Masovna grobnica ‘Jakarina kosa’ minirana s dvije strane

0
0

Tomasica-grobnicePrijedor – Nismo znali da je grobnica minirana i odozdo, kaže Amor Mašović, predsjednik Instituta za traženje nestalih u BiH. Porodice žrtava još uvijek čekaju da svoje najmilije sahrane kao ljude.

U Prijedoru, gradu sa najviše masovnih ubijanja u BiH, nakon srebreničkog genocida, nedavno je otkrivena još jedna masovna grobnica. Stara lokacija, žrtve Bošnjaci… Oni isti koji su bili ukopani u Tomašici, najvećoj primarnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata na tlu Evrope, koja je na početku, pretpostavlja se, krila posmrtne ostatke između 1.200 i 1.400 žrtava.

Da li su oni žrtve genocida ili žrtve takozvanog „etničkog čišćenja“ (izraz za ubistva svih koji religijom ili nacijom „ne spadaju“ u jednu sredinu), još se spori. Gradonačelnik ovog bosanskog grada Marko Pavić i dalje prijeti krivičnim prijavama, ako se slučajno spomene riječ „genocid“.

Kako adekvatno opisati ubistva tri hiljade ljudi za vrijeme rata, od toga skoro hiljadu i po, kako tvrde svjedoci, pobijenih u selima oko Prijedora za manje od tri dana, čija su tijela i zatrpana u bivšim rudnicima Tomašice? Nekada se tu kopala željezna ruda. Danas se odatle vade posmrtni ostaci i šalju na identifikaciju.

Riječju ”užas”, bivši logoraši opisuju Keraterm, Trnopolje i Omarsku, logore na području ove bosanske opštine i poseban logor za žene.

Strahota je sinonim za preživjele Prijedorčane koji pokušavaju pojasniti nekome ko nije iz ovog grada, da su Bošnjaci morali tri godine, ako izlaze na ulicu, nositi „znak“, bijelu traku na nadlaktici, da se raspoznaju na prvi pogled od dojučerašnjih komšija, jer su druge nacije i vjere.

Njihove kuće bile su označene bijelim čaršafom, a svaku sekundu, minut, sat i dan tokom pune tri godine morali su strahovati da im neko ne upadne u kuću, ubije dijete, roditelje, siluje ženu… jer su drugačiji i dodatno obilježeni tom bijelom trakom i bijelim čaršafom.

Ovu odluku da se bošnjačke kuće označe, donio je tadašnji Krizni štab opštine Prijedor, a ovo je prva takva odluka još od nacističke Njemačke i progona Jevreja, odnosno holokausta.

“Većina članova tog istog Kriznog štaba i dalje je na slobodi. Direktori su i ugledni društveni radnici u gradu u kojem su nijemo promatrali ubijanja, a svojim odlukama i sami, možda presudili svojim komšijama, kumovima, prijateljima iz osnovne i srednje škole”, pojašnjava Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša „Prijedor ‘92“ dok se vozimo ka novootkrivenoj grobnici.

TomašicaMasovna grobnica Tomašica kod Prijedora

Sloj po sloj zemlje

Prvih 373 tijela koja su ekshumirana, pronađena su 2005. godine u bivšem rudniku željezne ljude, sada poznatom po nazivu „Jakarina kosa“. Istražitelji Tužiteljstva BiH odmah su uvidjeli da ovo nije primarna grobnica, već sekundarna.

Za primarnom se tragalo od tada, a pronađena je prije dvije godine. Tomašica.

Tijela ljudi ukopana su sloj po sloj. Svaki sloj, pričali su tada mještani Prijedora – bilo je jedno selo. Kako su dovoženi, tako su zakopavani, a jedne od drugih dijelila je glina. Kako je bager otkopavao mjesto za jedne, odmah se nanosio sloj zemlje, a tijela su zakopavana.

Duratović se prisjeća da su dva bagera, na početku ekshumacija, plaćale porodice. Kasnije je troškove preuzela država BiH.

“Majke koje su tražile djecu, muževe, pravile su hranu i slale radnicima na Tomašici. Kada bi čule da je izvađeno cijelo tijelo, raspitivale su se okolo da nije neko od njihovih”, sjeća se Duratović dana čekanja na Tomašici, gdje je i on čekao da ugleda među posmrtnim ostacima žrtava svojih desetoro članova porodice.

Između ostalih i oca, ali i brata koji je u vrijeme ubistva, 1992. godine, bio maloljetan.

Cijeli teren je pun neeksplodiranih minaCijeli teren je pun neeksplodiranih mina

Kada su svi posmrtni ostaci izvađeni iz Tomašice, nađeno je 435 žrtava, od toga 275 kompletnih ostataka.

Posmrtni ostaci izvađeni iz Tomašice, preneseni su u halu Šejkovača kod Sanskog Mosta.

Glina ih je sačuvala od raspada, pa su izgledali kao u momentu smrti. Ostali su kao balzamovani. I opet je prema evidenciji, nedostajalo još tijela, čak i kada je Tomašica ispražnjena.

Istražitelji Tužiteljstva BiH vratili su se na početak. Na „Jakarinu kosu“, u blizini prve sekundarne grobnice, gdje su našli i prve posmrtne ostatke ispod brda kamenja, koje su mineri srušili na tijela pobijenih.

Našli su drugu masovnu grobnicu.

Uslovi u kojima bh. istražitelji rade zajedno sa ekipom ICMP-a (Međunarodnog instituta za traženje nestalih) su ekstremno teški.

Nisu pretjerano raspoloženi za „zvanični“ razgovor, dok pojašnjavaju kako su nastajale ove sekundarne masovne grobnice.

Razmjeri zločina

Već dva mjeseca na mjestu gdje je sekundarna grobnica rade na temperaturama koje rastu na više od 45 stepeni. Cijeli teren je pun neeksplodiranih mina.

Pažljivo ih smiču dok rade, čekaju da ekipa civilne zaštite dođe po njih. Kako je srušen i pristupni put, može kopati samo jedan bager, pa rade i ljudi sa lopatama i krampovima. Sve što iskopaju, poslije se sa zemljom prosijava, ne bi li se našla barem jedna kost.

Zemlja je identičnog sastava kao i zemlja sa Tomašice, po čemu su zaključili da je ovo sekundarna masovna grobnica sa tijelima iz Tomašice, a svi se nadaju da će naći najmanje 200 do 300 posmrtnih ostataka.

Koliki su razmjeri zločina, vidi se po stvarima koje su izvađene iz Tomašice.

Dozvola Kriznog štaba da se ode ljekaru… Tijela u pidžamama, čarapama… Ljudi izvedeni iz svoje kuće, ubijeni zakopani. Čak i jedan pas koji je ukopan zajedno sa tijelima ljudi u Tomašici.

Krizni štab je, kako se pretpostavlja, uzeo mehanizaciju, te naredio da se iskopaju tijela i prebace na lokaciju u „Jakarinoj kosi“.

Iskopavanje u prvoj sekundarnoj grobnici je odavno završeno. Sada se radi na drugoj.

Amor Mašović, predsjednik Instituta za traženje nestalih u BiH pojašnjava kako je došlo do toga da se ista sekundarna grobnica, dva puta prekopava.

“Nismo znali da je grobnica minirana i odozdo. Još 2001. godine, imali smo informacije i na to je ukazivala i konfiguracija terena, da je minirana odozgo, te da je na leševe srušen dio rudnika. Međutim, sada vidimo da je neko ko je dobro poznavao miniranje terena, eksploziv postavio i odozdo. Prema mojim informacijama, jučer je nađen prvi kompletan leš. Sve do sada našli smo 60 posmrtnih ostataka, ali to su dijelovi tijela, kosti… Sve će morati ići na DNK analizu da vidimo kome pripadaju”, pojašnjava Mašović.

Eksplozija u kojoj je brdo srušeno na tijela je, kažu, bila toliko jaka da su i kosti popucale i svaka će morati proći DNK analizu, da bi se kompletiralo jedno tijelo. Jedna kost je, sada, jedna nestala osoba.

Ali, i ta jedna jedina kost, ma koliko sitna bila, sada je i nada porodicama koje čekaju da svoje najmilije sahrane nakon 23. godine.

I kada se završi sa ovom ekshumacijom, pojedinačno, i ako se iskopa 300 posmrtnih ostataka, kako u najboljem slučaju procjenjuju Prijedorčani koji traže nekog od nestale rodbine, falit će još, poimenice, 500 do 600 ljudi, koji se još vode kao nestali.

Šutnja nad Prijedorom

Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida BiH pita se šta je strašnije u ovom potkozarskom gradu. Ubijanja, logori, bijele trake ili šutnja.

Ta šutnja je toliko mučna, kao zavjet, da je trebalo punih 20 godina jednom od bivših vojnika Vojske Republike Srpske da konačno kaže gdje je Tomašica. I dok su porodice čekale bilo kakav trag, da čuju nešto, da vide nešto, najveću masovnu grobnicu mogli su da vide iz centra Prijedora.

I niko se nije čudio, kada je jedan od šefova teške mehanizacije iz rudnika „Ljubija“, pričaju Prijedorčani, nakon otkrivanja Tomašice, popio kafu sa porodicom, pročitao novine, doručkovao, rekao ženi da mora do grada i skočio u Sanu. Taj mjesec bila su tri samoubistva u Prijedoru.

Kamioni su prevozili leševe sa Tomašice na 40 kilometara udaljenu Jakarinu kosu

“Šutnja koja se nadvila nad Prijedorom, danas, 23 godine nakon zločina gora je, mučnija i teža od šutnje koja je vladala nad Tomašicom kada su počele ekshumacije. Ta ista šutnja ubija sve i stvara nepovjerenje i dodatnu težinu u gradu u kojem žrtve još sreću zločince na ulici”, priča Tahirović koji je često u Prijedoru.

Prema zapisima Ratka Mladića i dokumentima iz prijedorskog Kriznog štaba, stanovnici sela oko Tomašice, žalili su na smrad prije 23 godine i šutjeli o ubistvima isto toliko godina.

“Djeca iz najbližeg sela, Busnovi, možda su se igrala na Tomašici, dok su im roditelji znali za grobnicu. I put kojim su kamioni prevozili leševe iz prijedorskih sela, prali su od krvi danima. Nije moglo ostati neprimijećeno da su kamioni prevozili leševe sa Tomašice na 40 kilometara udaljenu „Jakarinu kosu“, rudnik napušten 1981. godine. Nisu mogle da se ne čuju eksplozije kojima su se kosti kidale na skoro milimetarske dijelove, koji se sada vade iz ‘Jakarine kose”, kazuje Tahirović.

On, kao i Mašović, pretpostavlja da ovo nije posljednja sekundarna grobnica u Prijedoru.

“Kako ja računam, morat ćemo tražiti još jednu, jer nedostaje nam u najboljem slučaju još 600 tijela. Ali, moramo uzeti u obzir i vrijeme koje prolazi i svjedoke. Ako imamo slučaj da na Sudu BiH, osoba koja je osumnjičena za zločine u Srebrenici, kaže javno da je 500 srebreničkih dječaka ‘zaslužilo smrt’, iako i sam još ne zna gdje mu je otac i mentalitet da se ratni zločinci karakteriziraju i dočekuju kao ‘heroji’, onda je barem meni jasno što svi šute. Oni ubistva smatraju herojskim aktom, pa i štite počinitelje i nalogodavce”, smatra Mašović.

‘Ovo mora stati’

Tahirović, pak, vjeruje da je došlo vrijeme da se o grobnicama progovori.

“Sve dok imamo taj ‘zavjet šutnje’, pitanje je da li će se otkriti još jedna masovna grobnica, koja ‘fali’ u Prijedoru. Da li će se ikada otkriti masovne grobnice u okolini Srebrenice, dok prema poimeničnom popisu u Podrinju nedostaju još hiljade ljudi. Ovo jednostavno mora stati i moramo poslati poruku da skrivanje leševa nije usluga nikome, da se jednom za sva vremena konačno progovori, te da se spere ljaga kolektivne odgovornosti sa bilo kojeg naroda u BiH, te da svi shvate da ubice i planeri imaju ime i prezime, te da oni moraju odgovarati za jedan grob, a kamoli za masovne grobnice poput Tomašice”, zaključuje Murat Tahirović.

Piše: Nađa Diklić
(Al Jazeera)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime