9. Decembar 2013

osmansko-240-1331294935“Planiranja? Da, da, da, a bio je i snažan mladić, sa samo dvadeset godina, vrlo entuzijastičan i ambiciozan. Sjećam se…on je razmišljao o osvajanju Carigrada, glavnog grada Vizantijskog carstva. Ovaj san ga je preokupirao do te mjere da nije htio razgovarati o bilo kojoj temi, osim o osvajanju Carigrada. Nije dopuštao čak ni ljudima koji bi s njim sjedili da pričaju i o čemu drugom, osim o toliko željenom osvajanju.”

Pripremio: Nedim Botić

Bila je to još jedna u nizu vijesti o nesrećama i iskušenjima – još jedna vijest koja opisuje prosipanje krvi nebrojenih stvorenja. Dok je Muhammed prelijetao pogledom preko web stranice čitajući i o najsitnijem detalju incidenta koji se dogodio, obamrlost paralizira njegove prste i suze mu zamutiše vid.

‘SubhanAllah, belaj za belajem” šapnu sam sebi.

Uzrujano sklopi monitor, zgrabi laptop i potrča prema izlazu svog jednosobnog stana, u trku žurno stavivši laptop u torbu. Bilo je 08:00, a on je već kasnio na posao.

“Gospodin Muhammed El-Fatih?”, glas ga pozva dok je stajao u redu, čekajući autobus, nakon napornog dana na poslu.

“Da, ja sam!”, uzviknu iznenađeno, okrenuvši se da vidi ko ga je zvao.

“Sine, pretpostavljam da si maloprije nehotice ispustio svoju ličnu kartu”, reče sredovječni muškarac dubokog i prodornog glasa.

“Džezakellahu hajren. To je bilo stvarno neoprezno od mene. Elhamdulillah! Dobri čovječe, mogu li saznati tvoje ime?”

“Moje ime je Ishak Ahmed.”

“Drago mi je što smo se upoznali.”

Firdeus je skup, zar ne?

“I meni također, sine. Nego, je li sve u redu s tobom? Mislim, primijetio da si prilično zauzet mislima. Nego, dopada mi se tvoje ime. Ti si novi sultan Muhammed El-Fatih, zar ne?”

“Halalite, ali nisam vas razumio.”

“Rekoh – možda si baš ti novi sultan Mehmed El-Fatih, ko zna?”, ponovi čovjek, srdačno se osmijehnuvši.

“Mora da se šalite, ja da budem taj!?”

“Poslušaj me, sine….”

“Sine…?” mladić upita, pogledom isprativši autobus koji je u toku upoznavanja došao i upravo napustio stanicu. A njih dvojica su i dalje pričali…

“Da, mnogo ličiš na moga sina. Znaš…on je bio doktor medicine, mladić koji je znaš šta želi od svog života.”

Ishak duboko uzdahnu.

“Kako to mislite – ‘bio je’?”, reče Muhammed pažljivo osmotrivši sagovornika.

“Da, nije više s mnom, molim Allaha da mu podari Firdews.”

“Amin, žao mi je. Nisam znao…”

“U redu je, ne brini. Poginuo je u Siriji…tamo je bio volonter, pomagao bolesnima i izbjeglicama.”

“Mora da vam je bilo strašno teško…”

“Mi smo svi Allahovi i Njemu se vraćamo. Znaš, sine, Firdeus je skup. Do njega nije lahko doći. Nije dovoljno samo klanjati pet ili deset minuta užurbanog namaza u kojem nema smirenosti. Nije se dovoljno samo sekirati oko vijesti koje se šire internetom. Stanovnici Firdeusa su ljudi s vizijom, jasnim ciljem – oni koji žele da budu poput ashaba Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, šehida, istinitih, učenjaka i pravednih vođa.”

” Da, da, u pravu ste. Znam, ali…”

“Ako te dunjaluk spriječava od toga da budeš bliži Allahu, znaj da će on proći brzo poput treptaja oka…”

Vojni genijalac

Muhammedove misli se vratiše u prošlost, na dan kada je čitao o jednom islamskom velikanu, a po kome su mu roditelji i dali ime.

“Muhammed El-Fatih je bio takav, bio je čovjek jasnog cilja”, reče.

“Planiranja i rada, takođe”, dodade Ishak.

“Planiranja? Da, da, da, a bio je i snažan mladić, sa samo dvadeset godina, vrlo entuzijastičan i ambiciozan. Sjećam se…on je razmišljao o osvajanju Carigrada, glavnog grada Vizantijskog carstva. Ovaj san ga je preokupirao do te mjere da nije htio razgovarati o bilo kojoj temi, osim o osvajanju Carigrada. Nije dopuštao čak ni ljudima koji bi s njim sjedili da pričaju i o čemu drugom, osim o toliko željenom osvajanju.””

Ishak se osmjehnu dok je Muhammad nastavio govoriti o velikom lideru. Četvrtina sata je već prošla od početka njihovog razgovora.

“Sjećam se da je Sultan ostvario ovu pobjedu kada je imao dvadeset i tri godine. Ovo potvrđuje njegovu vojnu genijalnost. On je također zaslužio radosnu vijest od Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, koji je rekao da će dobar vojskovođa osvojiti taj grad. ”

” Sine …”, prekinu ga Ishak, zagledavši se u svoj ručni sat.

“Je li kasno? Dobro…imate lijep sat.”

“To je poklon od Halida.”

“Ako se ne varam…, Halid je vaš sin koga ste spomenuli upravo sada?”

“Da, on je volio da daje poklone. Bio je velikodušan.”

Ishaaq i dalje bulji u sjajne crne brojčanik na sat.

“Sine, ja moram odmah krenuti, već kasnim.”

“Volio bih da ostanemo u kontaktu, da još koji put sjednemo i popričamo o ovoj temi. ”

“Naravno sine. Evo ti moj broj. Možeš me nazvati u svako doba…”

“Džezakellahu hajren”, s osmijehom reče Muhammed, bilježeći novi kontakt u svom telefonu. Današnji mu je razgovor mnogo značio.

“Amin, we ijjake, sine. I ne zaboravi na ajet iz Kur'ana – Ne budi tužan, doista je Allah sa nama. I, nikada ne gubi nadu u Njegovu milost i ne prestaj tražiti Njegovu pomoć. Na tebi je da načiniš jedan korak naprijed da bi se pojavila generacija takvih ratnika, inšaAllah. ”

“Pokušat ću . Hvala. Hvala vam puno . ”

Ishakov je visoki lik je nestao usred velike gomile, koja je požurila da se ukrca na upravo pristigli autobus.

Dok je Muhammed okretao ključ u bravi svog stana, još mu je u srcu odjekivao kur'anski ajet: „Ne tuguj, doista je Allah s nama.” (Et-Tevbe, 40)

„Završeno”, reče sebi dok je pregledao stranicu papira, svježe ukrašenu s sljedećim životnim ciljevima:

– Stjecanje znanja – u ime Allaha, kako bih pomogao islamu, da'wi i odgojio svoju dušu.

– Oživljavanje sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem.

– Pomaganje i skupljanje pomoći za islamske obrazovne ustanove.

– Doprinos izgradnji džamija.

– Pomoć jetimima, siromašnim, bolesnim i protjeranim muslimanima.

– Ulaganje u obrazovanje siromašne djece – možda neko od njih postane predvodnik ummeta.

– Pomoći omladini da stupe u brak, posebno siromašnima – brak će im pomoći u potrazi za životnim ciljevima, te biti polazna tačka u odgoju buduće uleme, naučnih i medicinskim stručnjaka, šehida i lidera.

Iscrpljen, Muhammed se obruši na mehke jastuke koji su sada prekrivali pod, umjesto udobnog kreveta.

“Da prespavam na vama, možda ne bih htio ustati”, reče zagledan u udobne prekrivače, “ali večeras ne namjeravam da zbog vas propustim divnu priliku da klanjam noćni namaz. Evo, još jednu sam noć počašćen s prilikom da radim ka stjecanju zadovoljstva mog Gospodara.”

Dok je uranjao u san, u ušima mu je još odjekivalo Ishakovo pitanje: „Možda si baš ti novi sultan Mehmed El-Fatih. Ko zna?”

Zar nije vrijeme da i mi u nama otkrijemo islamskog heroja?

(Saff.ba)

Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR