Nemojte nas ubiti, druže nastavniče!

1

skola-znak-ron-haviv1Prosvjetni radnici, kreatori zločina i učesnici u zločinima nad Bošnjacima:

– Nemojte nas ubiti, druže nastavniče!

– Ne bojte se, neće ništa boljeti, izgovorio je monstrum i nakon minutu zaklao svoje učenike, koje je samo mjesec ranije učio tome šta je likovni problem, šta je akvarel.

Svašta je upamtila ova Bosna, svašta se dešavalo pod njenom kapom nebeskom. Mnogo toga što živ insan zamisliti ne može, zadesilo je bošnjačke žrtve za vrijeme genocida i agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Dešavalo se da komšija ubije komšiju, školski drug druga, kum kuma, radni kolega kolegu… U tom kraljevstvu četničkog ludila sve se možda i moglo očekivati, ali da prosvjetni radnici dignu ruku na svoje učenike, da stanu na čelo monstruma, da ne pokušaju spasiti svoje bivše učenike, nikako.

Krvoločno ubijanje

Ranije nekada, nastavnici su ginuli, štiteći svoje đake, međutim, u ovom bosanskom krvoločnom ubijanju profesori, nastavnici i učitelji često su bili rame uz rame s najokorjelijim zločincima. Neki od prosvjetnih radnika osuđeni su za genocid i zločine protiv čovječnosti, dok bi jedan broj njih tek trebao odgovarati za ratne zločine.

Neki od ključnih kreatora agresije i masovnih zločina nad Bošnjacima u periodu 1992. – 1995. bili su i univerzitetski profesori Biljana Plavšić, Nikola Koljević, Vojislav Maksimović, Aleksa Buha, Vojislav Šešelj, Nikola Poplašen… Mnogo je i onih manje poznatih imena. Primjera je još više.

Radislav Unković bio je do agresije na BiH profesor srpsko-hrvatskog jezika u Mašinskoj tehničkoj školi u sarajevskom naselju Marijin Dvor. Na početku opsade  Sarajeva zaustavljao je na Ilidži konvoje s djecom iz Sarajeva, opasan redenicima prijetio je ubistvima, raspoređivao Arkanove dobrovoljce, koje je predvodio Milorad Luković Legija…

Profesorica i nastavnica

Zasigurno jedan od najvećih zlikovaca na području BiH bio je Risto Trifković, nastavnik likovne kulture iz Miljevine kod Foče, pripadnik zločinačke jedinice zločinca Pere Eleza. Nastavnik Trifković u maju 1992. u mjestu Jeleč zaklao je svoju dvojicu učenika, braću Edina i Elvedina Barlova.

Nepoznati jelečki svjedok svjedočio je da su uplašeni nesretni dječaci molili: “Nemojte nas ubiti, druže nastavniče.”

– Ne bojte se, neće ništa boljeti – izgovorio je monstrum i nakon minutu zaklao svoje učenike, koje je samo mjesec ranije učio tome šta je likovni problem, šta je akvarel…

Krvniku Risti se nakon rata gubi svaki trag. Pričalo se da je poginuo krajem 1992., dok postoje indicije i da se krije negdje u Srbiji.

Svjedoci iz fočanskog kraja kao zločinca nad Bošnjacima često su isticali i nastavnika Miloša Krunića.

Adem Vukas iz Rogatice, svjedočeći o četničkoj okupaciji Rogatice sa početka ljeta 1992., izjavio je, između ostalog, da je “prilikom okupacije Rogatice na jednom transporteru vidio profesoricu odbrane i zaštite Slavicu Ćorić, a na drugom transporteru, za PAM-om, Radu Pavlović, nastavnicu srpsko-hrvatskog jezika”.

Ratko-Adzic

Ratko Adžić, prijeratni profesor u Srednjoj školi u Ilijašu

Prijeratni profesor u Srednjoj školi u Ilijašu Ratko Adžić bio je tokom rata gospodar života i smrti u ovoj sarajevskoj okupiranoj općini. Ilijaški zločinci, po direktivi predsjednika općine Ratka Adžića, a predvođeni četničkim vojvodom Vasilijem Vidovićem Vasketom i nekadašnjim policajcem Marinkom Vidovićem, počinili su stravičan zločin 5. juna 1992. u selu Lješevo kada su za samo sat ubili 21 Bošnjaka.

Adžić je bio i ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske. Danas je profesor fizike u Filološkoj gimnaziji u Beogradu i uglavnom se plaši prijeći bosanskohercegovačku granicu zbog straha od hapšenja za ratne zločine na području općine Ilijaš.

Prijedorska polja smrti predugo će osjećati zločinački trag Sime Drljače. Prije agresije, Drljača je radio u prijedorskom srednjoškolskom centru i SIZ-u osnovnog obrazovanja. Od 1992. postao je načelnik Stanice javne bezbjednosti Prijedor.

U mjestu Gradina kod Prijedora 10. jula 1997., u akciji hapšenja osumnjičenih za ratne zločine pod nazivom “Tango”, ubili su ga pripadnici specijalne jedinice SFOR-a. Ubijen je u neposrednoj blizini logora Omarska, u koji je poslao na hiljade Prijedorčana, svojih komšija Bošnjaka, odakle se nikada nisu vratili.

Slobodan Kuruzović, nastavnik matematike, bivši direktor prijedorske Osnovne škole “16. maj”, bio je upravnik zloglasnog logora Trnopolje kod Prijedora. Kuruzović je bio upravnik logora Trnopolje i onog 21. avgusta 1992., kada je odavde u smrt na Korićanske stijene poslato 250 prijedorskih Bošnjaka i Hrvata. Umro je 27. maja 2005. u Prijedoru.

Čojstvo i junaštvo

Među onima koji su načinili zulum prijedorskim Bošnjacima, svjedoci spominju i imena Ilije Bijelića, profesora njemačkog jezika, Miroslava Zorića, profesora elektrotehnike, Nebojše Babića, profesora elektronike, Savana Runje, nastavnika ONO-a i DSZ-a u Gornjim Podgradcima, Mladena Stojanovića, profesora i direktora Ekonomske škole, Bogdana Delića, profesora i direktora Gimnazije, Krstana Josića, profesora…

Marko Samardžija, bivši učitelj, teretio se u optužnici pred Sudom BiH da je, kao komandir III čete Saničkog bataljona Vojske RS, učestvovao u privođenju bošnjačkih civila u Osnovnu školu u Biljanima kod Ključa, odakle je odvedeno i potom u obližnjem mjestu Lanište ubijeno 256 Bošnjaka.

Svjedokinja Tužilaštva Magbula Mešanović kazala je 29. maja 2006. pred Sudom BiH:

– Nikada neću oprostiti Marku što je dozvolio da se ovo desi. On je bio učitelj sve te djece koja su ubijena. Pucao je u svoje znanje i svoje mozgove.

Marko Samardžija je 3. novembra 2006. osuđen na 26 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti. Pravosnažnom presudom Apelaciono vijeće Suda BiH smanjilo je Samardžiji 23. oktobra 2008. kaznu sa 26 na sedam godina zatvora!

Bivši profesor srpsko-hrvatskog jezika u bratunačkoj Srednjoj školi Miroslav Deronjić bio je Karadžićev lični povjerenik za područje srednjeg Podrinja. Za zločine u Bratuncu i okolici Deronjić je 30. marta 2004. pred Sudom u Hagu osuđen na 10 godina zatvora. Zločinac je 19. maja 2007. umro u švedskom zatvoru Kumla od raka.

Profesor ONO-a i DSZ-a u Srednjoškolskom centru u Bratuncu Momir Nikolić priznao je u maju 2003. da je učestvovao u genocidu nad 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka iz enklave Srebrenica nakon njenog zauzimanja u julu 1995. Na prvostepenom suđenju Haški sud osudio ga je na 27 godina zatvora, ali je u martu 2006. njegova kazna u žalbenom postupku smanjena na 20 godina. Zatvorsku kaznu izdržava u Finskoj.

I u Višegradu su prosvjetni radnici itekako bili poznati po zlu. Monstrum Milan Lukić rekao je u Hagu 14. jula 2007. kako “se nada da će se na optuženičkoj klupi naći i Risto Perišić, profesor srpskog jezika, koji je tokom rata bio načelnik policije u Višegradu i odgovoran je za mnoga ubistva višegradskih Bošnjaka”.

Perišić je iz Višegrada pobjegao na Zlatibor. Višegradske preživjele žrtve često po zlu spominju i imena Mirka Joksimovića, profesora matematike, i Mikana Ilića, nastavnika u Prelovi.

A kakav um može smisliti da ubija svoje učenike. Je l’ to čojstvo i junaštvo? Je l’ to stih iz epskih pjesama? Je l’ to ponos, hrabrost? Ako i jeste, ko i kako da im oprosti i zaboravi? Bošnjačko, bosansko i pamćenje čovječanstva ne smije nikada.

Karišikov napad na školu na Vracama

Nedjelja, 5. april 1992. Prvi oružani otpor agresiji u Sarajevu pružili su učenici i profesori Centra za obuku kadrova na Vracama, na čelu s direktorom Huseinom Balićem. Napad je izvršila Specijalna jedinica tzv. srpskog MUP-a, predvođena Milenkom Karišikom, čovjekom koji je napadnutim učenicima bio jedan od profesora.

Desilo se na Vracama ono što se možda prije toga nigdje desilo nije – da su profesori pucali na svoje učenike nakon što su, uz pomoć tenkova bivše JNA, Karišikovi specijalci zauzeli školu na Vracama i započeli torturu nad profesorima, kursistima i učenicima.

U večernjim satima u Osnovnoj školi “Radojka Lakić” na Vracama ubijen je šesnaestogodišnji Samir Mišić iz Rogatice, učenik drugog razreda 20. klase Policijske škole Vraca.

Plavšić, Koljević, Maksimović, Buha, Šešelj, Poplašen

Biljana Plavšić je biolog, prijeratni profesor biologije i dekan na sarajevskom Prirodno-matematičkom fakultetu. Odlukom Haškog tribunala osuđena je 27. februara 2003. na 11 godina zatvora i bila je prva žena nakon Drugog svjetskog rata koja je osuđena za ratne zločine na evropskom tlu. Iz švedskog zatvora Hinsenberg u Orebru puštena je nakon što je odležala dvije trećine kazne. Živi u Beogradu.

Nikola Koljević bio je univerzitetski profesor svjetske književnosti u Sarajevu, prevodilac i esejista, jedan od najvećih autoriteta kada je riječ o Šekspiru na prostorima bivše Jugoslavije. Njemu se nije sudilo, presudio je sam sebi 16. januara 1997. na Palama tako što je iz pištolja pucao sebi u glavu.

Stručnjak za marksističku valorizaciju književne baštine, prijeratni profesor književnosti na sarajevskom Filozofskom fakultetu Vojislav Maksimović često je markiran kao jedna od najodgovornijih osoba za masovne zločine nad Bošnjacima u Foči. Nejasno je zbog čega do danas nije bio predmet procesuiranja za ratne zločine.

Sarajevski prijeratni profesor filozofije Aleksa Buha bio je u mnogim odlukama desna ruka Radovanu Karadžiću.

Doktor pravnih nauka Vojislav Šešelj od 1981. do 1984. radio je kao asistent na predmetu Teorija o ratu na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Jedan je od glavnih protagonista ideje o velikoj Srbiji, vrhovni komandant četničkih jedinica na prostoru bivše Jugoslavije. Zbog zločina tokom rata na području Hrvatske i BiH, kao i zbog nasilnog protjerivanja Hrvata iz Srema, Tužilaštvo Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije optužilo ga je u januaru 2003. za počinjena krivična djela. U pritvor u Hagu dobrovoljno je otišao 24. februara 2003., gdje se nalazi i danas.

Kada se spominju zločini u Vogošći, kao jedna od najodgovornijih osoba tokom 1992. godine spominje se i ime Nikole Poplašena,  koji je bio povjerenik Predsjedništva “srpske republike” za općinu Vogošća. Profesor Nikola Poplašen je od 1985. do početka agresije na BiH bio sociolog na  Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Vojislav Šešelj ga je 20. marta 1994. u Knežini proglasio četničkim vojvodom.

Autor: Avdo Huseinović



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime