Nesib Tabaković: Posljednju „rutu spasa“ iz Srebrenice prema Tuzli prešao skoro slijep

0
101

nesib tabakovic patriaSrebrenica, Tuzla – Niko nije vjerovao da bilo ko od nas može ostati živ. Četnici su stalno pravili zasjede i ubijali ljude, ili su sa okolnih brda granatirali i pucali teškim naoružanjem po nama. Gledate prijatelja kako pada u lokvi krvi, ali mu ne možete pomoći. Bilo je teško – prisjetio se u ekskluzivnom razgovoru za bh. novinsku agenciju Patria (NAP) jedan od rijetkih koji je preživio golgotu kroz koju su srebrenički Bošnjaci prošli ’95. godine, dok su ispred četničkih kama bježali prema slobodnoj teritoriji Tuzle.

Nesib Tabaković, koji je za vrijeme genocida u Srebrenici imao tek 25 godina, jedini je preživjeli iz svoje kolone koja se iz Srebrenice 11. jula pokušala probiti od Tuzle. Danas živi u Švedskoj sa suprugom i djecom. Na rijetko objavljenim fotografijama koje pokazuju golgotu Srebreničana, a koje je napravio tuzlanski fotoreporter Ahmet Bajrić, Tabaković je momak sa povezom preko očiju.

Samo dragi Bog, kaže, htio je da ostane među živima. Vjerovatno je to, kaže on, kako bi danas mogao svjedočiti o najvećem genocidu u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Posljednju „rutu spasa“ pregazio je skoro potpuno slijep, sa gelerom u glavi. Saborci su mu pomagali da se kreće kroz neprohodne šume do Baljkovice, gdje je prvi put vidio i legendarnog komandanta Nasera Orića. To mu je, kaže, bio znak da je spašen.

– Ni danas mi nije jasno kako sam sve izdržao – kaže Tabaković za Patriu.

– 11. jula ’95. krenuli smo iz Srebrenice prema Tuzli. Plan je bio da svi vojno sposobni muškarci preko šuma dođu do Tuzle. Žene, djeca, starci i ranjeni otišli su prema Potočarima, pod zaštitu UN-a – prosjeća se Tabaković. No, to je očito bila njihova najveća greška.

– Nisam siguran koliko nas je bilo u koloni, ali tu je bilo oko 8.000 ljudi.

Nesibova supruga bila je u Tuzli sa njegovom majkom. Sestra i brat sa porodicama ostali su u Srebrenici. Oca će mu četnici ubiti sa ostalim Bošnjacima. Pronašao ga je tek 2007. godine a ukopao godinu dana kasnije.

– Stigli smo na Jagliće ujutru u 2 sata, a već u 8 i 30 krenuli smo sa 28. divizijom put Kamenice. Tu će nastati pakao. Četnici su nas gađali granatama i pucati iz teškog naoružanja po nama. A onda novi šok. U Kamenici kod Kravice zasjeda. Četnici su ubijali sve što su mogli ubiti. Ranjeni su molili da ih ne ostavljamo da ih oni kolju. Ali, jednostavno, ne možete pomoći svima, jer i vama treba pomoć – kaže Tabaković. Do planine Udrč, kaže, niko od njegovih prijatelja koji je sa njim krenuli iz Srebrenice nije stigao živi. Njhova imena kasnije je pronašao na spomen obilježju u Potočarima. Ubijeni su sve do jednog.

Četiri dana nakon pada Srebrenice 11. jula, iscrpljen, ranjavan, gladan, Nesib je po treći put ranjen na Križevačkim njivama, ovog puta u glavu i ruku. Ostao je bez desnog oka.

– Na Križevačkim njivama ranjeno je nas sedam a jedan čovjek je poginuo. Ni danas ne znam od čega smo ranjeni, da li su to bile mine ili granata.

To je posljednje čega se sjeća. Izgubio je svijest. Saoborci su mu pomogli da dođe do mjesta Baljkovice gdje mu je pružena prva pomoć. Pet najtežih dana u životu, bez hrane i vode, pod kišom granata, ostali su iz njega.

– Kada sam ugledao komadanta 28 divizije Nasera Orića, tada sam znao da smo stigli na slobodnu teritoriju u Nezuk. Nažalost, mnogi nisu bili te sreće – kaže Tabaković, piše Patria.

(nap.ba)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime