Narodi BiH su imali kolektivno, a ne parcijalno pravo na samoopredjeljenje

0
2

Narodi BiH su imali kolektivno, a ne parcijalno pravo na samoopredjeljenje

Mostar – Ako konsultiramo jugoslovenski Ustav iz 1974. vidjet ćemo da je on prepoznavao pravo na samoopredjeljenje isključivo u duhu AVNOJ-a, odnosno, pojednostavljenim jezikom rečeno, samoopredjeljenje naroda koji žive u priznatim republikama. Zbog toga su bosanskohercegovački narodi (Srbi, Hrvati, Muslimani) imali pravo na kolektivno konzumiranje ovoga prave, a ne na neko parcijalno izjašnjavanje o samoopredjeljenju, naglasio je u intervju za Vijesti.ba, Adnan Velagić, historičar i dekan Fakulteta humanističkih nauka u Mostaru.

VIJESTI.BA : Skupština Republike Bosne i Hercegovine 28. februara 1995.godine donijela je odluku po kojoj se 1.mart proglašava Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Slažete li se s tim da je 1.mart historijski datum bez presedana u bližoj prošlosti naše države?

VELAGIĆ: Prvi mart je svakako jedan od najznačajnijih datuma u novijoj historiji Bosne i Hercegovine, kojim se izražava, ne samo nezavisnost naše države u datom momentu nego i potvrđuje njena pravno-historijska kvalifikacija, izražena kroz državni kontinuitet. Da podsjetim, Bosna i Hercegovina je u jednom burnom ratnom vremenu 1943. godine, na Drugom zasjedanju ZAVNOBIH-a, obnovila svoju državnost i jedan njen dio ugradila u temelje Nove Jugosalavije. Naravno, u procesu kada je nastupila disolucija zajedničke države, Bosna i Hercegovina je samo povratila privremeno prenesene nadležnosti. Znači između državnosti i nezavisnosti postoji određena “historijska kopča”, a to je svakako ZAVNOBIH .

VIJESTI.BA: Događaji koji su prethodili proglašenju nezavisnosti BiH; disolucija Socijalističke federativne republike Jugoslavije, odnosno proglašenje nezavisnosti od strane Slovenije, Hrvatske i Makedonije, ostavili su kao jedini izbor Bosni i Hercegovini put ka nezavisnosti. Sa ove tačke gledišta, kada uzmemo u ozbir da je disolucija Jugoslavije de facto i počela ali posmatrajući i dublje uzroke raspada, i završila sa četrnaestim kogresom SKJ, može li se reći da se BiH mogla u političkom smislu, uslovno rečeno, bolje pripremiti za događaje koji su uslijedili. Da li su propuštene neke prilike za bolje političko pozicioniranje tadašnje Republike i stvaranje jednog šireg saveza koji bi eliminirao one snage koje su destruktivno utjecale na tadašnji politički život, pozivajući se kasnije na legitimitet jednog dijela naroda u BiH.

VELAGIĆ: Tu ste u pravu. Četrnaeti kongres SKJ je bila velika prelomnica koja je obilježila početak kraja socijalističke Jugoslavije. Na njemu su do izražaja došli svi nacionalni animoziteti, koji su decenijama ranije stihijski razjedali jedinu političku snagu jugoslavenskog društva. Da pojasnim kratko. Naime, i ranije je bilo sličnih političkih potresa, ali nikada do tada retrogradne snage nisu uspjevale da prevagnu. Razlog tome bila je, svakako, mudra i čvrsta ruka jugoslavenskog lidera Josipa Broza Tita, koji je uvijek znao kada i kuda treba “presjeći”. No, u januaru 1990. njega nije bilo. Nacionalističke snage su podijelile SKJ, a kada se zna da se između SKJ i Jugoslavije u tom momentu mogao povući znak jednakosti, sudbina zajedničke države bila je već zaključena. U procesu jugoslavenskog rasula, Bosna i Hercegovina je, kao jedina izraženo multietnička republika, imala dodatno komplikovaniju situaciju, tim više jer je oficijelna srpska politika vrlo rezolutno nastupila nudeći dva modula za rješavanje krize: 1. Povratak unitarizmu, i a ako to ne bude prihvatljivo onda 2. Prelazak na velikosrpski koncept, odnosno uspostavljanje zapadne srpske granice na liniji Karlovac – Virovitica – Karlobag. Šta je BiH u tom momentu trebala uraditi teško je reći, ali svakako da je ostanak u sastavu “krnje Jugoslavije” bio najlošije rješenje. Također, mislim da u tom momentu nije bilo ni dovoljne kritične mase za stvaranje jednog zdravog projugoslavenskog saveza, koji bi bio protivteža snagama nacionalizma i disolucije. U odgovoru na Vaše pitanje želim da kažem i to da danas pojedinci žele imputirati sljedeće – Ako prihvatamo samoopredjeljenje naroda šta je onda sa srpskim narodom u BiH, koji se nije opredjelio za nezavisnost BiH, tj. on se opredjelio za nekavu „Srpsku republiku“ na dijelu bosanskohercegovačke teritorije. Međutim, ovakav kontekst apsolutno ne stoji. Po toj logici bi onda i bošnjački narod Sandžaka mogao izraziti svoje opredjeljenje, zatim srpski narod u Crnoj Gori na svoje opredjeljenje itd. Ako konsultiramo jugoslovenski Ustav iz 1974. vidjet ćemo da je on prepoznavao pravo na samoopredjeljenje isključivo u duhu AVNOJ-a, odnosno, pojednostavljenim jezikom rečeno, samoopredjeljenje naroda koji žive u priznatim republikama. Zbog toga su bosanskohercegovački narodi (Srbi, Hrvati, Muslimani) imali pravo na kolektivno konzumiranje ovoga prave, a ne na neko parcijalno izjašnjavanje o samoopredjeljenju. Također, treba kazati da ni srpski narod u Hrvatskoj nije glasao za nezavisnost ove jugoslavenske republike, ali je Hrvatska u maju 1991. godine sa 93% glasova izglasala svoju nezavisnost. I niko joj to danas ne osporava, pa čak ni srpski narod koji u njoj živi.

VIJESTI.BA: Mnogi su nažalost skolni da brkaju Dan državnosti i Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Iako se radi o naizgled sličnom, historičar zna u čemu se sastoji razlika. ZAVNOBIH je obnova državnosti BiH a 1.mart kao Dan nezavisnosti, nastavak kontinuiteta državno-pravnog postojanja BiH. Da li u tome smislu Dejton predstavlja kontinuitet ili diskontiniutet kada govorimo o pravnom i historijskom položaju Bosne i Hercegovine?

VELAGIĆ: Ja bih još dodao da je Dan nezavisnosti apsolutna potvrda državnog prava na konzumiranje vlastitog pravno-političkog statusa. U tom pogledu Dejtonski sporazum ne stoji ni kao kontinuitet niti kao diskontinuitet, nego više kao “politička premosnica”, kao neka vrsta “političkog bajpasa”, koja ima vrlo kratak rok trajanja. Zbog davne potrebe da se ovaj “dio” zamjeni nečim što je bolje i trajnije mi imamo silne probleme, opstrukcije i male državne udare, koji dolaze iz Republike Srpske. Naravno, ovaj mirovni sporazum ne može biti ustav. Ali sve i da može, treba znati da i ustav ima svoj rok trajanja. Jednostavno vrijeme ga prevaziđe i potrebne su njegove dorade ili, ako ništa drugo, usvajanje potpuno novog ustava. Da ima političke odgovornosti, znanja i želje za napretkom države, Bosna i Hercegovina bi tokom ovih 20-tak godina od Dejtona, dobila barem jedan novi ustav i niz amandmana u svrhu njegovog poboljšanja. Sjetimo se npr. da je socijalistička Jugoslavija, u toku svoga pravno-političkog kontinuiteta od 45 godina, usvojila četiri ustava i više ustavnih amandmana.

VIJESTI.BA: Nezaobilazno je pitanje položaja Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. Srpska politička elita navodi 9. januar kao Dan Republike kada je osnovana tzv “Republika Srpska Bosna i Hercegovina”. Prostor koji je definiran tom “Republikom” ni izbliza se ne poklapa sa teritorijom današnje Republike Srpske. Vođstvo koje je proglasilo tu Republiku pogazilo je čak i ona formalna načela što ih je samo donijelo zatiraći sa tih prostora svo nesrpsko stanovništvo kršeći i sam Ustav te samoprozvane Republike. U martu mjesecu ove godine biće izrečena presuda Radovanu Karadžiću. Da se Radovana Karadžića sudi za ono što je sam potpiso formirajući tzv Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu on bi morao biti osuđen. Hoće li eventualna osuda Karadžića za genocid u konačnici potvrditi svaku vrstu opravdanosti i opredjeljenja BiH za nezavisnost.

VELAGIĆ: Pazite, mi već imamo presudu Haškog tribunala, 24.2.2007. u pogledu genocida u Srebrenici, u kojoj se jasno navodi da su vojska i policijske snage ove pratvorevine učestvovale u sprovođenju genocida nad bošnjačkim narodom. Sama po sebi ova presuda je dovoljna da odgovorne političke snage započnu novi proces pred sudom u Strazburu, koji bi sigurno rezultirao, ukidanjem Republike Srpske (ako ništa ne bi se ovako mogla zvati). Pogledajte šta su pred ovim sudom pravno izboria dva čovjeka Sejdić i Finci. Ali šta to vrijedi Bošnjacima, koji danas imaju vrlo blijedo političko vođstvo koje nije u stanju da se ponaša državnički odgovorno, što za posljedicu ima apatično stanje ne samo naroda koji predstavlja nego i države Bosne i Hercegovine. Prema tome, ni evidentna osuda Radovana Karadžića neće ništa promijeniti kada je u pitanju genocidna tvorevina Republika Srpska, jer bošnjački politički predstavnici ne znaju “poentirati ni kad su sami pred golom”.

VIJESTI.BA: Kako bi prokomentarisali tezu nedavno preminulog akademika Milorada Ekmečića, koji je tvrdio da je Republika Srpska ostatak ostataka srpske etničke zajednice zapadno od rijeke Drine?

VELAGIĆ: Naravno, radi se o klasičnoj velikosrpskoj ideologiji, koja je na tragu Ćosićevih konstatacija, da je Republika Srpska najveći historijski uspjeh srpskog naroda, jer Srbi nikada prije nisu imali vlastiti državno-nacionalni teritorij zapadno od Drine. Ovakve izjave nam samo pokazuje da se ovdje ne radi o kontinuitetu srpske politike prema Bosni i Hercegovini – jer je politika Srbije prema Bosni i Hercegovini nekada arogantna, nekada tobože dobronamjerna, nekada navodno nezainteresirana i sl. – nego da je riječ o kontinuitetu ideologije, koja traje i koja u određenim vremenima samo mijenja svoj oblik. Znači, srpska politika je svakako samo oblik velikosrpske ideologije, u određenom vremenskom razdoblju. To, naravno, naši političari ili ne primjećuju ili ne znaju. Zbog toga konstantno imamo izraženu dekadentnost bošnjačke politike, koja, oslobođena bilo kakve ideologije, izgleda kao prazna ljuštura, na vjetrometini balkanskog političkog inferna.

Razgovarao: Nihad Hebibović

(Vijesti.ba)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime