Sarajevo ̶ Na današnji dan prije 21 godinu, u vrijeme brutalne agresije na Bosnu i Hercegovinu, u opkoljenom Sarajevu održan je Bošnjački sabor. Tog 27. septembra 1993. godine, u vrlo teškim i presudnim trenucima za Bošnjake i BiH, koji su bili izloženi sistemskom uništenju, u glavnom gradu naše zemlje okupili su se tada najveći intelektualci našeg naroda i razgovarali o sudbini zemlje s hiljadugodišnjim kontinuitetom postojanja.
Na zasjedanju Bošnjačkog sabora bilo je prisutno 377 sabornika te 80 poslanika iz okruga Tuzla, Doboj, Zenica, Visoko, Travnik, Mostar, Konjic, Bihać, Banja Luka, Zagreb i Goražde.
Krupne odluke
Bošnjački intelektualci na Saboru su donijeli dvije historijske odluke. Usvojili su Deklaraciju kojom su vratili zabranjeno ime muslimanskog naroda – Bošnjak. Drugom odlukom, Bošnjački sabor opredijelio se za jedinstvenu državu BiH u njenim historijskim granicama – sabornici su odbili podjelu BiH!
Predsjednik Radnog predsjedništva Sabora bio je prof. dr. Enes Duraković, koji je otvorio sjednicu s jednom tačkom dnevnog reda – Razmatranje mirovnog plana i izjašnjavanje o prihvatanju ili neprihvatanju posljednje ponuđene ženevske verzije mirovnog sporazuma.
Prof. Duraković pozdravio je predsjednika Inicijativnog odbora Aliju Isakovića, predsjednika Predsjedništva RBiH Aliju Izetbegovića, reisu-l-ulemu Mustafu ef. Cerića, akademika prof. dr. Muhameda Filipovića i ministra vanjskih poslova dr. Harisa Silajdžića.
Otvarajući zasjedanje, u svom čuvenom govoru Alija Isaković prisutnima je, između ostalog, rekao: „U nekim normalnijim okolnostima bilo bi prirodno da ovakvu odluku donese svenarodni referendum, ali u nemogućnosti da to obavimo, osnovne naše institucije („Preporod“, tadašnje Vijeće kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca, Islamska zajednica i „Merhamet“) pokrenuli su sazivanje ovoga sabora sa željom da se o ovako krupnim odlukama govori na što je moguće široj osnovi, gdje bi bili zastupljeni predstavnici svih struktura našeg društva i, po mogućnosti, svih regija“.
Prije nego što su sabornici donijeli odluku o protivljenju podjeli BiH, na zasjedanju su bošnjački intelektualci razmatrali tada aktuelni nacrt ženevskog projekta sporazuma o uspostavljanju mira u BiH. U skladu s tim projektom, BiH se trebala transformirati u uniju tri republike – bošnjačku, srpsku i hrvatsku.
Nakon brojnih diskusija o tome da li prihvatiti podjelu ili ne, učesnici Sabora rekli su – „ne“. Na pitanje: ”Da li po Vašem mišljenju treba prihvatiti najnoviju verziju ženevskog paketa?”, 53 sabornika odgovorila su sa „da“, 78 ih je bilo protiv, dok se 218 njih opredijelilo za prihvatanje, ali pod uvjetom vraćanja teritorija otetih silom. Ta odluka mogla se tumačiti i kao odbijanje potpisa, što je značilo i čvrst stav protiv podjele BiH.
Akademik Muhamed Filipović, 21 godinu poslije, potcrtava važnost Sabora u našoj nacionalnoj, političkoj i kulturnoj historiji.
– Činjenica je da Bošnjaci kao narod nisu bili priznati od 1906. godine, kada je Austrija zabranila bošnjačko ime, ukinula časopis „Bošnjak“ i zabranila upotrebu termina bosanski jezik. Od tada do 1993. bošnjačko ime bilo je ilegalno. Štaviše, u vrijeme rasprava o nacionalnom identitetu muslimana, 60-ih, 70-ih, 80-ih godina predstavnici srpske nacije, ne nacionalisti, nego komunisti, vodeći ljudi srpskog naroda, uvjetovali su priznanje našeg postojanja odricanjem od bošnjačkog identiteta – govori akademik Filipović, koji je na Saboru održao referat o nacionalnom identitetu Bošnjaka, napisao rezoluciju koja je usvojena, a u kojoj, kako podsjeća, „stoji da smo mi Bošnjaci i da je naša država BiH“.
Ovaj, jedan od najvećih živućih bošnjačkih intelektualaca, podsjeća kako su 1990. godine on i Adil Zulfikarpašić pokrenuli inicijativu da SDA, koja je tada nastala kao stranka, usvoji stav da su muslimani narod koji ima svoje etničko i nacionalno ime Bošnjaci. Međutim, kako ističe, predsjednik SDA Alija Izetbegović i njegovi saradnici su to tada odbili.
Dramatične situacije
– Zašto se kasnije promijenilo stajalište Alije Izetbegovića i stranke SDA? Zašto su prihvatili da se održi Bošnjački sabor? Kada je mene Alija Izetbegović pozvao da dođem iz Ženeve i rekao da se priprema održavanje sabora, kazao sam da, ako će to biti muslimanski sabor, ja neću doći. Nisam ja muslimanski intelektualac, muslimanski intelektualci su hodže, ja sam bošnjački intelektualac ili intelektualac muslimanske vjere. Rekao mi je da oni prihvataju da to bude Bošnjački sabor te da se priprema rezolucija o priznanju bošnjačke nacionalnosti – prisjeća se prof. Filipović.
Akademik ističe da su nakon toga karakter Sabora definirali on, Alija Izetbegović, Mustafa ef. Cerić, Edah Bećirbegović, Alija Isaković i Enes Duraković.
– Oni koji su pripremali paralelni kongres, odnosno zasjedanje Skupštine na kojoj su namjeravali donijeti odluku o proglašenju države, pokušali su da na Saboru dovedu u pitanje stanovište da naš narod podržava jedinstvenu i cjelovitu BiH. Bilo je na Saboru vrlo dramatičnih situacija, ljudi su oštro reagirali na takve pokušaje, pa su oni odbačeni. Nažalost, ideja o podjeli bila je krišom sadržana, a realizirana je kasnije kroz Dejtonski sporazum. Dakle, ne možemo reći da je Bošnjački sabor u potpunosti uspio u svojim stavovima, jer ljudi koji su donosili glavne političke odluke nisu poštovali stavove Sabora – ističe prof. Filipović.
Predsjednik Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI) prof. dr. Nedžad Mulabegović, također, napominje da Sabor ima svoj historijski kontekst i značaj, a to su vraćanje našeg imena Bošnjaci i opredjeljenje za jedinstvenu BiH. On navodi da su intelektualci u VKBI-u prije nekoliko godina ozbiljno razmišljali o održavanju novog bošnjačkog sabora, ali da je bilo određenih pokušaja politizacije pa se odustalo.
