16. Februar 2019

Godinama sam htio raditi sa Emirom, ipak je on legenda ovih prostora a i šire. Kliknuli smo na prvu, prvenstveno kao ljudi a gluma je došla nekako prirodno

Glumu je završio na Oxfordu, nakon što je tri puta padao na prijemnom ispitu zagrebačke akademije. No ljubav prema glumi je pobijedila, i danas je Marko Cindrić jedan od najboljih mlađih hrvatskih glumaca, što je dokazao zapaženim ulogama kroz brojne projekte, posebno TV serije.

Ipak, naklonost bh. javnosti dobio je nedavno- ulogom u humorističnoj seriji “Konak kod Hilmije” u kojoj igra simpatičnog Krešimira- Krešu.

Ulogom Kreše osvojili ste simpatije publike. Kako ste gradili ovaj simpatični lik, i koliko je on sličan Vama privatno?

Hvala! Krešo na papiru je napisan kao osoba koja voli pričati i muljati pa je neka polazna tačka bio kvartovski šaner sa spikom ali je to bilo premoderno za svijet Hilmijinog konaka i nisam tom prvotnom idejom bio u potpunosti zadovoljan, a i redatelj Elmir Jukić mi je rekao: “pazi da ne bude premoderno”. Tek nakon trećeg čitanja, čini mi se pete epizode me ubola jedna riječ u oko, neki germanizam, ne sjećam se tačno više koja, ali mi je nekako dala smjernicu da Krešo mora biti omaž starome Zagrebu kroz germanizme kojih je bilo puno u zagrebačkom govoru, i da će lijepo biti dati poštovanje pokojnome Relji Bašiću i njegovom Gosponu Fuliru kroz Krešu. Tako da je Krešo na kraju ispao kombinacija Gospodina Fulira i Del Boya iz Mućki! Krešo i ja volimo popiti hladno pivo, a ima dana kada ni ja ne mogu začepiti usta…

U seriji najviše sarađujete sa Emirom Hadžihafizbegovićem, i taj odnos koji ste kreirali, dao je poseban šarm cijeloj priči…

Godinama sam htio raditi sa Emirom, ipak je on legenda ovih prostora a i šire. Kliknuli smo na prvu, prvenstveno kao ljudi a gluma je došla nekako prirodno. Smatram Emira velikim čovjekom, humanistom, intelektualcem i kolegom. Ne znam da li itko može takvom lakoćom odigrati takvu lepezu uloga koje je on ostvario. Velika je škola raditi sa takvim glumcem i jedva čekam da opet stanemo u kadar.

Za sada su snimljene 24 epizode pomenute serije, reakcije su odlične. Jeste li se nadali da će za kratko vrijeme serija postati toliko bliska i bitna gledaocima? Kako biste opisali taj uspjeh?

Iskreno meni je žao da se serija ne emitira u Hrvatskoj tako da nisam ni doživio u toj mjeri uspjeh o kojemu svi pričaju. Javljaju mi se gledatelji preko društvenih mreža i to me veseli, ali ipak sam ja glumac, volim reakciju publike uživo, pa mi malo fali ono da se prošećem Sarajevom sjednem na cugu s nepoznatim ljudima i malo pričamo o seriji i smijemo se… Mi na setu smo nekako imali osjećaj da će serija dobro proći kod gledatelja jer kada se svaki dan čovjek smije do suza radeći svoj posao to nekako mora doći do publike. Neko mi je rekao da se ljudi okupe u kafiću, prebace s Lige Prvaka na seriju i smiju se. To je veličanstveno.

Hoćemo li gledati Krešu i u novim nastavcima. Otkrijte nam kakve zgode i nezgode čekaju Vašeg lika?

Nadam se. Čuo sam da su epizode napisane, nisam ih još imao prilike pročitati. Pitanje je dana kada ćemo dobiti zeleno svjetlo za nastavak snimanja. Što se tiče Kreše i njegovih dogodovština siguran sam da ga je scenarist Feđa Isović bacio u nemoguće situacije.

Pomenuli ste da ste na setu, pa ne mogu da Vas ne pitam šta trenutno snimate?

Taman kad smo se čuli bio sam u studiju, davao razne glasove za razne crtane filmove, a nedavno sam završio sa snimanjem dugometražnog filma “Dopunska nastava” u režiji Ivana Gorana Viteza u kojem sam glumio jednu od glavnih uloga, policajca Ozrena. Premijera će biti vjerojatno na Pula Film Festivalu. A evo danas baš krećem u snimanje svog režijskog prvijenca. U produkciji moje umjetničke organizacije Nu:Write Festival snimamo dugometražni dokumentarni film “Put u Cybathlon” o dvojici mladića, Hrvoju Kovaču i Andreju Đukiću koji razvijaju mehaničku protetičku ruku s kojom idu na takmičenje protetike iduće godine u Švicarsku. Nakon takmičenja će podariti ruku svijetu kao “open source” projekt, tako da će ljudi diljem planete moći isprintati protezu na 3D printeru za cijenu od tridesetak eura. Dvije su linije priče filma, jedna je razvoj ruke i priča oko ruke koju više nosi Andrej a druga je Hrvojevo liječenje od raka.

Iza Vas je mnogo uspješnih projekata, no na koji ste posebno ponosni, koji je Vama najdraži lik koji ste utjelovili?

Krešo mi je jako drag ali volim i ulogu Mata u predstavi “A je to! Pat i Mat u hrvatskoj avanturi!” koja je isto nastala u produkciji moje pozorišne trupe Nu:Write. Doslovno smo se satrali da napravimo tu predstavu i finansijski i emotivno tako da svako njeno izvođenje smatram velikim uspjehom. Predstava je rađena u klaun stilu tako da nikad ne znam šta me očekuje kada stanem na scenu. Komunicirati s publikom kroz naivnost, otvorenost, humor donosi sreću i nagradu svaki put.

Mnoge Vaše kolege iz Hrvatske, BiH i Srbije uspjele su doći i do Hollywooda. Razmišljate li Vi u tom smjeru, i ako da, sa kim biste se voljeli naći u kadru?

Nisam do sada bacao projekcije prema Hollywoodu, više prema Londonu koji mi je bliži. Nekako vjerujem da mi imamo svoje priče za pričati a oni tamo svoje i da je moguće doći do Hollywooda i s našim filmom što je Danis Tanović i dokazao. Ima puno glumaca s kojima bih volio stati u kadar. Volio bih se zaigrati s Christianom Baleom, Tomom Hardyem, Dayom Lewisom, Kenom Stottom…

Ko su Vaši glumački uzori, ukoliko ih imate?

Robert De Niro, Al Pacino, Robert Duvall, Dustin Hoffman, Joaquim Phoenix, Gary Oldman, Peter Sellers, Daniel Day Lewis,…

Rođeni ste 6. aprila, na Dan Sarajeva. Ukoliko niste znali ovu informaciju, možda Vas baš ona potakne da svoj rođendan, ove godine, proslavite u već svečarskoj atmosferi glavnog grada BiH…

Nisam imao tu informaciju. Baš lijepo. Stavili ste mi osmijeh na lice. Sad znam zašto smo Sarajevo i ja kliknuli na prvu. Obožavam Sarajevo i jedva čekam opet doći. Nisam siguran da li stižem za rođendan ali možda ulovim premijeru predstave “Sjećaš li se Dolly Bell” u martu.

Kada niste na setu ili sceni, kako kreirate Vaše slobodno vrijeme?

Kada baš ništa ništa ne radim, onda idem na treninge Taijichuana, uživam u šetnjama sa ženom Reom po gradu i po Sljemenu, čitam razne knjige i stripove i gledam sumanute količine serija i filmova.

Izvor:  Faktor

Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR