Mliječni put u EU: Kako je propalo hrvatsko ucjenjivanje BiH

0
0

Hrvatska, BiH, Mlijeko

Hrvatska pokušala blokirati najranjiviju susjedu u pristupu zajedničkom tržištu, i to suprotno dobrim običajima EU-a.

Piše: Davor Gjenero

Kad je prije nešto više od dvije godine, sredinom 2013., Hrvatska formalno pristupala Europskoj uniji, među utjecajnim se europskim diplomatima u Zagrebu mogla osjetiti zabrinutost je li ona doista spremna za članstvo.

Neki od europskih veleposlanika, dobro upućeni u stanje javne uprave u Hrvatskoj, tada su bili uvjereni da su europski kapaciteti Hrvatske bili veći prije, u trenutku kad je Hrvatska završila pregovore, u rano ljeto 2011, i kad je, u prosincu te godine, potpisala Ugovor o pristupanju.

Potpisivanje pristupnog ugovora s EU bio je posljednji važan posao premijerke Jadranke Kosor, čija je vlada završila pregovore. To se potpisivanje odvijalo neposredno nakon parlamentarnih izbora, na kojima su Kosor i njena tadašnja stranka HDZ doživjeli težak poraz, a pobijedila je koalicija predvođena Zoranom Milanovićem i Socijaldemokratskom strankom. U vrijeme pristupanja Hrvatske Europskoj uniji vodila se intenzivna politička rasprava o načelima smjene vlasti, o tome koje se razine vlasti mijenjaju nakon kraja mandata neke administracije.

Autonomija javne uprave

U pretpristupnim reformama Hrvatska je formalno ojačala autonomiju javne uprave, usvajanjem europskih načela organizacije javne uprave, prema kojima ona mora biti politički neutralna i zasnovana na kriteriju kompetencije i efikasnosti. Tim je reformama ograničen broj položaja u državi na koje se funkcionare imenuje prema političkim kriterijima, a definirano je i to da mjesta direktora uprava u ministarstvima zauzimaju javni službenici s najvišim kvalifikacijama, koje se odabire javnim natječajem.

Istina je da je dio ravnatelja uprava u ministarstvima u vrijeme vlade Jadranke Kosor bio samo formalno autonoman od politike, da su neka mjesta zauzimali ljudi bliski stranci koji su samo formalno izabrani na javnom natječaju, ali je proces uspostavljanja autonomije javne uprave bio započet. Međutim, smjenom vlasti na kraju 2011. grubo je prekinut promjenom Zakona o vladi, kojim su ukinute pozicije ravnatelja uprava i ponovno uvedene dužnosti pomoćnika ministara, dakle, politički imenovanih funkcionara koji zauzimaju položaje što u ostalim europskim državama pripadaju najviše rangiranim državnim službenicima.

Posljedica ove zakonodavne reforme Milanovićeve vlade bila je vrlo ozbiljna. Hrvatska je preko noći na najvišim mjestima javne uprave izgubila ljude koji su vodili pregovore s EU, koji su naučili kako Unija funkcionira, koji su razvili i svoje osobne mreže suradnje s europskom administracijom. Ambasadori u Zagrebu kukali su da više ne znaju tko su ljudi kojima se, vezano uz suradnju u okviru EU, u pojedinim ministarstvima trebaju obratiti.

Svima koji poznaju hrvatski sustav javne uprave bilo je jasno da je razina znanja o europskim institucijama i europskim procesima time drastično opala. Pozicija visokih javnih službenika poželjna je zbog trajnosti i stabilnosti, iako je u poslovnom sektoru, sa kompetencijama potrebnima za obavljanje tih poslova, moguće zaraditi daleko veća primanja. Kad je Vlada i formalno zanemarila kriterij znanja i kompetencije, a ustoličila političke kriterije imenovanja, znatan broj visokih državnih službenika (i to ne nužno onih „bliskih“ prethodnoj vlasti) napustio je javnu upravu. Šteta, koja je time napravljena, dugoročna je, jer nakon iduće (vjerojatno vrlo skore) smjene vlasti, većina onih koji su otišli, a „znali su svoj posao“, neće se vratiti, čak i ako nova administracija ponovno vođenje uprava u ministarstvima povjeri javnim službenicima i izuzme ih iz sustava „podjele plijena“ prema političkim kriterijima.

Krivicom aktualne administracije Hrvatska je u EU ušla nespremna, s premalo institucionalnog znanja o Uniji i nespremna sudjelovati u oblikovanju europskih javnih politika. Često se događa da hrvatski funkcionari, koji bi trebali sudjelovati u definiranju javnih politika, ne razumiju niti koje su temeljne alternative na pregovaračkom stolu, koje zemlje članice ih zastupaju i kakva interesna struktura stoji iza takvih prijedloga.

Alternativna javna politika

O većini kriznih pitanja u EU Hrvatska ima samo okvirni politički stav, ali ne i sposobnost oblikovanja neke alternativne javne politike. Od prvog dana u članstvu hrvatski najviši funkcionari pokazuju da ne razumiju niti načela na kojima se zasniva Unija, pa se moglo dogoditi da premijer uđe u sukob s europskom administracijom, prije svega, tadašnjom europskom povjerenicom za vladavinu prava, zato jer je bio uvjeren da može izigrati obveze što ih je prethodna vlada preuzela u pretpristupnom procesu.

Hrvatska, čiji funkcionari ne razumiju mehanizme Unije, ne može biti uspješna članica. Zato su vrlo slabi rezultati korištenja europskim fondovima, koji bi s nekom sposobnom administracijom Hrvatskoj mogli osigurati ozbiljan razvoj, ali zato Hrvatska ima izrazito nizak ugled unutar Unije. Aktualna administracija nije njegovala odnose sa zemljama Srednje Europe (Višegradskom skupinom, prije svega) koje su bile najodlučnije zagovornice prijema Hrvatske u EU, zaoštrila je odnose s Njemačkom, Slovenijom, nije razvijala partnerstvo s Austrijom, a nije našla niti jednoga ozbiljnoga novog saveznika u EU.

Za europskim stolovima Hrvatska tako sjedi, osamljena, u svojevrsnoj magarećoj klupi.

Čudni kriteriji odabira vodstva u malo su kojem ministarstvu Milanovićeve vlade tako uočljivi kao u Ministarstvu poljoprivrede. Teško je razumjeti čime je nekadašnji načelnik male slavonske općine i vlasnik bankrotirane poljoprivredne apoteke u svom selu, akter koji nije bio niti politički prepoznatljiv u javnosti, niti ima ikakve relevantne stručne kvalifikacije, zaslužio da postane ministrom u Milanovićevoj vladi.

Svoje je suradnike, naravno, birao prema svojim kriterijima stručnosti, a to znači da njegovo ministarstvo uopće ne djeluje u skladu s načelima zajedničke europske poljoprivredne politike. Ministar Tihomir Jakovina zato je mislio da može blokirati odluke europske administracije, vezane uz status bosansko-hercegovačke mljekarske industrije na europskom tržištu.

Neznanje obično omogućava blaženu iskrenost, pa tako Jakovina bez sustezanja otvara dušu novinarima i priznaje da Hrvatska nije imala nikakvih stručnih argumenata za to da se suprotstavi odluci Europske komisije kako su bosansko-hercegovačke mljekare zadovoljile kriterije potrebne da im se omogući pristup tržištu EU, nego da je njemu na duši bila druga stvar – pritisak na vladu BiH da prihvati ugovor o bescarinskom uvozu hrvatskih mliječnih proizvoda utemeljen na tradicionalnom trgovanju unutar CEFTA-e.

U Europskoj uniji nije nelegitimno pokušavati ostvariti pojedinačni interes neke države, a unutar Unije vrijedi načelo solidarnosti. Zemlje, koje znaju zastupati svoje interese, ako dođu u neki sukob s nečlanicom, uza se će imati ostale države članice EU. Jakovina je, međutim, zanemario da je svojom blokadom privremeno blokirao jednu zajedničku europsku politiku, također motiviranu nekim interesima, a da je to učinio mimo dobrih običaja, bez argumenata.

Racionalni argument

Biti bez saveznika unutar europskih institucija i bez argumenata blokirati neku zajedničku politiku nije nimalo pametno. Još je manje pametno najprije izbjegavati objasniti zašto je Hrvatska pokušala zaustaviti izvoz mlijeka iz BiH u Europsku uniju, a onda prostodušno priznati da je to napravila zato što može, a da nije imala nikakav racionalni argument, nego da je htjela ucjenjivati BiH da popusti u stvari nevezanoj s predmetom ovog spora.

Europska unija povijesno je utemeljena na ideji trajnog europskog mira i uspostavljanja kompatibilnih ekonomskih i političkih sustava, te na ideji dobrosusjedstva. Ministar Jakovina možda to i ne zna, ali kao osoba, koja je stjecajem okolnosti član Vijeća ministara poljoprivrede Europske unije, morao bi znati. Ako bi, barem u naznakama, razumio temeljnu europsku ideju, znao bi da praksa, koju je provodio, stvara upravo suprotne učinke – umjesto dobrosusjedstva osnažuje ekonomski nacionalizam i izaziva iracionalne poteze druge strane, one koja je oštećena njegovom neracionalnom odlukom.

Kad je Hrvatska postajala članicom EU, glasno se zaklinjala na to da ona neće činiti ono što su njoj činili neki susjedi, protivno načelima zajedničkih europskih politika i zajedničke europske pravne baštine, blokirajući njeno pristupanje Europskoj uniji. Danas, međutim, postupa još gore, blokira svoju najranjiviju susjedu u ostvarivanju elementarnog prava pristupa zajedničkom europskom tržištu, i to suprotno načelima, pravilima i dobrim običajima koji važe unutar EU. Pritom to čini tako primitivno i nepromišljeno, da ponašanje protivno pravilima EU ne uspijeva čak niti pretvoriti u „oruđe ucjene“ u bilateralnim odnosima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime