Medžis Kalesija kroz vrijeme: Otkud 1151. godina na opšinskom grbu Kalesije

0
21

Kalesija – Politička povijest Bošnjaka i njihova etnogeneza određeni su i uslovljeni  Bosnom kao centralnom zemljom i njenim pravnim i političko-teritorijalnim kontinuitetom kao temeljnim obilježjem njene povijesti.

Povijest Slavena i Balkana predstavlja povijest seoba i naroda i njihovih država. Bosna i Hercegovina u tom pogledu predstavlja povijesnu iznimku. Ona se u svojoj hiljadugodišnjoj povijesti nije selila niti cijepala, nego je u kontinuitetu od 949.godine pa do danas postojala u svom užem ili širem obimu i okviru. Smatra se da je vjerskim životom srednjovjekovne Bosne dominirala Crkva bosanska čije su se pristalice sami nazivali kristjanima ili dobrim ljudima, a njihovi protivnici i na Istoku i na Zapadu nazivali su ih babunima, bogumilima, patarenima. Uz bosanske kristjane u Bosni su bili prisutni i pripadnici pravoslavlja i katolicizma, koji su se protivili bogumilskom učenju. Dolaskom Osmanlija u Bosnu, islam su preko njih prihvatili pripadnici sve tri vjere u Bosni. Prihvatanje islama od strane svih stanovnika Bosne tokom prvog stoljeća osmanlijske vladavine, rezultat je spontanog dinamizma islama i nove državne vlasti. Istina, islama je u sjeveroistočnoj Bosni bilo i prije dolaska Osmanlija. Ovu činjenicu potvrđuju raznovrsni historijski izvori iz kojih se dolazi do podataka da su muslimanske manjine bile u vojnim službama kršćanskih vladara, a bilo im je omogućeno da ispoljavaju svoje vjerske potrebe. Putopisac Ebu Hamid El-Endelusi navodi da je 1151.godine u sjeveroistočnoj Bosni bilo muslimana. Otud spomenuta godina i na općinskom grbu Kalesije.

Kad bi osmanlijski askeri osvojili veće teritorije sa manjim i većim gradovima, onda bi vlada u Istanbulu(Porta) na tom prostoru uspostavljala novu administrativno-upravnu jedinicu poznatu pod imenom sandžak . Tako je na prostoru Bosne i Hercegovine i okolnih zemalja osnovano više sandžaka, a među prvima po svom osnivanju je Zvornički sandžak(nastao između 1478-1482.).Istanbulska Porta je 1580.godine od više sandžaka osnovala posebnu provinciju u Bosni, prozvavši je Bosanski ejalet, koji se prostirao na cijeloj b-h teritoriji, što jasno govori o kompaktnosti današnje bosansko-hercegovačke teritorije.

Džamije i prve osnovne škole

Padom Bosne pod osmanlijsku vlast došlo je do velikog pomjeranja stanovništva iz dinarskih predjela Hercegovine prema sjeveroistočnoj Bosni a ponajviše na područje gornjeg toka rijeke Spreče. To su obično bili stočari koji su zaposjedali veći dio ovog područja a kasnije su prihvatili islam i islamsko učenje.

Sa širenjem islama na području Gornje Spreče podižu se džamije i prve osnovne škole muslimana- mektebi u kojim su mlađa i starija djeca sticala osnovna znanja o svojoj vjeri i vjerskim dužnostima. U vrijeme osmanlijske uprave sagrađene su džamije u Vukovijama( u toku rata od 1992-1998. rekonstruisana), Gojčinu, Šeheru, Hemlijašima, Kalesiji(danas Gornja Kalesija), Miljanovcima, Seljublju i Raincima. Mektebi su postojali u Raincima, Prnjavoru, Miljanovcima, Kalesiji, Vukovijama, Petrovicama, Lipovicama, Kikačima, Hrasnu i Seljublju. Poslije osmanlijskih teritorijalnih gubitaka na Balkanu, veliki broj stanovništva iz Slavonije, Srijema i iz Srbije sa desne strane Drine, pod pritiskom i terorom preselio se u Bosnu, uz rijeku Savu i u dolinu rijeke Spreče. To doseljeno stanovništvo nije sa sobom ništa donijelo osim islamske vjere u grudima. Bili su pravi muhadžiri bez ikakve materijalne osnove. Na ovim prostorima počeli su sve iznova uzuzev vjerovanja u Boga džellešanuhu. U vrijeme Austro-Ugarske uprave u Bosni, u Kalesiji je 1906.godine sagrađena prva osnovna škola po standardima evropsko-kršćanskog povijesnog kruga. U doba austrougarske vladavine administrativno područje gornjeg toka rijeke Spreče, odnosno područje današnje Kalesije, pripadalo je srezovima Vlasenica, Zvornik i Tuzla. Dakle, muslimani Bošnjaci toga vremena nisu niukom pogledu bili u nekoj kompaktnoj sredini. Islamska vjerska hijerarhija u to vrijeme bila je geografski rasturena na tri područja: vlaseničko, zvorničko i tuzlansko. I u vrijeme Kraljevine Jugoslavije(SHS) također nije ništa značajno učinjeno na privrednom razvoju Gornje Spreče(Kalesije).Validna organizacija pripadnika islama u to vrijeme nije ni postojala na ovom području. Muslimani su bili upućeni rješavati svoje vjerske potrebe u tri postojeća sreza, gdje su bila i sjedišta islamskih(vakufskih) povjerenstava. Tako, muslimani Šehera, Borogova, Drvenica, Sajtovića, Lika,Gojčina i Jelovog Brda bili su upućeni upražnjavati svoje vjerske administrativne potrebe u Vlasenici, muslimani od Capardi do Međaša(otud mu i naziv) u Zvorniku, a pripadnici islama od Međaša pa do Babine Luke i Seljublja, odnosno do Gornjih Dubrava, ostvarivali su sva svoja vjerska prava u islamskom povjereništvu u Tuzli. Budući da je ova kraljevina bila kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, tadašnje vlasti su 1926.godine, za Srbe prije negoli za Bošnjake,omogućile osnivanje četverorazredne osnovne škole u naselju Osmaci.

Pustođ nakon žestokog rata

Od 1941-1945.godine i na teritoriji Gornje Spreče vođen je žestoki rat koji je iza sebe ostavio samo pustoš, paljevine kuća i islamskih objekata. Ono što se u povijesti treba da pamti jeste to da su se ove paljevine događale od strane partizana(čitati: četnika) koji su za sebe govorili da su narodna vojska koja niti žari niti pali. Kada su došli partizani na vlast pokazali su se u svom pravom rušilačkom elementu. Nakon završetka Drugog svjetskog rata na području Gornje Spreče(današnje općine Kalesija) formirani su mjesni narodni odbori kao najniži organi vlasti preko kojih su žitelji ostvarivali neka svoja prava(vjerska prava su bila minorna), ali i obavezivani na velike obaveze i razne namete. Ti odbori osnovani su u Tojšićima, Međašu, Kalesiji, Memićima, Osmacima, Capardama i Požarnici( sa muslimanskim selima Babina Luka, Hrasno i Seljublje). Mjesni narodni odbori Požarnica i Tojšići pripali su srezu Tuzla, a mjesni narodni odbori Međaš, Kalesija, Memići, Osmaci i Capatrde pripali su srezu Zvornik. Godine 1953. ukinuti su mjesni narodni odbori i formirana su samo dva narodna odbora sa sjedištima u Memićima i Tojšićima. Kad je u pitanju manifestacija islamskog života na ovim prostorima, može se s pravom istaknuti da su pripadnici islama živjeli od 1945. do 1959.godine u jednoj vrsti vjerskog interegnuma, jer nisu imali ni svog vjerskog predstavništva ni čelnika Islamske zajednice. Po osnivanju Odbora IVZ Rainci sa sjedištem u Tojšićima( u kući Imamović Avdije, a zatim u kući Šahmanović Ahmeta) skromno se pristupa organizaciji Islamske zajednice. Prenošenjem sjedišta Odbora iz privatnih kuća u tojšićki mekteb, tada Tojšići, uz dozvolu za posjedovanje pečata na ime Odbor IVZ Tojšići, postaju i sjedište Islamske zajednice.Odbor IVZ Tojšići dugi niz godina egzistira pod ovim nazivom, mada je još davne 1958/9.godine donesen zakon po kojemu je formiran tzv. Narodni odbor Kalesija-Općina Kalesija, nastala spajanjem dvaju narodnih odbora Tojšići i Memići. Pouzdano se zna da je prvi predsjednik tadašnjeg Odbora IVZ Rainci bio Halil ef Aščić a njegov vjersko-prosvjetni referent bio je Osman ef. Rančić, potom je predsjednik bio Osman ef. Čanić a v.p. referent je bio Osman ef. Rančić. Kada je Osman ef. Čanić bio spriječen da obavlja dužnost predsjednika, tadašnji v.p. referent Osman ef. Rančić postao je predsjednikom a referent mu je kraće vrijeme bio Jusuf ef Husejnović, a potom Ismet ef Avdibašić. Poslije Osman ef Rančića, za predsjednika Odbora IZ Tojšići izabran je Muhamed(Ahmeta) Šahmanović. I u vrijeme njegove predsjedničke dužnosti v.p. referent je neko vrijeme bio Ismet ef. Avdibašić. Odbor IVZ Tojšići, kasnije Odbor Islamske zajednice Tojšići, zbog prelamanja raznih interesa, ali i iz razloga kočenja konstituisanja jače i angažiranije Islamske zajednice u Kalesiji, ostao je sa sjedištem u Tojšićima sve do 1988.godine, kada se izmješta u džemat Prnjavor kod Kalesije.

Učitelji i nastavnici iz Srbije

Iza Drugog svjetskog rata na kalesijskom području bilo je ukupno 19126 stanovnika. Po završetku ovog rata nastupila je velika ekspanzija školstva, koju nije pratilo povećanje odgojno-obrazovnog kadra iz Kalesije. Učitelji i nastavnici stižu u kalesijske škole uglavnom iz Srbije i Crne Gore, a tek šezdesetih godina pojavljuju se i domaći odgojno-obrazovni uposlenici. Što se tiče islamskog prosvjetnog kadra, kalesijsko područje s njim nikada nije oskudijevalo. Od nama poznatih uvaženih kalesijskih alima Ahmeda ef. Dubničanina(1730.g.), Ibrahima ef. Smajića Seljupca i Šahbaza ef. Husića pa do današnjih dana, na desetine i desetine Kalesijaca je završilo neku od naših islamskih srednjih škola. Od 1941.godine Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu uspješno je završilo 75 Kalesijaca, a samo od 1993.godine Behram-begovu medresu u Tuzli, sa područja Medžlisa IZ-e Kalesija, savršilo je oko 30 muslimanskih mladića i djevojaka.

Ahmed (Mustafe) Dubičanin

Oko davne 1730.godine, dakle u 18.stoljeću, u selu Dubnici kod današnje Kalesije, rođen je Ahmed(Mustafe) Dubničanin. Još niko od historičara nije ustanovio gdje je Ahmed Dubničanin završio školovanje, ali se pouzdano zna da je za muderrisa Gazi Husrev-begove medrese postavljen 12. juna 1765.godine i na tom je položaju ostao 47 godina, sve do kraja svoga života. Bio je i šejh Husrev-begova hanikaha i vaiz u Baščaršijskoj džamiji. Jedno je vrijeme prepustio mjesto šejha u Husrev-begovu hanikahu hadži Mehmed ef. Razi Velihodžiću, koji je u njegovo vrijeme također bio profesor Gazi Husrev-begove medrese. Četrdeset sedam godina profesure u Gazi Husrev-begovoj medresi niko nije imao doli hadži Ahmed ef. Dubničanin, a poslije njegove smrti niko nije ovoliko dugo predavao u ovom islamskom zavodu. Ono što valja istaknuti jeste to da su funkcije u svim ustanovama Gazi Husrev-begova vakufa bile nasljedne i da su posljednji službenici po nasljedstvu bili: Hilmi ef. Muftić, profesor Gazi Husrev- begove medrese i hafiz Esad ef. Sabrihafizović, imam i hatib Gazi Husrev-begove džamije.

Ahmed ef. Dubničanin bio je savremenik Mula Mustafe Bašeskije i on ga ubraja među učene ljude svoga vremena u gradu Sarajevu. On za njega tvrdi “ da ne bi uzalud raspravljao niti se bez razloga ljutio, nego je sa svijetom blago postupao. Predavao je blagim glasom. Ni za jednu granu nauke ne bi rekao da je ne poznaje. Bio je sposoban stilističar i logičar.”

Iza smrti ovog kalesijskog alima i muderrisa ostalo je dosta imovine koju je naslijedila njegova žena Emina i sinovi Ibrahim, Mehmed i Abdullah. Posljednji sin je na duže vrijeme izbivao iz Sarajeva i nikome nije poznato gdje je tada boravio. O tome nema nikakvih pisanih tragova. Iz popisa njegove zaostavštine da se sasvim jasno zaključiti da je živio u Šejh Feruhovoj mahali, a to je danas Abdesthana. Umro je 27. maja 1812.godine( 15.džumadel-ula 1227.h.godine) Pokopan je na kaburistanu Alifakovac i trebalo bi i danas da postoji nišan sa alimskim turbanom,ukoliko ga žive Sarajlije nisu već sklonili vršeći pokop svojih šehida iz rata od 1992-1996. godine. Na nišanu je bio uklesan sljedeći natpis: Umrli merhum ve magfur) Dubničanin hadži Ahmed efendija, muderris, sin Mustafin. Za njegovu dušu (neka se prouči) Fatiha. Godina 1227.(1812.)

Ahmed ef. Dubničanin posjedovao je bogatu i korisnu biblioteku, a mnoge je rukopise još za svoga života uvakufio za Gazi Husrev-begovu medresu u kojoj je držao dersove svojoj talebi punih 47 godina. Na svakom njegovom rukopisu zabilježeno je njegovo ime i klauzula(šart) o uvakufljenju za Gazijinu medresu. Na osnovu njegove klauzule, pronađeno je 46 svezaka, koje sadrže 90 djela iz raznih znanstvenih oblasti. Alim i muderris Dubničanin uvakufio je trideset djela iz dogmatike(akaida), dva djela iz islamske jurisprudencije(fikha), sedam, djela iz filozofije, četrnaest djela iz logike, jedno iz matematike, jedan perzijsko-turski rječnik, pet djela iz arapske sintakse, pet iz stilistike, jedno iz tefsira, osam iz misticizma(tesavvufa), tri iz islamskoga prava(usuli-fikh), jedno djelo iz zakonodavstva, jedno iz šerijatsko-pravnih rješenja(fetva), jedno iz nasljednoga prava(feraiz) i četiri djela iz disputacije. Svi njegovi uvakufljeni rukopisi iz navedenih znanstvenih disciplina danas se nalaze u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.

U popis njegove kućne biblioteke upisano je još 42 svezka rukopisa, koji su ostali iza njega. Ovi rukopisi ne spadaju u prvi popis, jer su to neka druga i drugačija djela, od sasvim drugih autora, a najvjerovatnije su ovom alimu služila kao priručna biblioteka do njegove smrti. Nije poznato kakva je sudbina ovih djela koja su zatečena u njegovoj kući, u Feruhovoj mahali u Sarajevu. Muderris Dubničanin, koji je kalesijskog perivoja vrli dragulj, imao je , dakle, bogatu biblioteku, na čemu mu mogu pozavidjeti i današnji profesori naših medresa, kojima je u novoj kompujeterskoj eri mnogo lakše doći do knjige kao svojevrsneog obrazovnog i odgojnog dobra.

Ibrahim ef. Smajić – Seljubac

Drugi kalesijski alim o kojem se šire pročulo je Ibrahim ef Smajić – Seljubac iz džemata Seljublje, koji i u novoj organizaciji IZ- e pripada medžlisu IZ-e Kalesija. Seljubac spada u red naših prvih pobornika vjerske nastave na bosanskom jeziku i među prve pisce mektepskih udžbenika na istom jeziku.

Svoje početno znanje Seljubac je stekao u rodnom Seljublju, a dalje školovanje je nastavio u Istabulu. Po svršetku školovanja u Istanbulu Ibrahim ef. Smajić- Seljubac vraća se u BiH i stupa u imamsku službu, prvo u Brčkom, a zatim kao tabor imam u Zenici. Nakon izvjesnog vremena on ponovo odlazi u Tursku, gdje ostaje sve do kraja svoga života. Samo u nekoliko navrata je posjećivao svoju rodbinu i prijatelje u rodnom Seljublju, Tuzli i Brčkom. Kada je definitivno ostao u Turskoj postavljen je za muderrisa jedne medrese u Bursi, gdje je ostao kao muderris te medrese sve do svoje smrti. Po kazivanju već umrlog Salih ef. Sivčevića, bivšeg muderrisa i upravitelja Behram-begove medrese u Tuzli, Seljubac je umro 1920.godine u turskom gradu Bursi i tamo je pokopan. Za svoga života pet puta je hodočastio Ka’bu u Mekki. Godine 1908. Seljubac je posljednji put boravio u rodnom Seljublju i tom priliko bio je privolio svog amidžića Aliju da mu dozvoli povesti njegova sina Hasana ( bio je dugo godina imam Poljske džamije u Tuzli) u Tursku na školovanje i vjersko usavršavanje. Do toga, međutim, nije došlo iz razloga što Hasanova majka nije kabulila da joj sin ode tako daleko od kuće. Ibrahim ef. Smajić sam se zaputio u Tursku i nikada više nije vidio ni svoje Seljublje ni svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu. Nikada se nije ženio, pa shodno tome njegova se insanska vriježa gasi u Bursi.

U Turskoj je Seljubac napisao svoju čuvenu “Novu bosansku elifnicu”, koja je štampana u Istanbulu. Nazvao ju je novom jer je dobro znao da je Ibrahim Edhem Berbić ranije napisao svoju “bosansku elifnicu”. Lagahnom arebicom Seljubac piše svoju Elifnicu gdje i vokale tretira harfovima, pišući ih u cjelini kao konsonante. Mnoge arabizme i turcizme, koje obilato koristi u svojoj elifnici, ostavlja netranskribirane. Iz njegove elifnice vidi se sasvim jasno kako on uzima šire narodne slojeve kao mjerilo općeg obrazovno-odgojnog stanja. Skrenuo je pažnju na važnost prevođenja korisnih djela na bosanski jezik, naglašavajući uz to da muslimani bosanskog podneblja zaostaju iza kršćana baš zbog pasivnosti s tim u vezi. Iz njegove elifnice se može razumjeti da je bio i veliki protivnik praznovjerja i nadriljekarstva, ali i veliki pobornik prave medicine i njenih dometa. Govoreći u elifnici o hidžretu, on naglašava da je “pravi hidžret u zdravom moralu i iskrenoj pobožnosti”. Bio je mrzitelj duhana, pohlepe i rasipništva. Pišući elifnicu na bosanskom jeziku za djecu naših mektebi-ibtidaija, Seljubac se istakao kao odgovoran alim.

Šahbaz ef. Husić

Treći istaknuti alim kalesijskog podneblja je Šahbaz ef. Husić iz davno formiranog džemata Lipovice. Rođen je oko 1847.godine. Znajući da se bez materijalne podloge ne može usavršavati, od svoje braće traži da oni preuzmu njegov dio imetka a za naknadu da mu obezbijede sredstva za njegovo usavršavanje u vjeri islamu. Tako je i bilo. Braća su mu omogućila školovanje u Behram-begovoj medresi u Tuzli, a potom i u Istanbulu. Po završetku studija u Turskoj, Šahbaz ef. Husić se vraća u Tuzlu, gdje je dugo godina obnašao dužnost muderrisa u Behram-begovoj medresi. Jedno vrijeme bio je muderris Hadži Badže-kadun medrese u Tuzli. Umro je u Tuzli 1908.godine. I njegov sin Muhammed također je išao očevim stopama. Budući da je rođen u Tuzli, on se ubraja u tuzlansku ulemu.

Medžlis Kalesija danas

Danas Medžlis Islamske zajednice Kalesija spada u srednje razvijene medžlise Muftiluka tuzlanskog. Gravitiraju mu sljedeći džemati: Šeher(džemat povratnički,imam je Rijad ef Sakić), Caparde(imam Mirsad ef. Sakić), Mahala(imam Enes ef. Sakić), Memići- Stara džamija(imam Miralem ef. Pjanić), Memići Centar(imam Senad ef. Bećić), Brda Križevci (imam Suad ef. Tabalović), Gornja Brda(imam Rijad ef. Đedović), Jajići(imam Sead ef. Ahmetović), Gornja Kalesija (imam Sead ef. Ahmetović), Jelovo Brdo (imam Adnan ef. Jakubović), Prnjavor (imam Muharrem ef. Mešanović), Miljanovci (imam Mehmed ef. Šljivić), Gornji Rainci (imam Samir ef Sakić), Lipovice (imam Ahmet ef. Hodžić), Donji Rainci (imam Nermin ef. Spahić), Međaš (imam hfz Husein ef. Smajić), Tojšići (imam Mehmed ef. Šabanović), Gornje Vukovije(imam Mehmedalija ef. Imamović), Donje Vukovije (imam Mevluddin ef. Hamidović), Kikači (imam Muammer ef. Fazlić), Seljublje (imam Nermin ef Mujkanović), Donje Hrasno (imam Ibrahim ef. Gutić), Gornje Hrasno( imam Haris ef. Mehmedović) i džemat “Čaršijske džamije u Kalesija- Gradu(imam Bilal ef. Husić).

U toku agresije na BiH, u punom razmahu srpskog kulturocida i sakralocida nad svim muslimansko-bošnjačkim vrijednostima, na području Medžlisa mnogobrojne džamije i mesdžidi su potpuno uništeni i sravnjeni sa zemljom. Džemati Mahala, Caparde, Seljublje i Jelovo Brdo već su ponovo sagradili džamije u kojima se već može obavljati namaz i organizirati druge islamske manifestacije. U džematu Šeher vjernici se pripremaju za gradnju džamije.

U ovom Medžlisu angažovana su 24 imama, 10 vjeroučitelja(uglavnom su to džematski imami) i 8 muallima, čiji su zadaci podučavanje islamu i vođenje vjernika stazom vječne Allahove Istine. Zbog administrativnog prisustva Izvršnog odbora Medžlisa IZ-e Kalesija u Kalesiji tek od 01.11. 1997.godine, mnoga pitanja, uključujući i gradnju džamija na ovom području, rješavana su “odozdo”, onako preko džematlija, a ne “odozgo”, preko pretpostavljenih i odgovornih za čuvanje islamskih korjena u Kalesiji. Od 1997.godine ovaj Medžlis ima savremeno sjedište u centru Kalesije iz kojeg se daju smjernice za gradnju “Čaršijske džamije” u Kalesiji, koja će uz Allahovu pomoć biti još jedna lijeha i rasadnik kur’ansko- hadiske poruke, susretište i sastajalište znanjem obdarenih muslimana i duhovni orjentir svakom ko islamsku orjentaciju priželjkuje. Uz nastojanje i napor muslimana Kalesije, osnažiće, ako Allah da, i njihova duhovna žilišta.

(preporod.com)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime