. Ona je u to vrijeme bila udata za Jusufa Muraspahića i živjeli su u čaršiji Nevesinje. Nefiza pripovijeda o događajima uoči, za vrijeme i nakon samog zločina. Naime, prema tvrdnjama nene Nefize veliki broj bošnjačkog stanovništva iz okolnih sela (Plužine, Bratač, Odžak, Žiljevo, Sopilja, Pridvorci, Gornja i Donja Bijenja, Postoljani…) bio se sklonio u čaršiju pošto je tu bilo mnogo sigurnije. Kada je narod saznao da partizani napadaju Nevesinje nastala je pometnja jer se pretpostavljalo da bi mogli činiti zločine, posebno imajući u vidu činjenicu da je u njihovim redovima bilo mnogo dojučerašnjih četnika koji su, vidjevši da gube rat, promijenili uniforme. Nefiza opisuje scenu sa lokaliteta Smrdan kod sela Kljuna gdje je bilo „naviljak“ brade – četnici su je obrijali da bi mogli postati partizani (ovdje se najbolje očituje narodna izreka da vuk dlaku mijenja ali ćud nikada).

Cijeli tekst u Preporodu, 15. februar

(Rijaset.ba)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime