Mahir je presudio sebi, ali i svima nama!

9
3

muhamedfil.7jpeg

Piše: Muhamed FILIPOVIĆ

Samo ljudi koji su živjeli i prije nego što je u našoj zemlji došlo do promjena i dok nije pobijedila demokratija, tj. ono prazno pravo da slobodno govorimo šta mislimo i da glasamo za one koji nam se sviđaju, a ne one za koje smo jedino mogli ili smjeli glasati, ali da glasanjem ne zadobivamo ikakav utjecaj na opće stanje društva i na naš osobni status koji bi nam ta demokratija osiguravala, mogu svjedočiti kako, uz sve promjene koje smo iskusili i o kojima se govori, postoji i jedna o kojoj se šuti, a govori samo u izuzetnim slučajevima, kada neki teški slučaj provocira govor, a to je količina i zloćudnost nasilja svih vrsta koje je postalo sastavni dio našeg života.

Provalija beznađa

To nasilje raste od porodičnog, onog u institucijama koje se naziva mobing, do nasilja na ulicama, u dječijim vrtovima, školama, u tramvajima, autobusima i svugdje gdje se ljudi kreću. Potrebno je da se desi nešto monstruozno, kao naprimjer da roditelji ubiju svoje nemoćno dijete, kako se to dogodilo u slučaju malog Smaje Ćesira, ili da dječaci ubiju svog kolegu Denisa Mrnjavca nožem u tramvaju, ili da dječak bude ubijen u razredu svoje škole, kao što se to dogodilo u Zenici, ili da se lijep, miran dječak i dobar đak baci s trinaestog sprata u beznađu, jer nema načina da se obrani od nasilja svojih vršnjaka i tako završi svoj mladi život u provaliji ispunjenoj beznađem i bespomoćnošću, pa da se duhovi uzbune, a da i to traje tek nekoliko dana, budući da uzbuđenje uglavnom zahvata javnost kratko, jer slijede novi izuzetni i tragični slučajevi i oni uzimaju mjesto vijesti u glasilima, a za javna glasila je i najteži događaj samo vijest koja traje eventualno tri dana i polako odlazi u zaborav.

Da te stvari idu brzo u zaborav, pomažu i odgovorni ljudi institucija u kojima se takvi slučajevi događaju, a sve u cilju smirivanja javnosti i dobre slike o stanju u našem društvu.  Predstavnici odgovornih institucija uvijek imaju pri ruci svemoguću statistiku kojom je moguće dokazati sve, pa i to da je stanje sigurnosti u našem društvu odlično i da se postotak nasilnih ponašanja i njihovih kobnih ishoda smanjuje, što znači da te institucije dobro rade.

Mahir Rakovac: Hoće li se problem zaista sagledati kao simptom jedne teške akutne bolesti društva

Mali Smajo je samo svojim očima izrekao presudu ljudima i društvu koje je gledalo kako nemoćno dijete ubijaju njegovi najbliži, a da nije ni prstom maklo, a Mahir je sam presudio i sebi, ali i svima nama, izrekavši svoj sud da ne želi živjeti s ljudima koji dopuštaju da se, ne samo na okrutnoj sceni ratovanja uglavnom zbog nečijih iluzija nego i u školi, koja se diči izuzetnošću ispod plašta fraza, krije okrutna stvarnost nasilja i da sav taj vanjski sjaj i ugled takvih institucija, sva frazeologija o humanizmu, pedagogiji i brizi za mlade predstavljaju zavjesu koja prikriva užasnu stvarnost da je nasilje, ustvari, najprisutniji i bitni okus našeg sadašnjeg načina života i odnosa među nama.

O slučaju malog Smaje pisao sam u ovom listu, ali me slučaj Mahira pogodio usred moje savjesti da sam osjetio ne samo užas nad sudbinom jednog mladog ljudskog bića nego i nad cijelim ovim društvom lažnih prava, pravde, humanizma i demokratije i nagnalo me da se zamislim o tome gdje smo, šta se to dešava s nama i imamo li uopće izgleda da se spasimo besmisla u koji nas je uvela misao patvorene demokratije naših politika i etika postupanja današnjeg čovječanstva i opća laž o ljubavi i bratstvu među ljudima, koje kao ideju i moralni zakon mnogi propovijedaju, ali ih se ne drže u životu.

Kratkotrajna uzbuna

Znam da smo izgubili vjeru u državu koju su nam oligarsi i nacionalisti rasprodali, znam da nemamo više povjerenja u bilo kakvu politiku, jer nijedna do sada nije položila nijedan jedini ispit humanosti i pravde pred koji ju je postavila historija posljednjih trideset godina. Znam, isto tako, da smo izgubili povjerenje u organe zaštite, koji od silne brige o zaštiti izuzetnih koji su to samo na papiru, kao i zaštite države koju de facto niko ne ugrožava, a pogotovo u srazmjeri u kojoj su ugroženi njeni obični građani koji svaki dan bivaju ubijani, pokradeni, pljačkani, kojima se kradu nadnice, plaće, sva prava, a ako neko i ugrožava državu, to su na prvom mjestu i u najvećoj razmjeri oni koji je vode na takav način da je ona prožeta korupcijom i neodgovornošću. Jer, vladajuća politika dovela je državu na najnižu deredžu u našoj historiji, ali da na najgori mogući način dođemo do zaključka da ne možemo imati vjere ni povjerenja ni u komšiluk koji je nestao kad nas je moderni život pretvorio u nebodersku naciju, u ljude koji su sve više jedni drugima konkurenti i neprijatelji, a ne saradnici i pomagači, ali da čak i škole i ustanove za brigu o najmlađima, onima koji su po svom biću apsolutno nevini, a koji su izloženi masovnom nasilju, na ulici, u školi, u autobusima, tramvajima i čak u svojim kućama, to je kraj svakog smisla, svake etike, svakog prava i brige za ljude koji nas upozorava i vapi za barem malo savjesti, morala i odgovornosti, barem malo poštenja i ljudskosti prema onima koji su nemoćni, najviše su ranjivi, a izloženi su svakom obliku nasilja.

To su djeca i mladi, ali sve više i oni stari, jer je i površnom posmatraču naših prilika jasno, mora mu pasti u oči, koliko svaki dan, ne svaki mjesec ili godinu, nego svaki dan raste broj slučajeva nasilja i usmrćivanja ljudi svim mogućim načinima i sredstvima, nasilja nad starim ljudima koji gore, smrzavaju se, gaze ih nesavjesni vozači i ubijaju ih obijesni pljačkaši.

Ono što je najgore sastoji se u činjenici da se sve to što vidimo i čujemo zbiva, a da proizvede najčešće samo kratkotrajnu uzbunu s nizom irelevantnih općih izjava, jer ne bi se ništa znalo ni za Mahirovu nasilnu smrt da nije bilo njegovog savjesnog očuha koji je shvatio da je izdan od društva i upro prst u laž našeg javnog života i otvorio problem, ali se mislim šta će sada biti, hoće li se problem sagledati u njegovoj istini, ne kao pojedinačni slučaj i završiti u nekom beskrajnom sudskom postupku, nego kao simptom jedne teške akutne bolesti društva i hoćemo li imati snage da kažemo da smo proizveli, svi skupa i bez izuzetka, toliku količinu nasilja u našem životu da se više ne znamo vratiti na normalan način života.

Šta ima o svemu da kaže ono društvo, onaj politički predak koji je iznikao iz nasilja, zločina kakvi se nikada nisu događali na našem prostoru. Hoće li ljudi početi ozbiljno misliti i shvaćati kako je ovdje mirne duše neko prouzročio smrt 150.000 nevinih ljudi u ime  nacionalističkih zabluda, izvršio planiranu pljačku dobara miliona radnika, otima radnicima radna mjesta, plaće i prava, stvara enormna bogatstva na jednom i krajnja siromaštva na drugom polu društvene skale proizašle iz političke moći itd.

Hoće li svijet u kojem ljude gaze kao muhe, a djecu ubijaju u kućama, tramvajima i školama imati snage da se odhrve užasu propadanja u nasilje kao normalno stanje. Možemo li vjerovati da će ljudi koji su dvadeset i pet godina proizvodili takvo stanje biti u stanju da promijene kurs. S obzirom na to da do sada niko nije dao ostavku zbog ogromnog niza ovakvih užasa, teško je vjerovati i moramo zaključiti da oni misle da je sve ovo normalno i da mi ne zaslužujemo ništa bolje.

Nema lijeka iz pojedinačnosti, bolest koju mi bolujemo može se liječiti samo dubokim zahvatima u način mišljenja, etiku ponašanje i odlučno nametanje discipline i poštovanja zakona i to prvo od države i njenih funkcionera, a potom jednako za sve ostale građane. Zakoni ne postoje samo zbog toga da ih se drže i poštuju građani, nego na prvom mjestu sama država. Država koja ne poštuje vlastite zakone nije država, nego organizacija stvorena za neke druge svrhe.

(Avaz)



Bosna PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

9 KOMENTARI

  1. Filipovic je evidentno jedna relika iz proslih vremena, jedan dinosaurus koji iz svog ocaja zbog nerazumjevanja slozenosti modernog i slobodnog zivota izvodi sasvim pogresne zakljucke. Sve se vise pitam sta on radi u BANU? A ima toliko mladih i kompetentnijih ljudi…

    0

    0
  2. Nedostaju ti jos neke cinjenice! Lovrenovic je Mahirov ocuh,a ne otac i to se sa njegovom majkom vjencao tek prije 2 godine! Znaci,nije mu tako dugo ocuh da bi imao tako jaku emotivnu vezu sa njim kako zeli da prikaze u svim medijima.Drugo,otac u Tuzli cuti kao zaliven da bi se ocuh sto vise eksponirao. Trece,Mahirova mama je znala da joj je sin imao probleme,jer joj je rekla nastavnica kada je otisla da pita za ocjene.Zasto nista nije preduzela?Cetvrto i najznacajnije:rahmetli Mahir je jos prije 6 mjeseci napustio tu skolu i isao u drugu,a suicid izvrsio sada.Zasto njegova mama nije iskoristila to vrijeme da ga vodi psihijatrima,ili da pokusa da mu se priblizi?Vjerovatno zato sto je zapustila svoje dijete i jurila sa predavanja na predavanje. Da ne pricam o tome i da je ovoliki angazman ocuha vise nego sumnjiv.Mozda ima grizu savjesti? Ne svidja mi se njegova faca,ne izgleda mi iskreno.Najvise mi lici na dobrog glumca.Rahmetli Mahir je zadnje 2 godine imao velike traume:razvod roditelja, zajednicki zivot sa ocuhom,promjena zivotne sredine,promjena skole itd.itd.Svaka prica ima dvije medalje,prema tome ne treba se zaletavati vec prepustiti istraznim organima da obavlja svoj posao.

    0

    0
  3. Interesantan će biti epilog Makirovog slučaja. A sve je još na početku. Čitajući par članaka iz raznih medija mogla sam zaključiti sledeće. Mahir je iz Tuzle došao sa roditeljima u Sarajevo. Roditelji su intelektualci, par ekselans. Škola koju je pohađao je elitna, bar tako se predstavlja u javnosti, a koju pohađaju pored dece intelektualaca i deca tajkuna, skorojevića i tzv. sarajevske elite. Mahir je bio verbalno zlostavljan i zbog očuha profesora Dr. Lovrenovića, a i zbog majke profesora Dr. Alise Mahmutović. U pitanju je kompleks nekih “domaćih” učenika jer je u školu došlo dete čiji pedigre ne može biti upitan, dok njihov u svakom trenutku može biti razotkriven, samo da postoji pravne države. Uostalom, ne pada iver daleko od klade. Ta deca koja su se verbalno, fizički i psihički iživljavala nad Mahirom su tako nešto mogla naučiti i doneti samo iz kuće. A škola, nastavnici i ostalo osoblje su zarad reputacije i školarine, ko nojevi zabadali glavu u zemlju. Nije da nisu čuli i znali, ali nisu imali ni snage, a ni volje da istini pogledaju u oči, hvatajući se u koštac sa problemom, već su smatrali – jedan ko nijedan. A bilo je još dece poput Mahira, koje bi mogle, ako bude podrške javnosti i države, da svojim lošim iskustvom daju doprinos rešavanju akutnih, a često zanemarivanih problema omladine.

    0

    0
    • Izvlacis dalekosjezne zakljucke oljic.

      Fakat je da nema skole u kojoj nema mobinga – vrsnjackog zlostavljanja – uglavnom psihickog a ponekad i fizickog. Mi odrasli rado djecicu vidimo kao male andele – ali istina je da djeca mogu biti jako zla u svom medusobnom ophodenju, da zrtve mogu biti i pocinioci nad drugima u pokusaju da sami sebe uzdignu na toj nekoj skali… – sto je valjda i dio odrastanja, spoznavanja samog sebe i iznalazenja strategija za pronalazenje svog mijesta u drustvu, u uspostavljanju hijerarhija.

      Ali velika razlika lezi u nacinu na koji se skola ophodi prema toj pojavi, u nacinu na koji ona prepoznaje i “deminira” stetni dio onoga sto je normalni dio odrastanja kroz bacanje svijetla na mehanizme mobinga, apelovanje na empatiju itd kroz razgovore, organizovanje pozorisnih predstava na tu temu, oformljavanje radne grupe u svakom razredu koja se sastoji od 2 daka koja bi imala redovne sastanke sa svojim razrednim staresinom i razrednim staresinama i radnim grupama drugih odjeljenja zajedno sa skolskom medicinskom sestrom koji na svojim sastancima iznose svoja eventualna zapazanja i strategije otklanjanja mobinga, oformljavanje radnih grupa nastavnika koji se narocito usresreduju na taj rad i redovno idu na seminare i kurseve na tu temu itd tid.

      Tu ima mnostvo alata koji se mogu koristiti i za detektovane problematike i za njeno “razoruzavanje” – a sve je to jedan proces koji mora da traje ali koji kao prvo zahtjeva da skola ne zabija glavu u prijesak i odbija cak i priznati da mobinga uopste i ima kod njih, najcesce iz nekog iracionalnog straha da bi ih to stavilo u neko lose svijetlo ili da cak onda nesto moraju i preduzeti po tom pitanju….

      0

      0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime