Nena Fata iz Foče: Crna i gorka je sudbina nas majki, supruga…

0
9

fata-duric14092015

Tuzla, Foča – Majke Srebrenice i Podrinja i ovog su 11-tog u mjesecu dostojanstveno stigle na tuzlanski Trg žrtava genocida. Najprije su se okupile na Pingi, a potom preko Skvera i Trga slobode, stigle na mjesto gdje se okupljaju posljednjih nekoliko godina. Po ko zna koji put zatražile su pravdu za žrtve, a kaznu za zločince.

Gledamo prema koloni, a među brojnim majkama, izdvaja se i vjerovatno najstarije lice. Pokrivena nena korača zajedno sa ženama. Kako se zovete neno i koliko imate godina, pitamo je.

– Fata Durić. Imam 78 godina, sine – odgovara nam ova bosanska nena.

Iz Vlasenice ste? Durići su iz Vlasenice, zapitkujemo.

-Nisam, iz Foče sam – odgovara nam nena.

Pomalo nas je iznenadio Fatin odgovor. Očekivali smo da je ova nena iz nekog podrinjskog mjesta u kojem je 1995. godine počinjen genocid. Međutim, genocid je, uči nas historija, a opominju nišani, počeo i 1992. godine. Dokazuje nam to i život ove bošnjačke nene i njeno višegodišnje traganje.

-Ima sine, i u mene nestalo i bratića i sestrića… A ovdje sam najviše zbog muža, Avde Durića. Nismo ništa još našli… U Foči sam ga izgubila, priča nam Fata, koja danas živi u tuzlanskom naselju Kula.

– Živim kod zaove i njene djece – dodaje ona.

Životna tragedija ove Fočanke započela je u maju 1992. godine. Objasnit će nam da je zajedno sa svojim komšijama protjerana nekad 25. ili 26. maja iz sela Zakmur. Scenario je kao i u stotinama drugih mjesta u BiH isti – Bošnjaci protjerani, brojni ubijeni, a kuće opljačkane i zapaljene.

– Muža sam tada posljednji put vidjela. Kasnije sam čula da su tamo ubijeni, da su pogorjeli. Desetero je tu u našem selu nestalo. I niko još nije nađen, ništa. Odemo ponekad u Foču, rovinjamo, tražimo, ali nikad ništa se ne nalazi – govori nam Fata dok rukama stišće jastučnice na kojima su ispisana imena nestalih Srebreničana.

Nena nam kazuje i kako je stigla do Tuzle. Put je bio težak. Ne ponovio se.

– Prvo smo šumama išli, pa prošli nekakav Tarčin, pa Konjic, pa mi došao zaović po nas u Konjic i dovukao me u Tuzlu. Eto kako sam došla. I od tada sam u Tuzli – priča nam Fata.

U Foču odlazi krajem maja kada se obilježava stradanje tamošnjih stanovnika. Prouči Fatihu mužu, komšijama, rodbini…

-Kada tamo odem, ja kažem: u mene je muž bio i vrijedan, imao je i ruke, i noge, i glavu, a sada nema ni kosti, kao prst da sam sahranila. Ništa nismo sahranili, ni mrvice – govori nam ona.

 Kako danas izgleda život jedne majke iz Foče, Srebrenice, Podrinja.., pitamo nenu.

-Pa, ne znam… Ružan, ružan. Ali, eto, Bože moj, takva je sudbina. Pa ja, sine. Crna i gorka je sudbina nas majki, supruga… Tražim, tražim i tražit ću dok sam živa – govori nam ova 78-godišnjakinja.

Nije ni sve tako crno u životu, reći će nam na kraju razgovora Fata. Ova je majka podigla petero djece. Danas žive u Sarajevu i Goraždu.

-Djeca su mi živa i zdrava, i to mi je jedina utjeha – govori nam nena Fata.

(S.Karić/Faktor.ba)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime