Ne možete mi vratiti ništa što je prošlo. Šta ćete uraditi sa mojom životnom pričom? Možete li mi vratiti moj život?
Imala sam jednu kćerku i jednog sina. Nakon što je njihov otac umro, njegov brat je nasilno uzeo našu kuću. Živjela sam u štali sa kravama sa dvoje malo djece. Moj sin Mudžibor i ja samo radili danonoćno. Kada je moja kćerka Šoki napunila trinaest godina primijetila sam da neki loši ljudi pokušavaju da je maltretiraju na polju. Moj sin je uzeo zajam i ubrzo smo je udali. Dali smo mladoženji jednu kravu i biciklo.
Nakon godinu dana je ostala trudna i onda šta se dogodilo ne znam, izgubila je dijete i poludjela. Muž je izbacio iz kuće. Sin je uspio da prikupi nešto novca i odlučio je da je odvede u psihijatrijsku bolnicu Pabna. Tamo su ostali 26 dana i opet je bila normalna. Pabna je udaljena od našeg sela 10 sati.
Onoga dana kada su se vraćali u selo, stigli su na željezničku stanicu u šest sati ujutro. Moja kćerka je tražila od svog brata da joj kupi krastavce. On je mislio da mu neće trebati više od pet minuta da ode i da joj ih kupi. Krenuli su sa stanice prema uličnoj prodavnici. Odjednom su se pojavila petorica muškaraca i počeli su tući mog sina. Oteli su od njega moju kćerku, a sin se tukao sam sa petoricom muškaraca. Bilo je puno ljudi na ulici ali niko im nije pomogao.
Odveli su Suki sa sobom, a moj sin je ostao na ulici u nesvijesti. Umro je samo nakon sedam dana od tog događaja. Ja čekam svakog dana, svakog momenta da se moja kćerka vrati u naše selo.
Uvijek ću je čekati.
Sadija Hatun, Indija
Izvor: islambosna.ba
Source: Islamski svijet
