Autor: Prof. dr. Hakija ĐOZIĆ
NUŽNO JE URADITI I IDENTIFIKACIJU KULTUR/LIDER/CIDA BOSNE/BIH
Države zapadne Evrope nam služe kao uzor razvoja uopće, pa i po osnovu očuvanja izvornosti baštine. Ako turistički putujemo kroz te države, uz ostalo, može se vidjeti da su obnovljene kuće stare arhitekture. Na njima piše godina izgradnje, a često i ime graditelja. Od njemačkom gradu Manhajm, kao turistička destilacija postoji i spomenik giljotine, a u Londonu su urađeni i voskarski eksponati o eutanaziji članova kraljevskih porodica, kad su postojale klanovske borbe za tron kralja itd. U našoj se državi, u oblasti kulture oduvijek dešavao neprimjeren vandalizam, u čemu i svi mi (ne)svjesno (pa i činom šutnje) sudjelujemo. A šta nam valja činiti da bi se ta skorojevićka pojava i zaustavila?
Na prethodnu opasku će odmah netko kazati, eto, da za tako nešto nemamo novca. Ima, samo kad bi se poštovale norme Deklaracije o pravima čovjeka i građanina (Pariz (1789), ništa drugu. U tom, reklo bi se, svjetskom ustavu demokratije, uz ostalo, piše „da je uzrok državne nesreće i povarenosti vlada leži jedino u neznannju, u nehaju i u preziranju ljudskih prava“. Upravo zbog spomenute opaske se naša država sad nalazi u kolapsu.
Navedena Deklaracija propisuje (čl.4) da se pri postavljanju ličnosti u institucijama vlasti treba paziti „jedino na njihovu sposobnost, na njihove vrline i darovitost“. Nema materijalnih dokaza da se na tako nešto poštuje u našoj državi, pa u našoj vlasti, rećeno u prenesenom značenju, stolar može da potkiva konje, a kovač da pravi stolove, dakako, i pogrešno nego šta, zašto nema nikakvih, pa ni moralnih sankcija.
Budžeti institucija naše vlasti se donose bez kriterija, sistemom „odoka“, o čemu se građani (koji stvaraju dohodak) neposredno ne izjašnjavaju, mada tako nešto propisuje spomenuta Drklaracija. U našem sistemu budžeta, što je očit sukob interesa, prvo se cjelovito potpuno namire zahtjevi vlasti, a za druge potrebe se dijeli koliko ostane od „budžetskog kolača“ (recimo, egzistencijalne, socijalne i kulturne potrebe)
Dok se na zapadu, kako rekosmo, podižu i neobični spomenici, u Sarajevu nema nikakva obilježja o eutanaziji uglednih ličnosti, koje su organizovale otpor protiv A-U agresije. Uspomenu na taj događaj, što je jako zanimljivo, kad fotografija nije bila razvijena, crtežom je sačuvao nepoznati vojnik A-U, koji je prisutvao tužnoj eutanaziji 2 ličnosti Sarajeva. Te su slike, prije 10-tak godina, što je svojevrstan paradoks, pronađene su na tavanu jedne kulturne institucije. U Herceg Novom je podignut spomenik Tvrtku I, kralju Bosne, pazi Bogati, sa krstom u ruci, što je svojevrstan falsifikat, zašto bi CG trebalo i tužiti. Takvog spomenika u BiH još nema. Valjda se stoga i lakonski otuđuje brojna baština njegove države?!
U zaključku nabrajanja primjera kultur/lider/cida Bosne/BiH se može citirati i naredna izjava akad. Milorad Ekmečića, kad je kazao: „da su lingvisti više učinili na osvajanju teritorija nego generali sa vojskom i artiljerijom“ (OSLOBOĐENJE, 29. 2. 1996, str. 18). Bilo kako bilo, nužno je uraditi i identifikaciju kultur/lider/cida Bosne/BiH, i to samo izvorno, recim, i po osnovu povijesti naroda, konfesija, nacija itd. Valjda će se uslišiti naš pledoae?
Spomenik Trtska I kralja Bosne je otkriven u Herceg Novom, sa krstom u ruci, koji on nikad nije nosio
(Bosna PRESS)
